Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKA I ČETVRTA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA (I.)

Ako se ne okrenemo budućnosti, pojest će nas duhovi prošlosti
Objavljeno 10. veljače, 2018.
SVIJET SE UBRZANO MIJENJA IZ TEMELJA I HRVATSKA NE SMIJE OSTATI ZAKOPANA U BESPUĆIMA VLASTITIH PROBLEMA

Uz sve probleme današnjice svijet nezaustavljivo hrli prema (ne)izvjesnoj budućnosti. Pritom je gomila pitanja koje “usput” treba rješavati, poput terorizma, ali i ratova (za sada lokalnih), klimatskih promjena, siromaštva, gladi, bolesti i drugih dubioza koje opterećuju razvoj i koče prosperitet.

No koliko god svijet bio opterećen problemima, to ga ne sprječava da u furioznom tempu ulazi u novu, četvrtu industrijsku revoluciju, poznatu još pod nazivom Industrija 4.0, koja je ne samo pred vratima, nego je već duboko zagazila u prostore oko nas, u svakodnevni život. Doduše, toga u Hrvatskoj neki još nisu svjesni pa nonšalantno odmahuju rukom kao da se budućnost događa tamo nekim drugima, a ne i nama samima. Zapravo su više ili manje svi svjesni budućnosti, ali prema našem starom i lošem običaju, nerijetko budućnosti odbijamo priznati aktualnost jer, eto, za sve ima vremena, pa i za tamo neku 4. industrijsku revoluciju, ma što ona zapravo značila.

Sudeći, međutim, i prema nedavnom summitu u švicarskom Davosu, vrijeme curi i ako se ne priključimo u prve redove, ostat ćemo tavoriti u vlastitom dvorištu, zaokupljeni vlastitim mitovima iz prošlosti, ideološkim prepucavanjima i svakodnevim politikantstvom.

Na sve je to upozorio i hrvatski premijer Andrej Plenković u Davosu, neizravno se dotičući i spomenute četvrte industrijske revolucije kao prioriteta pred kojim ni Hrvatska ne smije zatvarati oči. Naprotiv, treba što prije uhvatiti korak sa svijetom, uključiti sve raspoložive ljudske potencijale, snažno se zalagati za održivi razvoj, inovativnost i izvrsnost na svim ključnim područjima (ekonomija, tržište, energetika, IT industrija, kibernertika..., ali i demografija), jer ne samo da prezent ubrzano postaje futur, nego je on, futur, prema mnogim pokazateljima već tu, pokraj nas i u nama, priznali mi to ili ne.

PROMJENA IZ TEMELJA

No, vratimo se nakratko u povijest kako bismo bolje pojmili značenje 4. industrijske revolucije. Prva industrijska revolucija počela je u 18. stoljeću, kada je izumljen parni stroj, te su strojevi u manufakturnoj proizvodnji počeli zamjenjivati ljude. Druga industrijska revolucija kreće u 19. st. i traje do polovine 20. st., okarakterizirana je početkom uporabe raznih energenata i brojnim izumima (nafta, električna energija, pojava Nikole Tesle...). Treću industrijsku revoluciju, na čijem se kraju trenutačno nalazimo, obilježava kompjutorizacija, uporaba elektroničkih i informacijsko-komunikacijskih sustava kao pomoći pri automatizaciji proizvodnih i drugih procesa. I konačno imamo 4. industrijsku revoluciju koja je počela pojavom interneta, mreže svih mreža. No, ne stajemo na umrežavanju računala, nego idemo prema umrežavanju svih uređaja, živih bića, biljaka i životinja. Umrežavanje velikih područja kao što su robotika, Big Data analiza, umjetna inteligencija.

Tema je nadasve aktualna, pa je i sredinom prošle godine održana Liderova konferencija “Business forum: 4. industrijska revolucija”. Jer, robotizacija, umjetna inteligencija i napredna robotika trebala bi omogućiti inteligentniji i učinkovitiji svijet i poslovanje. Tehnološka revolucija iz temelja će promijeniti način na koji surađujemo jedni s drugima, naše radno okruženje, poduzeća, upravljanje javnim i privatnim sektorom. Prema opsegu i složenosti transformacija će biti bez presedana. Jedna od ključnih pretpostavki je potreba za složenim ekosustavom organizacija, od poduzeća do regulatora, civilnog društva i institucija. Od njih se zahtijeva harmonija za otvaranje potencijala te tehnološke, industrijske i društvene revolucije. Sve su to zaključci sa spomente Liderove konferencije.

