Serija “Mozaik” počinje intrigantno. Policajac Nate Henry (Devin Ratray) u hodniku hotela razgovara s Joelom Hurleyem (Garrett Hedlund), očiglednim osumnjičenikom u slučaju ubojstva Olivije Lake. Sudeći prema tonu njihova razgovora Henry i Hurley su prijatelji, ili bar poznanici. Policajac u detalje ispriča vlastiti plan oko njegovog uhićenja, te pritom doda nekoliko detalja vezanih uz slučaj koji će svakog gledatelja zainteresirati. Zašto mu, dovraga, govori da će ga uhititi? Zar je ovo još jedan pokvareni policajac koji ometa provođenje pravde? Mnoštvo pitanja odmah na početku serije, prije nego smo uopće imali prilike vidjeti slova koja nas trebaju upoznati s nazivom serijala. Zatamnjenje. Radnja nas vraća četiri godine ranije, u gradić Summit, u američkoj državi Utah, gdje Hurley radi kao konobar na dobrotvornoj zabavi te upoznajemo Oliviju Lake (Sharon Stone), slavnu dječju spisateljicu i ilustratoricu.

U sljedećih šest epizoda Steven Soderbergh donio nam je povremeno uzbudljiv triler “Mozaik” o posljednjim danima Olivije Lake, čiji ruralni idealizam zatrpa lavina prijevare, laži, korupcije, te u konačnici i ubojstva, te četiri godine duge policijske istrage koja je uslijedila. Nažalost, nakon u dahu odgledanih svih šest epizoda, ostao mi je dojam kako je serija isuviše predvidiva, nedorečena, s mnoštvom propusta koje su mu mnogi kritičari odlučili progledati kroz prste.

Naime, za razliku o gledatelja u Sjedinjenim Državama, mi nismo imali priliku koristiti aplikaciju koja je išla uz serijal. Naime, kreator serije Steven Soderbergh dvije je godine razvijao besplatnu aplikaciju u obliku interaktivnog iskustva čija je struktura slična formatu "izaberi svoju pustolovinu". Priča u "Mozaiku" vrti se oko ubojstva književnice Olivije Lake, dok aplikacija ima različite narativne niti vezane uz različite likove koje korisnici mogu gledati kako žele. Priča nema tradicionalan početak, sredinu ili kraj, a sama aplikacija nudi niz mogućnosti koje korisnik sam bira i na njemu može sam posložiti kockice ove misterije. Soderberg je na projektu, koji ukupno ima sedam sati materijala, radio tri godine. Svaku scenu snimao je iz nekoliko različitih kutova, a scenarist Ed Solomon napisao je više od 700 stranica materijala. Različiti izbori koje napravite u aplikaciji će se graditi jedni na druge, koji nekada mogu dovesti do drugačijih krajnjih rezultata serije. Soderbergh kaže da je serija pravljena zajedno s aplikacijom, tako da se čini kako će aplikacija biti ključan dio priče serije, a ne samo za zabavu. Ukratko, televizijska revolucija koju nismo imali prilike koristiti, nego smo umjesto nje, mi u Hrvatskoj, imali prilike odgledati seriju linearno, odnosno kako ju je zamislio Soderbergh. Od početka do kraja. A propusta i nelogičnosti u radnji u seriji ipak je previše.

Kada je Soderbergh za svoj prvi cjelovečernji film “Seks, laži i videovrpce” dobio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu 1989. godine, nitko nije mogao predvidjeti kako će mu trebati gotovo deset godina da snimi ponovno hvaljen i uspješan film, koji će mu u konačnici oživjeti karijeru. Naime, od debija do krimikomedije “Daleko od očiju” iz 1998. godine, u kojemu su glavne uloge tumačili George Clooney i Jennifer Lopez, snimio je nekoliko razočaravajućih uradaka “Kafka” (1991.), “King of the Hill” (1993.), “Gray's Anatomy” (1996.), te “Schizopolis” (1996.). Početkom 21. stoljeća Soderbergh se u potpunosti vratio na stare staze slave hitovima “Erin Brokovich” i “Traffic”, za koje je bio prvi redatelj koji je u istoj godini nominiran za dva Oscara u kategoriji najbolji režiser. Uslijedio je jednako uspješan “Oceanovih jedanaest” (2001.), koji je 2004. dobio svoj prvi nastavak - “Oceanovih dvanaest”, a tri godine kasnije i drugi nastavak “Ocean's trinaest”. U međuvremenu Soderbergh je 2002. režirao dva osrednja djela, romantičnu komediju “Full Frontal” i ZF “Solaris”, snimljenom prema romanu Stanislawa Lema, kojega je na njegovu žalost prije njega ekranizirao slavni ruski redatelj Andrej Tarkovski.

Gledajući zapravo cijelokupnu karijeru Stevena Soderbergha, ona je bez sumnje jedna od najuspješnijih i najraznolikijih u današnjem Hollywoodu, prožeta uspješnim filmovima u kojima je koketirao s različitim žanrovima, temama i autorskim preokupacijama. Razlog tomu jest činjenica kako je sam Soderbergh veliki zaljubljenik u sedmu umjetnost koji dnevno pogleda bar jedan film. Naime, početkom godine slavni redatelj objavljuje listu filmova i serija koje je pogledao, te knjiga koje je pročitao. Isti možete pronaći na internetu, a upravo ta njegova “manijakalna” posvećenost poslu jedan je od razloga zašto uspijeva snimati žanrovski različite i tehnički potpuno drugačije filmove.

Međutim, “Mozaik” je, bar ova linearna verzija koju smo mi u Hrvatskoj imali prilike gledati, na trenutke kao vrhunska musaka sastavljena od najfinijih namirnica koje, kada čitate recept to zvuči primamljivo, a dok je još u pećnici mirisi koji ispunjavaju vašu kuhinju su nebeski. No, kada ju konačno kušate ostanete razočarani. Upravo mi je taj osjećaj ostao nakon što sam pogledao posljednju epizodu serijala, koja je donijela nekoliko zaključaka, razjasnile neke nelogičnosti (koje zapravo to uopće nisu bile), te ponudila Soderberghu dovoljno prostora da bez mnogo truda priču samo nastavi u sljedećim sezonama. Jer ima u “Mozaiku” mnogo odličnih ideja, od prikaza otuđenog i nedodirljivog američkog establishmenta koji je izvan dosega zakona, te samim time beskrupulozan u svojoj samodopadnosti, ili pak slavljenja “malih”, marljivih i poštenih ljudi, čiji se san o “Americi kao najvećoj državi na svijetu” svakom novom generacijom sve više rasplinjuje. A što tek reći o sjajno prezentiranom liku Olivije Lake, omiljene dječje ilustratorice koja svoj uspjeh duguje jednoj slikovnici koju je objavila prije 26 godina, a u međuvremenu nije napravila ništa vrijedno spomena.

Sve ove ideje na papiru zvuče odlično, a i odabir glumaca je neočekivan, ali odličan, a posebice oduševljavaju David Ratray, inače do sada najpoznatiji kao stariji brat u originalnom “Sam u kući”, te Jennifer Ferrin, no ponavljam, ovakva linearna serija koju smo imali prilike pogedati u Hrvatskoj, na momente izgleda i ostavlja dojam kako je napravljena diletantski. No, možda je to i bio Soderberghov cilj koji si je s mnoštvom nerazjašnjenih detalja, poput recimo misterioznih simbola koji se pojavljuju kao tetovaže na ljudima, ili naljepnice za automobil, ostavio dovoljno prostora da nastavi misterij i u sljedećim sezonama.