Sve dok je nije oplovio i propješačio te dokazao da je poluotok, španjolski konkvistadori bili su uvjerenja da je Kalifornija još jedan otok u Novome svijetu. Vrli Španjolci nisu bili sigurni ni kako se uistinu zove istraživač zaslužan za ovo otkriće, pa su hrvatskog misionara u svojoj službi, isusovca i kartografa rodom iz Varaždina, Ferdinanda Konšćaka (1703. - 1759.) uporno u duhu svog jezika nazivali padre Fernando Consag.

Zapljusnuti proteklih pola stoljeća bezbrojnim informacijama iz Sjedinjenih Država, od kojih mnoge doslovce svakodnevno stižu iz Kalifornije, najnapučenije i gospodarski najmoćnije američke savezne države, naročito s mitskih adresa kao što su Hollywood, Los Angeles ili Beverly Hills, počesto zaboravljamo da je Kalifornija zemljopisni naziv koji je izvorno vezan uz istoimeni poluotok koji je nekim čudom ostao u Meksiku nakon američke invazije na tu zemlju (1846. - 1868.). Mirom iz Guadalupe Hidalga Sjedinjene Države prigrabile su golem meksički teritorij na Pacifiku i u Meksičkom zaljevu uključujući i zaleđe poluotoka Kalifornija koji se do tada nazivao Alta California (španj. Gornja Kalifornija). Sam poluotok ostao je u sastavu Meksika, a 1931. podijeljen je na dvije upravne cjeline koje su 1952. (Baja California, španj. Donja Kalifornija) i 1974. (Baja California Sur) postale meksičkim saveznim državama.

Kalifornija nije jedina povijesna pokrajina koju dijele dvije ili tri države. Dovoljno je podsjetiti se primjera Baranje (podijeljena danas između Hrvatske i Mađarske kojoj je izvorno pripadala do Trianonskog ugovora iz 1920.), Srijema (istočni dio dodijeljen Srbiji nakon 1945.), Dalmacije (Neum pripada BiH, Boka kotorska Crnoj Gori, a Drač Albaniji), Žumberka (nakon ukidanja Vojne krajine 1881. taj komad Austrije pripao je Hrvatskoj, a današnjoj Sloveniji ostala je Bela krajina), Hercegovine (tzv. Stara Hercegovina, od Herceg Novog do Pljevalja, pripala je odlukom Berlinskog kongresa 1878. Crnoj Gori), Bačke (graniči s mađarskom županijom Bács-Kiskun), Tirola (južni dio te austrijske pokrajine Italija je prigrabila Londonskim ugovorom iz 1915.), Štajerske i Koruške (Sloveniji su 1918. pripali južni dijelovi tih austrijskih pokrajina), Gradišća (izvorno ugarska pokrajina koju su Austrijanci u najvećoj mjeri prisvojili 1921., manji dio ostavljen je Mađarskoj i Slovačkoj), Baskije i Katalonije (razapete između Španjolske i Francuske), Savoje (dijele je Francuska, Italija i Švicarska), Galicije (podijeljena između Poljske i Ukrajine), Šleske (u sastavu Poljske, Češke i Njemačke), Moldavije (podijeljena između Rumunjske, Moldove i Ukrajine), Schleswiga (njegov sjeverni dio 1920. pripao je Danskoj, ostatak je u Njemačkoj) ili pak Irske (Sjeverna Irska ostala je pod britanskom okupacijom nakon podjele otoka 1921.).

Svakome razumnom i politički pismenom jasno je da su slijedom brojnih ratova u Europi i geopolitičkih rekompozicija mnoge povijesne pokrajine ostale podijeljene između više različitih naroda i zemalja, svima osim Grcima! U Grčkoj je trenutno na djelu nevjerojatna nacionalistička histerija usmjerena protiv Republike Makedonije kojoj službena Atena već godinama svojim vetom priječi ulazak u Sjevernoatlantski savez i Europsku uniju. Sada kada je pod pritiskom Amerikanaca na pomolu dogovor da se Makedonija odrekne svog novokomponiranog mita o Aleksandru Velikom kao ocu slavomakedonske nacije, pa čak i svog imena u čistom obliku (u optjecaju su mogući novi nazivi te zemlje poput Sjeverne ili Gornje Makedonije), izbili su ulični prosvjedi u Solunu i Ateni, na kojima su istaknuti nevjerojatni zahtjevi da se Makedonci moraju potpuno odreći svog nacionalnog imena, ako žele u NATO i EU! Što god netko mislio o etnogenezi Makedonaca koji se kao nacija pojavljuju u 20. stoljeću i njihovim zajedničkim etničkim i jezičnim korijenima sa susjednim Bugarima (to je u Makedoniji tabu-tema još od Krvavog Božića /bug. Karvava Koleda/ 1945. kada je jugoslavenski režim likvidirao bugarsku elitu u toj republici), Makedonci i Makedonija su stvarnost, a svoje su ime uzeli po pokrajini čiji je naziv preživio antiku i nastavio živjeti u novim okvirima i identitetskim okolnostima sve do danas.

Skopje nema puno izbora jer toj zemlji razdiranoj vlastitim slabostima već jako dugo gori pod petama i život u izolaciji koju nameće Grčka postao je nemoguć. Najgori balkanski nacionalizam već jako dugo stanuje u Grčkoj, ali je zbog osjetljivosti geopolitičkog položaja te zemlje u vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj arhitekturi Zapada uglavnom bio zanemarivan. Ono što bi u nekoj drugoj zemlji bilo smatrano odvratnim šovinizmom, u Grčkoj je dio folklora, pa čak i nacionalnog brenda te zemlje. Grci se svojim manama naširoko hvale i s time zbijaju šale. Dovoljno je sjetiti se filma “Moje grčko vjenčanje”.

No, kada je riječ o Makedoniji, tu nema nikakve šale jer bi daljnje urušavanje političkog, sigurnosnog i gospodarskog stanja u toj zemlji moglo izazvati velike probleme u tom dijelu Europe, dovesti do krize u EU, koja se trsi riješiti ovaj problem, te omogućiti vršljanje ruske agenture u srcu Balkana. Iako je tobožnji grčki strah od teritorijalnih presizanja susjedne Makedonije isfabriciran i prenapuhan, nije bez ikakvog temelja. Manje je poznato da je tijekom Grčkog građanskog rata (1945. - 1948.) Brozova Jugoslavija aktivno podupirala komunistički ustanak u sjevernoj Grčkoj ne skrivajući ambiciju da proširi svoje granice sve Egejskog mora i Soluna. Borbe se vode na Olimpu i Atici na 20 kilometara od Atene, a glavni savjetnici komunističkog generala Markosa Vafijadisa bili su Svetozar Vukmanović Tempo i Lazar Koliševski. Sve je propalo 1948. kada je u sukobu Staljina i Tita priglupi staljinist Markos izabrao moskovsku stranu, nakon čega je vojna pomoć iz Beograda presahnula. Najveću cijenu platili su upravo grčki Slaveni (Slavomakedonci, Bugari) naseljeni u grčkoj pokrajini Makedoniji koji su bili prisiljeni na bijeg u Jugoslaviju i brojne druge zemlje Istočnog bloka (zagrebački novinar Mihailo Ničota doživio je u mladosti tu sudbinu), a oni koji su ostali podvrgnuti su sustavnoj asimilaciji koja traje sve do danas.