- S jedne strane tehnološke promjene doživljavam kao opasnost, a s druge strane one nam donose niz mogućnosti za koje ranije nismo mislili da su moguće. Mi, stariji, možemo odustati ili uskočiti na taj vlak promjena. Četvrta industrijska revolucija ipak je prilika za sve nas, a ne samo prijetnja - kazao je na samom otvorenju konferencije Miodrag Šajatović, Liderov glavni urednik.

Prof. dr. sc. Slavko Vidović, osnivač i direktor InfoDoma, dotakao se uloge umjetne inteligencije u digitalnoj transformaciji, kao i apsorpciji inovacija. Dvije glavne teze koje je prof. Vidović iznosi glase: virtualne zajednice povećavaju “soft” potencijale poduzeća (hoće li društvene mreže uspjeti biti okidač za promjene, mogu li stvoriti dodatnu vrijednost, ili će ostati samo u sferi trivijalnih informacija i zabave), a ekosustavi kao ambijent određuje stvarnu moć poduzeća. Nadalje, upozorio je, podaci su novo pogonsko gorivo, zbog digitalizacije čeka nas kompletna transformacija poslovanja, a cijene u digitalnoj industriji (roboti, dronovi, 3D printeri), nastavit će padati. “Bilo kako bilo, umjetna inteligencija promijenit će u sljedećih 30 godina naše živote više nego ijedna tehnologija do sada”, zaključio je Vidović.

Što se RH tiče, na neke činjenice također su upozorili Gordana Kovačević, predsjednica kompanije Ericsson Nikola Tesla, Damir Zec, direktor IBM-a Hrvatska, Mladen Fogec, predsjednik Uprave Siemens Hrvatske, profesor na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Nedeljko Štefanić, te Nedjeljko Perić, ravnatelj FER-ovog inovacijskog centra Nikola Tesla.

- Sa svakom novom revolucijom pojavljuju se nova zanimanja, a 4. industrijska revolucija je tu da nam pomogne, a ne da nas zamijeni. Vjerujem da Hrvatska može, zahvaljujući digitalizaciji, uskoro postati lider u regiji. Kvalitetnog kadra ima dovoljno - mišljenja je Damir Zec.

- U našim inovativnim i istraživačkim centrima kreira se budućnost. To su tvornice budućnosti. Vjerujem da nema izazova koji 4. industrijska revolucija može postaviti pred nas, a da na njega nemamo rješenja - kazala je Gordana Kovačević.

NE TREBA SE BOJATI

Mladen Fogec iz Siemensa želio je demistificirati pojam 4. industrijske revolucije: “Digitalna ploča postoji već 30 godina, mi živimo u toj industrijskoj revoluciji dulje nego što smo svjesni. Kada korstite Siemensove strojeve za pranje rublja trebali biste znati da ju pokreće hrvatska pamet (softveri). To dokazuje da smo rano shvatili bit digitalizacije. Siemens je lider, zato smo sve ove godine i opstali. Mi digitalizaciju živimo eksterno (u cloudu) i interno (mentalni sklop radnika)”.

Profesor na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje Nedeljko Štefanić, kaže: “Ne treba se bojati tehnološke revolucije. Novca u europskim fondovima ima, samo treba znati kako ga povući”.

Kao i revolucije koje su joj prethodile, industrijska revolucija 4.0 ima potencijal da poboljša kvalitetu života stanovništva diljem svijeta. Poslovi poput naručivanja taksija, rezervacije leta, kupnja i plaćanje proizvoda online, slušanja glazbe, gledanja filmova, ili igranje online igara - mogu se obaviti iz udobnosti vlastitog doma, piše posao.hr.

