Početkom ove godine, 4. siječnja, umro je u Osijeku, blizu svojeg 92. rođendana, najstariji osječki arhitekt i najstariji član Društva arhitekata grada Osijeka (DAO) Josip Tešija. S obzirom na njegov veliki doprinos izgradnji suvremenog Osijeka kroz njegovo kreativno arhitektonsko djelovanje od polovine 50-ih do polovine 80-ih godina prošlog stoljeća, ovo je prigoda nešto više reći o njegovu arhitektonskom opusu.

Josip Tešija rođen je u Osijeku 21. veljače 1926. godine. Podrijetlom je iz obitelji koja se nakon Prvog svjetskog rata doselila iz rodne Lećevice kod Splita u tada plodnu Slavoniju, u Osijek. Svoj dugi život zahvaljuje prije svega svojim roditeljima koji su također doživjeli duboku starost (otac Marko 96, a majka Jela 100 godina). Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij arhitekture u Zagrebu na tadašnjem Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta 1954. godine, u klasi profesora Vladimira Turine (najpoznatiji projekti: stadion Maksimir, Dječja bolnica Klaićeva ul., međunarodno zapažen projekt plivališta na Rijeci, itd.). Nakon diplomiranja Tešija se vraća u Osijek i prve četiri godine radi u građevinskoj operativi građevinskog poduzeća “Gradnja” u Osijeku. Onda 1958. godine s arhitektom Franjom Mesarićem osniva projektni biro “Arhitekt”, u kojem djeluje neprekidno do odlaska u mirovinu 1985. godine. U tom razdoblju projektira 50-ak objekata koji su uglavnom svi realizirani, tj. sagrađeni, i to gotovo svi u Osijeku. U projektnom birou “Arhitekt” obnaša i značajne rukovodne funkcije, tj. tehničkog direktora, a nakon smrti arhitekta Mesarića 1978. godine i funkciju direktora. Za svoj stručni rad dobio je niz društvenih priznanja, među kojima u tri navrata Nagradu grada Osijeka: za objekt pošte u Donjem gradu, za energanu u dvorištu Saponije u Donjem gradu te za projekt uređenja restorana “Bastion” u osječkoj Tvrđi (koautori arhitekti Franjo Mesarić i Dragutin Kapun).

Arhitekt Tešija pripada prvoj generaciji osječkih arhitekata koji su završili studij arhitekture i počeli djelovati u Osijeku nakon Drugog svjetskog rata. Uz arhitekta Mesarića zapravo započinje uspostavu arhitektonske djelatnosti nakon prekida nastalog odlaskom, odnosno prestankom djelovanja najznačajnijih arhitekata koji su u Osijeku djelovali uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata - Axmanna, Domesa i Pelzera, a koji su zapravo bili prvi akademski obrazovani arhitekti u Osijeku. Također, Mesarić i Tešija započinju djelatnost arhitekture u Osijeku nakon razdoblja zastoja od 15-ak godina nakon Drugog svjetskog rata, kada praktično arhitekture nije niti bilo, s obzirom na to da je prioritet bila obnova grada i sve se svodilo na “građevinarstvo”, tj. građenje.

Osnivanjem projektnog biroa “Arhitekt” u Osijeku, kojega su osnivači upravo arhitekti Mesarić i Tešija, započinju i prvi ambiciozniji projekti, koji arhitektonske zadatke rješavaju uvažavajući sve kriterije koji uvjetuju da se neki arhitektonski objekt može ocijeniti kao uspješno arhitektonsko djelo. Mesarić i Tešija tandem su u kojem je veći doprinos arhitekta Mesarića na organizacijskom planu, tj. vođenja arhitektonskog ureda, dok se Tešija uglavnom bavi projektiranjem, i to vrlo uspješno. U skladu s tadašnjim uvjetima rada, koji nisu bili ni lagani ni jednostavni, Tešija promiče nove arhitektonske vrijednosti, što se očituje na prvim objektima koje je radio. Tu treba posebno upozoriti na rekonstrukciju objekta tvrtke “Koteks” na osječkom korzu, u Kapucinskoj ulici, gdje se postojeći objekt adaptira i nadograđuje, te na vrlo fini način komponira ulično pročelje. I danas je to pročelje vrlo moderno, a primijenjena je vrlo jeftina aluminijska obloga, koja je tada bila jedino dostupna. To pročelje je pandan pročelju zagrebačkog nebodera na Trgu bana Josipa Jelačića, odnosno početku Ilice, prije njegove današnje, rekonstruirane fasade.

