Učionica
MIROSLAV ŠKORO:

Obrazovanje treba, prije svega, biti radost
Objavljeno 5. veljače, 2018.

Ne prođe ni jedan dan da netko negdje na nekom javnom mjestu ne spomene obrazovanje i njegovu važnost za naše društvo. Jedino što je važnije od obrazovanja je, kažu, reforma obrazovanja i o tome se govori svakodnevno. Doduše, nije nama ovo prva reforma. Ljudi mojih godina sjetit će se reforme pokojnog Šuvara, koja je imala za cilj obrazovati čovjeka po mjeri samoupravnog radničkog socijalizma i miroljubive aktivne koegzistencije. Šuvarova reforma završila je kako je završila jer je reformirala školstvo, ali nije ljude, nije učitelje i profesore. Nije se dogodilo NIŠTA.

Posljednjih su me godina dobronamjerni ljudi učestalo pitali: “A što će ti to?” Pitanje se ticalo mog doktorskog studija. Vide ljudi, mučim se, ne izlazim, imam podočnjake do poda... Nabavljam neke knjige, bauljam po internetu i ostajem budan do četiri-pet ujutro, dok pošten svijet spava. Objektivno, u pravu su. Što će mi to? Ima tih pjesama, nastupa... ima i nekih drugih poslova. Nismo, Bogu hvala, ni gladni ni žedni. Moj posao i status u društvu nisu povezani s obrazovanjem. Dapače, od mene se i ne očekuje da budem pametan. Ne jednom sam doživio da me “ozbiljni” ljudi ne žele u društvu kada se razgovara o “ozbiljnim” stvarima. Je li se to promijenilo obranom doktorata? Nije. Hoće li se to promijeniti u budućnosti? Sumnjam. Jedino što je drukčije jest da me pojedinci, kao u šali, zovu “doktore” i kažu mi da ih, kao, nešto boli, pa, kao, bih li ja pogledao. Tu ja onda, kao, umrem od smijeha i NIŠTA...

Okruženje - tržište

Ruku na srce, nisam zaposlen u nekoj državnoj firmi, pa, dok čekam da moji dođu na vlast, lagano sjedim i kuckam doktorat. Nisam ni asistent, ni profesor, ni predavač ili štogod takvoga da mi je doktorat bio uvjet. Nema veće plaće ni bolje pozicije. Sam sam platio troškove studija, a tema o kojoj sam pisao ticala se razumijevanja dionika glazbene industrije svega onoga što se u toj industriji nadogađalo pod okriljem digitalizacije i pojave interneta.

Komplicirano i za pisanje. U glazbi sam cijeli život, i to ne od dana kada sam kupio prvu gitaru, nego od onog trenutka kada sam se, kao petogodišnje dijete, u ljetnjoj kuhinji popeo na hoklicu i otpjevao strini Anici jednu pjesmu Hašima Kučuka Hokija. Tog toplog višnjevačkog dana sam, doduše nesvjesno, počeo rad na svojoj doktorskoj disertaciji. Poslije ću vam objasniti zašto. Iako sam u životu radio svašta, za mene je glazba oduvijek bila najvažnija i, mic po mic, postala mi je posao. Sve drugo bi, bez te ljubavi prema glazbi, bilo nemoguće i jedno veliko NIŠTA.

Moram priznati da sam, osim nekoliko puta kad sam se dao nagovoriti na zaposlenje, većinu radnog vijeka proveo kao slobodnjak, rekli bi neki, poduzetnik. Moje okruženje je tržište. Nemilosrdno tržište, na kojem ne zarađuješ onoliko koliko ti misliš da vrijediš ili koliko bi želio vrijediti. Ne, zarađuješ koliko ti tržišni uvjeti dopuštaju. Puno puta radiš i misliš da dobro radiš, a na kraju ne dobiješ NIŠTA.

Može i drukčije

Ljubazni poziv novina na kojima sam odrastao, i od kojih je moj pokojni tata pravio svoje molerske kape, prigoda je da odgovorim svima koji su me toliko puta, za sve to moje bauljanje po školama i fakultetima, pitali: “Što će ti to?” Prigoda je da povučem crtu i vidim svodi li se zbilja sve to skupa na NIŠTA.