Bez obzira na to bili toga svjesni ili ne, 4. industrijska revolucija već utječe na naše živote i događa se upravo sada. Sa svim svojim prednostima i manama, s novim socioekonomskim, demografskim i geopolitičkim izazovima.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
ZNAČAJ DIGITALNE TRANSFORMACIJE
BDP bi mogao porasti za 11 %

Značaj digitalne transformacije za Hrvatsku potvrđuje i istraživanje o ekonomskim učincima Ekonomskog instituta u kojemu su utvrdili - ubrzavanjem digitalizacije BDP po glavi stanovnika Hrvatske bio bi veći za 11 %. O nama ovisi hoćemo li tu šansu znati iskoristiti, kako se ne bi dogodilo da usprkos dobrom startu digitalizacija bude još jedan aspekt društvenog i ekonomskog života koji nas svrstava na začelje europske rang-ljestvice. “Prodor interneta imao je gotovo nemjerljive efekte na društvo u cjelini. A jednako kao što je ta prva internetska revolucija pogurala čovječanstvo prema naprijed, novi zamah sada se događa s revolucionarnim digitalnim tehnologijama”, ističe Boris Drilo, predsjednik HUP-Udruge ICT, najrelevantnijeg udruženja koje intenzivno radi na povećanju konkurentnosti hrvatske ICT industrije.

GOJKO NIKOLIĆ

NESTAT ĆE REPETITIVNA RADNA MJESTA, TRAŽIT ĆE SE KREATIVNI STRUČNJACI

 

Sudeći prema onome što svednevice slušamo i gledamo, dojam je da smo u budućnost već duboko zagazili i da je 4. industrijska revolucija, ili industrija 4.0, već počela. Neupućenim čitateljima to možda zvuči dramatično... Vaš komentar?

- Mnogima nije jasno što je to industrija 4.0. Na to pitanje pokušavaju dati odgovor brojni članci, znanstvene rasprave, koji su potaknuti lansiranjem tog pojma na Hanoverskom sajmu 2011. kao nove Njemačke strategije razvoja industrije. Često se industrija 4.0 poistovjećuje s robotima i njihovom sveobuhvatnom prisutnošću na svim radnim mjestima te digitalizacijom i umrežavanjem svih funkcija unutar tvornice i izvan nje. Industrija 4.0 kao pojam se može prihvatiti ne kao nekakav poseban događaj za revolucionarni skok, kao kod prethodne tri industrijske revolucije, već kao onaj koji označava potrebu i poticaj potpune automatizacije procesa proizvodnje koristeći se svim modernim proizvodnim sredstvima koja su ujedinjena pod nazivom kibernetičko-fizički sustavi, ili eng. CPS-Cyber-Physical Systems. Taj pristup integrira računalnu tehniku, prijenos i obradu podataka, te suvremene mehaničke sustave koji su s njima integrirani. Ta zamisao neodoljivo podsjeća na nekada hvaljeni CIM, odnosno računalom objedinjenu proizvodnju, ali u potpuno novim uvjetima i mogućnostima. Tadašnji CIM ostvaren je računalnom integracijom poslovnih procesa unutar tvrtke, ali su se svi vanjski podaci poput nabave, skladišta, novih tehnoloških postupaka, promjena sastavnica proizvoda, promjena parametara tržišta i dr. ručno unosili u sustav. Sada je to moguće osigurati automatski s vrlo brzim unosom podataka iz široke mreže inforamcijskog sustava unutar tvornice, ali i izvan nje, od kupaca, dobavljača, državne uprave i inovacijskih centara. Automatski se razvrstavaju i obrađuju podaci, nadgledaju, a prema potrebi i mijenjaju parametari procesa i finalnog proizvoda, transporta, nastupa na tržištu, itd.

Rezultati su prije svega financijske prirode te poboljšanje pozicije na tržištu. Fleksibilnost proizvodnje omogućuje proizvodnju i prema zahtjevu krajnjeg korisnika. Slikovito da se izrazim - odjeća bi se mogla proizvoditi industrijski prema mjerama svakog pojedinog kupca.