Iz tih prvih godina djelovanja potrebno je posebno upozoriti na nekoliko vrlo kvalitetnih interpolacija-uglovnica uz Vukovarsku cestu (danas Vukovarsku ulicu) koje je vrlo znalački projektirao Tešija. Prije svega se to odnosi na uglovnice na križanju Vukovarske i Istarske ulice te D. Cesarića i Vukovarske. Izvanredno funkcionalno rješenje (glavna orijentacija stanova s lođama prema manje bučnim ulicama, Istarskoj i Ul. D. Cesarića), stanovi s dvostranom orijentacijom i poprečnim prozračivanjem, oblikovno rješenje s kosim krovovima, kojima arhitekt poštuje oblikovne karakteristike starije arhitekture (tada se smatralo da su jedino ispravna i “moderna” rješenja s ravnim krovovima), te kolorističko tretiranje pročelja bojama iz spektra Mondrijana dali su tim vrlo eksponiranim lokacijama i potezu zgrada uz Vukovarsku cestu trajnu kvalitetu.

Od više stambenih zgrada koje je radio Tešija ističu se velika stambena četverokatnica na korzu (u kojoj je tijekom gradnje doprojektiran i sagrađen peti kat i u kojem je prostoru prvobitno djelovao Projektni biro “Arhitekt”), stambena zgrada za Poljoprivredni institut na Vukovarskoj cesti, te tipske stambene zgrade sagrađene u naselju Vijenac Ivana Meštrovića (tipovi T-1 i T-2). Arhitekturu tih zgrada odlikuje funkcionalnost rješenja organizacije samih zgrada i pojedinih stanova, racionalnost tehnologije građenja (u to vrijeme nezaobilazni kriterij), te oblikovna dosljednost.

Nekoliko školskih objekata također zaslužuje pozornost. To se prije svega odnosi na objekt osnovne škole u Školskoj ulici (koja je zapravo bila vježbaonica tadašnje Pedagoške akademije), kod koje je arhitekt Tešija isprobavao primjenu fasadne opeke na pročeljima, kao tradicionalnog materijala u našim krajevima. Nakon toga projekta, zgrade s pročeljima od fasadne opeke bile su široko primjenjivane, i to s razlogom. Također je uočljiv, kod tog objekta, Tešijin beskompromisan koncept glede uklapanja novog objekta u historicistički objekt Akademije, tj. primjena suvremenih arhitektonskih elemenata i materijala na pročelju, fino proporcioniranih te korektno dimenzionalno usklađenog volumena objekta s postojećim objektom tadašnje Akademije.

Zapažen je i projekt Upravne škole u dvorištu Županije, koja ima vrlo lijepo raščlanjen i oblikovan veliki volumen same zgrade. Od ostalih javnih objekata istaknuto mjesto ima pošta u Donjem gradu. Objekt je inspiriran neposrednim susjedstvom s kapelicom Marije Snježne, a oblikovan je u kombinaciji betona, stakla i fasadne opeke. Uspješno je riješen i specifičan sportski objekt novoformiranog osječkog veslačkog kluba “Iktus” uz Dravu, u Perivoju kralja Tomislava.

Veliku vrijednost ima realizacija rekreacijskog centra “Copacabana” na lijevoj obali Drave, što je kao zadatak bilo apsolutna novost u vrijeme njegova projektiranja, s obzirom na to da tada nije bilo sličnih primjera koji bi mogli biti uzor za osječki slučaj. Arhitekt Tešija dao je svoj doprinos u projektiranju i gradnji i drugih športskih objekata u Osijeku (sportska dvorana “Zrinjevac”, stadion u “Gradskom vrtu” i dr.), pri čemu ga je veliki utjecaj i pritisak politike dovodio u nemoguće situacije glede lokacije i rokova gradnje. Najbolja je ilustracija uvjeta u kojem se tada radilo činjenica da je stadion u Gradskom vrtu isprojektiran i sagrađen u roku od 76 dana. Uz veliku potporu njegovih suradnika na tom projektu (arhitekata Obera i Mitevskog, konstruktora i statičara Tvrtka Kovača), nacrti su se doslovce trgali s crtaćih stolova i nosili na gradilište, na kojem je dominantnu ulogu odigrao nenadmašni dugogodišnji statičar “Arhitekta” Tvrtko Kovač.

Uz bogati projektantski rad, Tešija je na početku svoje profesionalne karijere organizirao tada malobrojne osječke arhitekte i bio predsjednik Društva arhitekata grada Osijeka, o čemu nažalost nema pisanih tragova. Također, bio je dugogodišnji i vodeći član gradske komisije za urbanizam, koja je bila značajan čimbenik u izgradnji grada Osijeka.

Zaključno - arhitektonska rješenja koja je Josip Tešija podario Osijeku iznimno su značajana. Tešija je postavio visoke standarde kvalitete te promovirao arhitektonsku struku u službi kvalitetnijeg života naših sugrađana. Uzimajući u obzir njegovo ukupno djelovanje, može se konstatirati kako je arhitekt Tešija najznačajnije ime osječke arhitekture od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, odnosno jedno od najznačajnijih imena osječke arhitekture druge polovine 20. stoljeća.