Što je radio Isus kada je imao tri ili četiri godine? Igrao se. Što je radila Marija u Nazaretu? Kuhala, prala, čistila, Bogu se molila. Što je radio Isus na svadbi u Kani Galilejskoj? Jeo, pio, pjevao, igrao, veselio se. Što je Isus činio u kući svoga prijatelja Lazara? Odmarao se nakon višednevnog hodanja i propovijedanja. Međutim, što je učinio Isus u Maslinskom vrtu prije svoje muke? U molitvi je rekao svome Ocu da prihvaća njegovu volju, pa makar to značilo smrt na križu.

Ukratko, veliki ljudi, koje smatramo svetima, vodili su normalan život. Tako u strogim pravilima redovnika benediktinaca određeno je vrijeme za molitvu, za rad i za rekreaciju – odmor. Međutim, kada je bilo potrebno, ti isti ljudi dali su svoj život za Krista, kao blaženi Alojzije Stepinac, kojeg se ovih dana posebno spominjemo. U tome smislu piše Pavao: “Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj...”

U ljudskom djelovanju ništa po sebi nije više ili manje uzvišeno. Sve ima svoju vrijednost. Zato je nerazumno smatrati neka zvanja i neke poslove višima, uzvišenijima, a neke druge manje vrijednima, poput onoga komentara: “Znaš, ona ti je obična kućanica, a ova gospođa je predsjednica županijskog suda.” Stvar bi po sebi trebala biti jednostavna. Nije odlučujuće koji posao netko čini, nego kako to radi. Itekako smo zahvalni Bogu za tolike obične ljude koji s vedrinom i predanošću vrše svoje dužnosti, dok s druge strane s gorčinom primjećujemo kako neki “uzvišeni” zanemaruju svoje dužnosti, a svoj položaj doživljavaju samo kao vlastitu promociju na korist sebi i svome “netijaku”. Problem se može pojaviti i kod nekih pobožnih ljudi koji misle da će biti to više vjernici što više borave u crkvi. Ovisi. Za vjernike je nedjeljna misa bitna, jednako tako i svakodnevna molitva. Međutim, ako bi svakodnevni višesatni boravak u crkvi značio zanemarivanje vlastitih dužnosti i obveza, onda se trebamo zapitati radi li se o istinskoj pobožnosti.

Zato, pustimo djecu da se igraju. A i mi sami možemo i smijemo uživati u nekoj rekreaciji, dobrome filmu ili jednostavnom druženju uz večeru, a da u isto vrijeme ne zanemarujemo svoje dužnosti. Ono što je stvarno ljudsko ne treba nam biti strano. A tko predano vrši svoje obične dužnosti, zasigurno će – bude li potrebno – učiniti i nešto posebno, kao naši branitelji u Domovinskom ratu. Treba se odvraćati samo od onoga što nas onečovječuje, a to mogu biti lijenost, gramzivost, mržnja i svaka ružna požuda. Zato, ili jeli, ili pili, ili što god drugo činili – budite dostojanstveni, budite ljudi. A što bismo više htjeli?