Putujući po domovini i svijetu, shvatio sam da postoji način na koji mogu opstati i nositi se s ljudima oko sebe. Nisu pjevanje i skladanje samo nastupi nego i pregovori, ugovori i briga za glazbenike koji te prate. Shvatio sam što mi je potrebno i što može biti moja jedina prednost bilo gdje i bilo s kim. Znanje. To je jedini monopol koji ti nigdje nitko ne može osporiti. Kada kreneš od ništa i kada nemaš ništa, obrazovanje je jedini legalan i pošten način da stekneš NEŠTO.

Floskula koja kruži u ovim i onim, a naročito političkim, krugovima o cjeloživotnom obrazovanju je, bar u mom slučaju, utjelovljena.

Na žalost, ne zbog dobro postavljenog sustava, nego što sam jednostavno dijelom takav, a dijelom sam bio prisiljen stjecajem okolnosti. Mogu samo reći da sam u tom procesu upoznao puno učitelja koji ne bi mogli biti svedeni na onu čika Zmaja: “Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.” Školujući se malo i u Americi, spoznah model u kojem profesor nije prepreka, nego pomoć. Onaj tko svaki neuspjeh svog učenika prihvaća kao vlastiti poraz. Vidio sam da može i drukčije. Mi smo zemlja instrukcija jer nam u nastavi nešto ne štima. Ili je gradivo preteško, ili ga netko ne komunicira dobro, jer djeca su nam pametna i bistra. Ne želim nikoga uvrijediti, ali prije nije bilo tako. Valjalo bi možda, za početak, odvojiti obrazovne predmete od odgojnih. Djecu to frustrira. Ako je netko prirodno talentiran za pjevanje, sport ili crtanje, nemojmo ga ocjenjivati i stavljati u koš s drugima. Takvima je mjesto u školama gdje će njihov bogomdani talent usavršiti. Evo, ja sam čovjek u ozbiljnim godinama, ali još uvijek ne znam kako se slika kuća za dva, a kako za pet. Obrazovanje treba, prije svega, biti radost.

Raspisah se, a nisam odgovorio na ključno pitanje. Što mi je sve to skupa trebalo? Iskreno, trebalo mi je zbog dva razloga. Najprije zbog jednog obećanja, a potom i želje da sve to što sam saznao o poslu koji volim saberem na jednom mjestu. Najbolje što umijem i znam. Da možda stvorim preduvjete nekom pametnijem, koji će to još bolje analizirati, oslonivši se bar malo na moj rad. Obrazovanje je put na kojem kreneš iz jedne točke i odeš jako u širinu da bi se nekom disertacijom ili specijalizacijom, kada nađeš ono što te doista zanima, vratio opet na jednu točku. Mene je moj rad vratio na onu hoklicu u Višnjevcu. Kao i tada i danas me zanima isto. Lutao sam, priznajem. Bilo me je svagdje, ali sam se, poput Hesseova Siddharthe ili Coelova pastira Santiaga, opet vratio na istu točku. Odgovor na sve moje želje i pitanja bio je na toj stolici u ljetnjoj kuhinji, koja je mirisala na svježe kuhani sok od višnje. Imao sam ga pred sobom prije pedeset godina, samo ga nisam vidio. Eto, osim što sam obranivši doktorsku disertaciju ispunio obećanje svojoj pokojnoj materi da me glazba neće udaljiti od knjige, stvorio sam iz ništa NEŠTO.

Autor je u prosincu prošle godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku obranio doktorsku disertaciju “Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima globalizacije”.

Miroslav ŠKORO
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

ODRŽANA 38. PROMOCIJA DOKTORA ZNANOSTI

Novih 116 doktora znanosti na Sveučilištu u Osijeku

2

MEDICINSKI FAKULTET OSIJEK

Perjanica biomedicine i zdravstva istočne Hrvatske

3

DONESENE UPISNE KVOTE SVEUČILIŠTA U OSIJEKU

Na osječke fakultete i odjele može se upisati novih 3829 studenata