Gdje je u svemu tome, napose u industriji 4.0, Hrvatska danas? Razvijamo li se sukadno tim trendovima? Upozorava li primjena robota u gospodarstvu na taj trend?

- Primjena robota u industriji, i općenito gospodarstvu, samo je jedan od važnijih pokazatelja suvremene proizvodnje. Danas se prema broju robota na 10.000 zaposlenih ocjenjuje stupanj razvijenosti gospodarstva neke zemlje. Prema tim kriterijima mi smo na začelju s 19 robota, dok je prosjek Europe 85. Nama susjedna Slovenija ima 80 robota na taj broj zaposlenih.

Načela rada industrije 4.0 sigurno se najčešće primjenjuju u visokoserijskim proizvodnjama. Međutim, kibernetičko-fizički sustavi omogućavaju fleksibilan pristup prikladan za mala i srednja poduzeća, bez velikih serija, s većim brojem različitih proizvoda, jer se proizvodni sustavi mogu automatski prilagođavati proizvodima koje određuje tržište. Industrija 4.0 sigurno nalazi u Hrvatskoj svoje mjesto, ali samo u nekim suvremenim proizvodnjama velikih serija, ali češće u segmentima proizvodnih procesa.

Sve se češće spominje primjena tzv. kobota ili kolaboracijskih, tj. suradničkih robota, koji pomažu radnicima na radnom mjestu, gdje radnik i robot rade zajedno kao partneri na radnom mjestu. Koboti imaju sposobnost percipiranja okoline i donošenje određenih odluka u zajedničkom radu s radnikom. Dio stručnjaka njih smatra već početkom industrije 5.0, ali ja mislim da je to još uvijek preuranjeno tvrditi.

Ako primjerice inteligentna robotika postane dominantna, trebaju li se ljudi onda bojati za svoja radna mjesta, je li to odveć velik izazov za budućnost?

- Mnoge studije pokazuju da će primjenom robota nestati mnoga radna mjesta, pa i neka zanimanja, jer robot radi brže i preciznije, a njegova je satnica već danas niža od one radničke. Prema istraživanjima npr. Oksfordskog sveučilišta, u roku od 10 do 15 godina u SAD-u će nestati 47 % postojećih radnih mjesta. To se može primijeniti i na razvijene industrijske zemlje. Druga istraživanja navode druge podatke, ali sigurno je da će doći do velike promjene u postojećim radnim mjestima. Nove tehnologije tražit će neka druga znanja i otvarat će se potpuno nova radna mjesta. To isto dogodilo se u tri prethodne industrijske revolucije. Može se zaključiti da će nestati repetitivna radna mjesta, a tražit će se kreativni stručnjaci, možda nekih novih specijalnosti koje još ne postoje.

Brzi tehnološki razvoj zahtijeva i brzu prilagodbu obrazovnog sustava. Gdje smo mi tu, odnosno gdje je RH? Razvijamo li dostatno ljudske potencijale u skladu s potrebama novih tehnologija, jesmo li spremni za promjene, i što nam je o tom pitanju činiti u idućim godinama?

- Obrazovne institucije za formalno i neforamlno obrazovanje trebaju pratiti trendove razvoja znanosti i tehnike te im se brzo prilagođavati. Kao pomoć u sagledanju ciljeva obrazovanja važnu ulogu mora preuzeti gospodarstvo koje pritiskom tržišta mora planirati svoj razvoj nekoliko godina unaprijed.

Dobrodošli su postojeći trendovi stimulacije studenta stipendijama za upis na STEM područja u visokom obrazovanju, koja su sigurno nužna za razvoja gospodarstva i cijelog društva.

Treba iskoristiti i golemu znatiželju djece u osnovnim školama za informatikom i robotikom, čime bi se na adekvatan način pripremali za društvo koje dolazi i koje će ih zateći već nakon srednje škole. Kod mladih ljudi treba poticati inovativnost, jer inovacije vuku gospodarstvo naprijed.

Nažalost, nismo uhvatili korak s potrebama i obrazovnim trendovima, izgubili smo značajno vrijeme u nepotrebnim prepucavanjima i nadmudrivanjima oko stalnog i sustavnog unapređivanja školstva, zaboravljajući da su danas samo suvremeno znanje i osposobljenost garancija napretka. (D.J.)

