Nema puno knjiga o fenomenu turbofloka, odnosno narodnjačke glazbe u Hrvatskoj, no jedna od njih, objavljena prije nekoliko godina, privukla je veliku pozornost javnosti. Radi se o izdanju “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj” (Naklada Ljevak, 2014.), kojeg je autor Aleksej Gotthardi-Pavlovsky, s kojim smo razgovarali o toj temi svemu što se uz nju veže.

Što Vas je potaknulo da napišete jednu takvu nedvojbeno antologijsku knjigu, kakvu do sada nismo imali u Hrvatskoj?

- Koristoljublje. Šalim se, naravno, premda je u svakoj šali i pola zbilje, kako kažu. Naime, imao sam čvrstu namjeru svoj poslijediplomski studij na etnologiji, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ne završiti samo magisterijem nego i doktoratom - a krajnji je rok za nas predbolonjce bio 3. kolovoza 2012. Shvatio sam da raspolažem građom koju, količinski gledano, u tom trenutku možda nije imao nitko drugi, a tema je bila vrlo zahvalna. Materijal o kojemu govorim sastojao se od gomile izjava većeg broja ljudi različitog “profila”, uključenih na razne načine u proizvodnju, distribuciju ili konzumiranje narodnjaka i turbofolka. Izjave su prikupljene na snimanjima i drugim službenim putovanjima diljem Hrvatske, pa i inozemstva, na koja odlazim kao zaposlenik HRT-a. Naime, kao etnolog po struci, urednik sam emisija pučke i predajne kulture, dakle, popularne i tradicijske, u Programskom odjelu Kultura. Budući da se na taj način skupio prilično velik broj izjava i razgovora o rečenoj temi, odlučio sam na njoj i doktorirati, tj. ta kazivanja upotrijebiti kao temelj svoje doktorske disertacije. Obranio sam je u lipnju 2012., a knjiga mi je, u izdanju Naklade Ljevak, objavljena u studenome 2014. Knjiga je praktički istovjetna disertaciji, uz neke, tek kozmetičke izmjene.

Vezano uz knjigu - premda objavljena prije četiri godine, držite li da je i danas aktualna. Drugim riječima, da knjigu danas pišete, biste li što mijenjali, dodavali, korigirali...?

- Pa, svakako ništa bitnog ne bih u njoj mijenjao, a što se dodavanja tiče, budući da je već prošlo nekoliko godina, dopuštam da bi se u nekim segmentima možda i mogli vidjeti određeni pomaci, no kažem, bit ostaje ista - radi se, jednostavno, o tome da se narodnjaci i turbofolk potpuno drže principa funkcioniranja popularne kulture pa su stoga i popularni. Da je tome tako potvrđuju, prema istome ključu, i druge pojave u popularnoj kulturi - drugi žanrovi popularne/zabavne glazbe, TV sapunice, tabloidi, neki blockbusteri i sl. Svi su oni popularni iz više-manje istih razloga kao i turbofolk - obraćaju se publici rječnikom svakodnevice, tj. izrazima koji su u trendu, jednostavni su, ali nekad i pretjerani ili senzacionalistički u svojem izričaju ili intenzitetu, s prenaglašenim emocijama i patetikom, uz, naravno, neizostavnu erotičnost. Erotika i patetika prodaju svaku robu masovne potrošnje. I to se ne odnosi samo na sadašnjost i neposrednu prošlost; već je dugo tome tako. Tako su počeli i narodnjaci krajem 1950-ih, početkom 1960-ih. Uostalom, na tim je temeljima uspješno startao i svoju popularnost započeo i rock'n'roll, krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, a prije njega i usporedno s njime i šlageri, melodrame, ljubavni romani itd. Princip, očito, besprijekorno funkcionira i dalje, jer i u svakom novom naraštaju pronalazi svoje potrošače, bilo da ga konzumiraju nesvjesno, tj. nekritički, bilo svjesno, s odmakom, ali konzumiraju ga.

Koliko su, i jesu li uopće, takva glazba, izvođači i publika, i svojevrstan supkulturni ili kontrakulturni fenomen, nekakav otpor elitizmu, otpor sistemu visoke kulture, ili to sve treba promatrati kroz neki vid društvenog undergrounda ili, ipak, unutar šireg konteksta masovne popularne glazbene scene, kao što sami kažete?

- Ovo posljednje što ste nabrojili, kao što sam maločas i rekao i, ponavljam, ne samo glazbene scene nego generalno, tržišta. Jer, tržište je veliko, pa na njemu morate biti dovoljno glasni i vidljivi, tj. prepoznatljivi, da vas uoče. Pri čemu narodnjaci i turbofolk predugo traju i prevelik broj potrošača uključuju, a da bi se o njima moglo govoriti kao o undergroundu, pokretu otpora ili supkulturi. Oni su dio mainstreama - uzevši, naravno u obzir da ni taj mainstream nije nikad unificiran i jednoznačan, pa ćete tako i unutar mainstrema imati one koji slušaju, kao i one koji ne slušaju narodnjake/turbofolk. Ali oni koji ih slušaju nisu zbog toga nekakvi supkulturci ili gerilci. Jednostavno, u tolikoj masi potrošača ne mogu svi biti isti ili do te mjere slični da ih baš sve možete ugurati u doslovce istu kategoriju, tj. supkulturu. Recimo, kazivač iz Zenice, rođen 1963. godine, rekao mi je kako je u njegovoj mladosti, u Zenici, bilo najnormalnije da ista osoba sluša i voli i hard rock i narodnjake.

Stoji li teza da turbofolk nije na zalazu u RH, odnosno da su narodnjačka glazba i turbofolk podjednako prisutni i popularni u gradu i na selu?

- Budući da je popularna kultura već odavno preslojila i selo i grad, naravno da se turbofolk svagdje podjednako sluša. Naposljetku, pa turbofolk izvorno i nije ruralna, već urbana glazba - nastao je u gradu, tj. u centrima glazbene, a onda i svake druge moći. Je li na zalazu ili nije? Prije svega, moram priznati da ne pratim više tu temu tako intenzivno kao prije, kad sam je istraživao, ali, u svakom slučaju, turbofolk se promijenio, tj. još se više fuzionirao s pop/dance glazbom, postao je sladunjaviji i pitkiji - meni, osobno, puno sterilniji i dosadniji negoli što je to bio u svojem izvornom obliku, 1990-ih i 2000-ih. Razlika između Hrvatske i Srbije tu može biti samo utoliko što je Srbija u ovom slučaju trendsetter, pa onda Hrvatska uvijek malo kasni za onime što se na tome polju tamo događa, no to uvijek na kraju dođe i do Hrvatske, tako da neke bitne razlike nema. Čini mi se da je turbofolk kakvim ga znamo svagdje više-manje nestao, a Hrvatska sad prati aktualne srpske trendove derivata turbofolka; zapravo, preciznije rečeno, na tragu srpskog turbofolka i hrvatskog popa/dancea nastao je jedan, možda čak i unificirani amalgam koji uključuje i srpske i hrvatske izvođačice i izvođače - glazba za cijelu “regiju” ili “region”, kako hoćete.

Koliko su izvorišta turbofolka i narodnjačke glazbe vezana uz Srbiju i BiH ili tu ima doticaja i s Balkanom u širem smislu, odnosno može li se u analizi balkanskih identiteta preko popularne glazbe zaključiti da turbofolk u toj regiji zauzima važno mjesto?

- Dakle, ovako; narodnjaci su u početku oponašali tradicijsku, zapravo tzv. starogradsku glazbu Srbije i BiH, ali su se od tradicijske vrlo brzo počeli odmicati, te prihvaćati strukturu popularne glazbe toga doba. Prihvatili su, naime, strukturu tipa kitica-pripjev, čega u tradicijskoj glazbi nema. Ali, da, riječ je u svakom slučaju o srbijanskim i bosanskim, odnosno orijentalnim kulturnim podlogama. No, orijentalna je glazba i tako već stoljećima zanimljiva, egzotična, Europi, jer je glazbeno puno bogatija od standardiziranih europskih durskih i molskih ljestvica, pa su, logično, srbijanski i bosanski narodnjaci odmah postali popularni i u Hrvatskoj i u Sloveniji; postali bi možda i šire popularni da nije bilo jezične barijere. Možemo, eventualno, o toj glazbi govoriti i kao o balkanskoj, tim prije što i Bugari i Albanci i Turci imaju neku svoju izvedenicu turbofolka. No, istodobno, sam turbofolk je najmanje balkanska glazba, u nekom folklorno-glazbenom smislu riječi, jer on je spoj “istočne” sa “zapadnom” glazbom i, da stvar bude bolja, uopće nije nešto balkanski originalan - na što me je svojedobno uputio glazbenik Antonije Pušić/Rambo Amadeus - gotovo istovjetan spoj već su 1980-ih u Velikoj Britaniji radili indijski i pakistanski iseljenici iz regije Punjab, u glazbenom stilu zvanom bhangra. Istodobno, na neki je svoj način to radila i Lepa Brena, samo glazbeno drukčije. Pa sad, čak ni taj Brenin diskofolk, kako su ga pokušavali imenovati, ne bismo mogli nazvati izričito balkanskom glazbom, a kamoli bhangru koja s Balkanom nikakve veze nema, pri čemu je turbofolk u ideji upravo sličan bhangri. Ako pak govorimo o nekakvom balkanskom mentalitetu - ma što god to značilo - u tekstovima turbofolka sigurno ćemo naći i globalnih poveznica, tj. onih koje također definitivno nisu s Balkana. Primjerice, pjesma “Dijamanti”, iz 1998. godine, koju pjeva Jelena Karleuša, puna je parafraza, pa čak i gotovo doslovnih prepjeva iz globalno popularnih filmskih hitova koje su pjevale Marilyn Monroe i Shirley Bassey u filmovima “Muškarci vole plavuše” i “Dijamanti su vječni”. Tako da su narodnjaci i turbofolk koliko balkanski, toliko i globalni. Ali, upravo tako i djeluje popularna kultura.

Gdje je Hrvatska, u odnosu na Srbiju i BiH, kad se radi o turbofolku i narodnjacima, od prijašnjih godina do danas? Dojam je da nemamo pravu, vlastitu scenu (ili imamo?), ali zato “uvozimo” izvođače iz Srbije, BiH...?

- Pa bilo je i toga, ali ne baš u izobilju. Imali smo Duška Kuliša, Vesnu Pezo i svakako posve originalan primjer - Vucu, pri čemu nitko od njih zapravo i nije izvodio onaj “pravi”, “tvrdi” turbofolk, već neku moderniziranu verziju narodnjaka. A i ne znam što je sada s njima, tj. nastupaju li još uopće i koliko. Imamo i Ivana Zaka, koji je u svojim početcima koketirao s nekakvim folkom, ali čini se da se i on ustalio u tom, već spomenutom, pop/folk/dance mainstreamu. Imamo, naravno, i gomilu tzv. reproduktivnih sastava koji na gažama sviraju narodnjake, a među njima neki i stvaraju svoje pjesme na tome tragu, i to već desetljećima. Ali čini mi se da je to glazba za njihove vršnjake, koji, dakle, stare usporedno sa svojim izvođačima, dok su mlađe generacije u tom, već spomenutom pop/postturbofolk điru.

Zaključno - kad se sve zbroji i poveže, gdje je zapravo glavni razlog dugovječne popularnosti narodnjačke, turbofolk glazbe u državama nastalima nakon raspada SFRJ, uključujući i RH?

- U uspješnoj prilagodbi tržištu, to jest - kao što sam već rekao - u principima funkcioniranja popularne kulture, koja kao pojava postoji otkad postoji i masovna proizvodnja, mediji i masovno tržište, dakle, nije ništa novo. Tako je i turbofolk, kad se pojavio, samo izgledao kao nešto novo, ali zapravo se naslonio na prethodne i već viđene i globalne i lokalne pojave. Drugim riječima, sve vam je to - u svojoj biti - stara fora.