GOJKO NIKOLIĆ, Znanstvenik iz Šibenika, dobitnik nagrade za životno djelo “Faust Vrančić” za doprinos razvitku tehnologije i tehničkog stvaralaštva u RH

KRUNOSLAV NIKODEM

POTPUNA PROMJENA LJUDSKOG DRUŠTVA

 

Na prvi pogled priča o 4. industrijskoj revoluciji doista može zvučati dramatično nekome tko nije toliko upućen u suvremeni razvoj znanosti i tehnologije. S druge strane, nama koji se time profesionalno bavimo ponekad se može činiti da ništa dramatičnoga u tome nema, i da je riječ o još jednome u nizu koncepata kojima se nastoji opisati razvoj suvremenog društva.

- Dakle, promjene jesu dramatične, ali u konačnici nisu nove, jer su odnosi moći nepromijenjeni. Ukratko, riječ je o tome da se nakon 1. industrijske revolucije, koja je koristila parni stroj kako bi mehanizirala proizvodnju, 2. industrijske revolucije gdje se ističe električna energija i razvoj masovne proizvodnje, te 3. industrijske revolucije koju karakterizira razvoj informacijske tehnologije i automatizacija proizvodnje, događa 4. industrijska revolucija koja prije svega podrazumijeva izraženi proces digitalizacije koji, između ostaloga, narušava granice između fizičkog, digitalnog i biološkog. Često se ističe da 4. industrijsku revoluciju karakteriziraju tri ključna čimbenika, a to su brzina promjena, područje promjena i sveobuhvatni utjecaji na različite sustave. Promjene su danas mnogo brže nego prije, područje tih promjena (ekonomskih, socijalnih, političkih, kulturnih, itd.) je globalno i te su promjene često vrlo radikalne i u potpunosti mijenjaju pojedine sustave.

Možete li navesti neki konkretni primjer?

- Uzmimo primjerice tržište rada i pitanje zapošljavanja - stanje gdje se nakon završetka procesa obrazovanja moglo s određenom sigurnosti očekivati zaposlenje “u struci” je prošlo i to zbog nekoliko razloga. Prvo, zbog toga što više ne živimo u “društvu rada”, nego u “društvu potrošnje”, a taj prijelaz ima velike posljedice u svim područjima ljudskog života. Drugo, zbog premještanja većeg dijela proizvodnih procesa u zemlje gdje su prava radnika mala, a nadnice još manje. Treće, zbog same dinamičnosti i osjetljivosti tržišta rada, te stalne pojave novih potreba i “zanimanja”, uglavnom u uslužnim djelatnostima. Četvrto, zbog toga što danas i ne postoji završetak procesa obrazovanja, jer sustav zagovara “cjeloživotno obrazovanje”. Uglavnom, o 4. industrijskoj revoluciji ne možemo razmišljati samo u smislu procesa digitalizacije i virtualizacije, nego u smislu potpune promjene ljudskog društva. Promjene u sustavu znanosti, tehnologije i ekonomije povezane su s promjenama u sustavu vrijednosti i načinu socijalizacije novih članova društva. Pogledajte samo ponašanje i navike današnjih desetogodišnjaka i usporedite to s ponašanjem i navikama desetogodišnjaka od prije trideset godina. Razlike su goleme.

Trebaju li se ljudi bojati za svoja radna mjesta?

- Ljudi se ne trebaju bojati za svoja radna mjesta zbog razvoja umjetne inteligencije ili robotike, nego zbog dominirajućeg sustava neoliberalnog kapitalizma koji je sada u procesu virtualizacije i digitalizacije, i koji slijedi samo jedan cilj, a to je stalno povećanje profita. Najveća prijetnja ostvarivanju sve većeg profita u bilo kojoj djelatnosti, a sva područja društvenog djelovanja pod pritiskom su tog cilja, a sukladno s tim upravo i ljudi. Dakle, ne treba se bojati razvoja znanosti i tehnologije, nego upotrebe tog razvoja u nehumane svrhe. Taj strah od jednog sustava koji uopće ne treba ljude (u bilo kojem smislu ljudi su postali potpuno suvišni, kao ljubavnici, partneri, prijatelji, roditelji, radnici...), može biti i temelj borbe protiv takvog sustava. Iako ta borba, bar za sada, nije izgledna, jer tehnologija koja nas okružuje pruža ugodu i potiče konformizam, a sustav nam poručuje da trebamo biti zaigrani poput djece i sretni.

Brzi tehnološki razvoj zahtijeva i brzu prilagodbu obrazovnog sustava. Kako tu stojimo?

- Zaostajemo, iako osobno to ne smatram ključnim problemom obrazovnog sustava. U sustavu obrazovanja radim 21 godinu, od toga sam šest godina radio u srednoj školi, a 15 godina radim na fakultetu, dakle mogu reći da dobro poznam sustav obrazovanja. Ključni je problem obrazovnog sustava danas u Hrvatskoj taj da su osnovne škole postale vrtići gdje učitelji/ce i nastavnice/i skrbe o djeci, dok njihovi roditelji rade, ako djeca pritom nešto i nauče to je u redu, ali samo ako je u pitanju izvrstan uspjeh. Bilo kakvo učenje koje bi podrazumijevalo ocjenivanje i s drugim ocjenama od izvrstan (5) uglavnom je nepoželjno. Naravno, sva djeca završavaju takvu osnovnu školu uz osnovnu spoznaju da su izvrsni i da sve mogu. Na kraju, svi trebaju izvrsne ocjene da bi mogli upisati željenu srednju školu, a to je uglavnom gimnazija. Srednje četverogodišnje škole postale su poligoni instrukcija za državnu maturu i priprema za fakultet, ako se pritom nešto i nauči to je u redu, ali samo ako je u pitanju izvrstan uspjeh, ili u najgorem slučaju vrlo dobar uspjeh. Te ocjene su nužne za upis na željeni fakultet, a danas više od 90 posto učenica/ka koji završe takvu srednju školu upisuje fakultet. Studiranje u Hrvatskoj 21. stoljeća je socijalna kategorija, a nikako nije pitanje stjecanja znanja i vještina, razvoja gospodarstva, znanosti i novih tehnologija. Masovnost visokog obrazovanja, koliko god se činila potpuno opravdanom i nužnom za razvoj društva u cjelini, u Hrvatskoj je oblik socijalne pomoći za mlade koji ionako nemaju kamo jer posla nema, kao ni volje, motivacije, znanja i vještina da se postojeći poslovi pokrenu, ili stvore novi. Naravno da postoje izuzeci, no oni su se razvili boreći se protiv takvog “sustava izvrsnosti”, a nisu proizvod tog sustava.

Razvijamo li dostatno ljudske potencijale u skladu s potrebama novih tehnologija, i što nam je činiti u idućim godinama?

- Mislim da je to pogrešno pitanje, iako je tu pogrešku u sustavu u kakvom živimo lako učiniti. Naime, pitanje implicira da je tehnologija samostalno područje neovisno o ljudskom djelovanju, no ona to nije, jer ljudi razvijaju tehnologiju, a tehnologija, bar za sada, ne razvija, ili, preciznije rečeno, ne proizvodi ljude. Dakle, pitanje je razvijamo li dostatno tehnologiju u skladu s ljudskim potrebama? No onda dolazimo do pitanja što su zapravo, i koje su ljudske potrebe, i tko donosi odluke u tom smislu?

U idućim godinama potrebno je prije svega razvijati jednu kulturu povjerenja, jer povjerenje je pretpostavka djelovanja, pa i preuzimanja rizika. A da bismo razvijali kulturu povjerenja potrebna je zakonodavna sigurnost, transparentnost djelovanja svih organizacija, primjena prava i obveza i poticanje dužnosti i odgovornosti. Bez toga razvoj i primjena suvremene znanosti i tehnologije ne može biti važan čimbenik u razvoju cjelokupnog društva.(D.J.)

KRUNOSLAV NIKODEM, Izv. prof., Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu