Vezani članci
TEMA TJEDNA: TURBOFOLKERSKI NARODNJAČKI GLAZBENI TREŠ (II.)
INTERVJU: ALEKSEJ GOTTHARDI-PAVLOVSKY
Svi koji su možda pomislili, ako ih to naravno uopće zanima, da su turbofolkeri, narodnjaci, cajke i cajkaši trend koji se posljednjih godina ispuhao u Lijepoj Našoj, početkom 2018. godine jedna ih je vijest demantirala.
Naime, uoči dočeka pravoslavne Nove godine, 14. siječnja, koja se slavi prema julijanskom kalendaru, u Puli je otkazan koncert Bore Drljače, koji je organizirala Zajednica Srba u Istri. Spomenuti je Drljača za vrijeme Domovinskog rata pjevao pjesme u kojima je veličao kapetana Dragana, četničkog vođu popa Đujića i Radovana Karadžića, a hrvatske branitelje nazivao ustašama. S takvim krimenom logično je bilo da je turbonarodnjak Drljača persona non grata u Hrvatskoj.
I dok Drljaču fanovi u Hrvatskoj nisu mogli vidjeti i slušati, bar u spomenutoj prigodi, horde drugih narodnjaka i turbofolkera svako malo pohode Hrvatsku i bez problema nastupaju po klubovima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku... Navodno je takvih klubova u ljetnoj sezoni, najviše na Jadranu, gotovo tisuću, dok je njih oko 500 u svim većim gradovima godišnja konstanta. Zaključak se nameće sam po sebi - zaluđenost narodnjacima i turbofolkerima traje i dalje, a kad u medijima osvane vijest o nekoj aferi (kao u slučaju Drljače) ili incidentu s pucnjavom i razbijenim glavama, postaje jasno kako se ofenziva pjevača i pjevaljki iz Srbije i BiH (najviše) na Hrvatsku nastavlja punom parom i da se Hrvati uredno i dalje opijaju, lome čaše i luduju uz srpske i bosanske narodnjake. Pritom su oni “veliki Hrvati”, koji se kunu u svoje hrvatsko domoljublje nerijetko i najglasniji, prateći u refrenu Karleušu i druge turbofolk-zvijezde i zvjezdice.
KUM JE RAMBO
Bez obzira na to što mislili o turbofolku, koji neki svode i na pojam “novokomponirana narodna glazba”, što ipak nije isto, kao i na estradu tipa Huljića i njemu sličnih, što također nije isto, premda naravno ima dodirnih točaka, utjecaj turbofolka ne može se zaobići niti ignorirati. Naprotiv, još od notornih, ali bar duhovitih i samoironičnih Rokera s Moravu pa do današnjih cajki i cajkaša, fenomen je poprimio masovne razmjere i postao sastavni dio društvene stvarnosti, makoliko se o tome šutjelo i na to podcjenjivački gledalo kao na degeneraciju ukusa usko povezanu s tzv. balkanskim mentalitetom.
Kako god bilo, popularnost turbofolka, od kojeg se nekima diže kosa na glavi (ako je imaju), ne jenjava, nego čak i raste, u nešto modernijim inačicama. Razulareni provodi, lijepe djevojke u minicama, muškarci sa zlatnim lancem oko vrata, najskuplji automobili, alkohol i oružje dio su (ne)kulture koja se veže uz takvu vrstu glazbe. Što se naziva turbofolk tiče, njegov je kum crnogorski glazbenik Rambo Amadeus, koji je to objasnio na sljedeći način: “Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime.”
Jedan od prvih hrvatskih glazbenika koji je počeo eksplicitno koristiti elemente turbofolka u svojim pjesmama bio je Siniša Vuco, 1993. godine, a nakon njega su slijedili ostali hrvatski turbofolk-pjevači te u većoj mjeri oni koji koriste taj melos u svojim pjesmama, ali se takvima ne predstavljaju. Postoji i velik broj manjih, prilično nepoznatih bendova koji nastupaju po kafićima i manjim klubovima, a sviraju takvu vrstu glazbe.
Nemoguće je ne primijetiti brojne rudimentarno dizajnirane plakate po autobusnim stanicama i izlozima napuštenih lokala, na kojima se od Iloka do Cavtata najavljuju nastupi srbijanskih i bosanskih muzičara. Naravno, ne pjevaju svi u velikim dvoranama, ali pune diskoteke i klubove, nekad i kafiće. Fascinantno je pritom da je taj fenomen većim dijelom izgnan iz mainstream medija, ali svejedno ima vrlo vjernu i brojnu publiku. Ne spominju se na nacionalnim televizijskim postajama ili u nacionalnim tiskovinama, uz nekoliko iznimaka ne vrte se na radiju. Stoga su se obožavatelji kao svom okupljalištu okrenuli najdemokratičnijem i najslobodnijem mediju od svih - internetu.
IMPRESIVNE BROJKE
Facebook i forumske grupe mjesta su gdje se razmjenjuju informacije i MP3 datoteke s najnovijim hitovima, raspravlja o tome je li Sandra Afrika bolja od Goge Sekulić i je li Sinan Sakić pravi narodnjak ili nije. Dogovaraju se odlasci na koncerte ili, u njihovu nedostatku, bar u klubove gdje se puštaju cajke ili gdje neki anonimni gažerski pjevači izvode najveće hitove sa scene. Brojke na društvenim mrežama koje se tiču narodnjačkih izvođača vrlo su respektabilne: Boban Rajović ima ukupno gotovo 40 milijuna pregleda na YouTubeu, Jelena Karleuša 75 milijuna, a Arkanova udovica Svetlana Ražnatović Ceca nevjerojatnih 425 milijuna! Usporedbe radi, Severina ima upola manje od nje. Hladno pivo ima šest milijuna. I tako dalje.
Na Facebooku mnogi od njih imaju od 750 tisuća do milijun pratitelja, baš kao i na Instagramu i Twitteru. Na pitanje tko su ljudi koji su publika narodnjaka i turbofolkera, teško je dati jednoznačan odgovor čak i stručnjacima, stoji u jednoj od analiza Jutarnjeg lista.
- Ma, slušam ja i drugu glazbu, rock, pop, klasiku čak, ali narodnjak je za dušu. Kad odem na koncert, drugi dan se osjećam tako dobro da me nitko ne može izbacit’ iz takta. Ništa te ne može tako dirnuti kao ti stihovi, posebno kad se popije. Ne razmišljam ja o toj glazbi kroz prizmu nekakve politike ili onoga što je bilo u prošlosti, ne zanima me to. Muzika je muzika, kad si čuo neki narodnjak da se bavi politikom, da agitira za neku stranku, da potiče na mržnju k’o onaj luđak od Bore Čorbe ili, što ja znam, Thompson? Ja se samo hoću zabaviti i ako nikoga pritom ne povređujem, zašto bi to ikome smetalo. Uostalom, što su drugo Severina, Rozga i takvi nego narodnjak, osim što se licemjerno kamufliraju u kao neki zabavnjak. Promijeniš muzičku podlogu i uzmeš njihove stihove, pa ćeš dobiti čistu cajku, ja ti garantiram - kaže jedan obožavatelj narodnjaka (evergreeni Šabana Šaulića su mu, kaže, vrh vrhova). Ugledni hrvatski glazbeni urednik i diskograf Siniša Škarica kaže da, prema njegovu mišljenju, današnja popularnost narodnjaka i turbofolka najviše veze ima s onom poslovicom da je zabranjeno voće uvijek najslađe.
- Nije stoga nikakvo čudo što je i danas taj turbofolk područje koje je mladima zanimljivo, pa onda i diskografima u mjeri u kojoj mogu izvući neki novac jer sve prelazi na internetske i digitalne varijacije na kojima mladi slušaju glazbu, a to se ne može kontrolirati, niti iz toga osobito profitirati - ističe Škarica.
O kakvom je fenomenu riječ potvrđuje i činjenica da je o svemu pisao čak i Glas Koncila, koji između ostalog navodi: Turbofolku je glazba zapravo samo zvučna kulisa konteksta u kojem turbofolk egzistira. Upravo taj kontekst ono je što ljude očito privlači njegovoj glazbi, jer je upitno koliko bi sama glazba bez toga konteksta bila privlačna slušateljima. To je kontekst u kojem je čovjek odvojen od društvenih konvencija, zakona, moralnih barijera, kontekst u kojem se sve zaboravlja, u kojem je “u potpunosti slobodan”.
Dr. Anči Leburić, profesorica sociologije s Filozofskog fakulteta u Splitu, istaknula je da se danas više ne može govoriti o “mladenačkim scenama”. Tako u turbofolk-sceni vidi tek prolazni trend. Na pitanje o fascinaciji tinejdžerske populacije turbofolkom, što je vidljivo u podacima iznesenim u Jutarnjem listu, gdje je njihovo istraživanje pokazalo da ga gotovo 50 posto srednjoškolaca (ispitano je tisuću učenika) redovito sluša, dr. Leburić je rekla da “takav dojam uistinu postoji, ali je ipak potrebno napraviti šire i ozbiljnije istraživanje”. Međutim, ne može se zanijekati postojanje trenda. Dr. Leburić turbofolk gleda kao “jedan u nizu glazbenih žanrova koji se nude mladima u njihovu razuzdanom noćnom provodu, po kafićima i sličnim prostorima” te kaže: “Nerijetko usto idu veće količine alkohola i drugih nedopuštenih sredstava. Prag tolerancije prema raznim vrstama ekstremnog ponašanja u Hrvatskoj u svakom je slučaju dosta visok, a mladi su skupina koja u nedostatku pravih uzora i modela ponašanja može biti najpodložnija takvim utjecajima. Tako je i fascinacija tim fenomenima zapravo posljedica nebavljenja vrijednostima mladih” - zaključuje Leburić.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
PRIJESTOLNICA CAJKI: Glazba za večernji izlazak
Documentaries, beogradska produkcijska kuća, u jednom od svojih posljednjih filmova “Turbo cajke” pozabavila se fenomenom turbofolka, ali u Hrvatskoj! Voditeljica Iva Parađanin u ovom je polusatnom dokumentarcu posjetila Osijek, Zagreb i Split i razgovarala s brojnim sugovornicima kako bi provjerila je li istinita tvrdnja da je turbofolk danas u Hrvatskoj popularniji nego u svojoj matičnoj zemlji, Srbiji. Osječanima će vjerojatno biti najzanimljiviji prvi dio filma u kome Alen Borbaš govori o počecima turbofolk-eksplozije u Osijeku od početka 90-ih, popularnosti srpskih narodnjaka za vrijeme Domovinskog rata te svojoj ulozi u promociji ovog žanra kroz klub Oks, časopis Folk i TV Balkaniku. Kroz posjet klubu Oks i razgovor s nekoliko osječkih studenata i studentica film je potvrdio uvriježeno mišljenje da “cajke” najviše slušaju mladi kojima je to omiljena glazba za večernji izlazak, ali nije nužno glazba koju slušaju kod kuće. Voditeljica je u Zagrebu razgovarala s ljudima koji vode kulturnu politiku u Hrvatskoj o fenomenu turbofolka, razgovarala je i s bendom Brkovi koji kombiniraju turbofolk s punk-glazbom, a u Splitu je boravila tijekom kontroverznog festivala turbofolk-glazbe Ringišpil u splitskoj Spaladium areni.(D.G.)
OSIJEK: Narodnjački melos sluša se od Tvrđe do Retfale
Da o ukusima ne vrijedi raspravljati, bar kad je u pitanju narodnjačka glazba, pokazuje i broj mjesta u Osijeku gdje drugih tonova, osim onih s narodnjačkim prizvukom, nema. Većina takvih mjesta koncentrirana je na jednome mjestu, u osječkoj Tvrđi, koja može “upiti”, čini se, ono što ne može baš svačije uho. Primjerice, u “Q Club” ili na kat poznate “Tufne” zalaze samo oni koji su veliki fanovi, ali i poznavatelji narodnjačkih pjesama. Naime, turbofolk je ondje broj jedan, a koliko su (mlade) Osječanke i Osječani zaluđeni tom vrstom glazbe pokazuje i broj posjetitelja koji iz vikenda u vikend ne jenjava. Slična je situacija i u “Clubu 402” te u “Kaosu”, kao i na drugom dijelu grada, u “stoljetnoj” “Patici” u Strossmayerovoj ulici. Prema potrebi, tu je i klub “Oks”, koji već godinama ugošćuje brojne turbofolk-zvijezde s Balkana, a glazba koja para uši (nekome i dušu) donedavno se svirala i u bivšem “Rokatikiju”. Protiv narodnjaka, koliko god to neki željeli, očigledno se ne može. A naši su sugrađani, uglavnom mlađe generacije, sve zaluđeniji besmislenim stihovima turbofolka. Da riječi pjesama nemaju smisla pokazuje i to što im se nerijetko izruguju i portali iz zemlje iz koje dolaze, no ne možemo ne biti ironični i reći da neki od stihova nisu ušli u anale. “Otiš'o si, sarmu prob'o nisi” znaju gotovo svi, no manje je poznato da ta pjesma ima i nastavak - “Kuče laje, a ja mislim ti si...” Hoće li antologijski postati i stihovi poput “Što na kafu zoveš mene kad nemaš samljevene?”, “Suzama sam lepio tapete, otišla si, odvela mi dete” ili pak “Napravi mi sina pod svetlima kasina”, tek će se vidjeti. Jedno je sigurno - sudeći prema kafićima s turbofolkom u Osijeku, omiljeni su među dijelom osječkog pučanstva.(M. MIHELIĆ)
IGOR WEIDLICH
LAKŠE NAM JE KAD BOGATI KUKAJU I PLAČU
Mladi i akademski obrazovani, sredovječni poslovnjaci, vodoinstalateri i autolimari, pekari i bankari. Možda se ne kreću u istim krugovima, možda je njihova dnevna rutina i te kako drukčija, ali ne možemo si lagati da ih ništa ne može spojiti. Omiljena glazba, uz koju čašicu više, na nekom vikend-izlasku lako izbriše granice jer, kad teme za razgovor više nisu ono što ih obilježava, tada preuzima nešto drugo - čista emocija, ritam, melos...
“Suzama sam lepio tapete, otišla si, odvela si dete” - stihovi koji jesu parodija i stereotipna slika neke turbofolk-poskočice, ali nisu daleko od stvarnosti. Tu su. U našem susjedstvu. O tome ne volimo previše pričati jer bi nas osuđivali. Ne želimo da nas se obilježava kao konzumente nečeg - primitivnog (!)?
I samim shvaćanjem da je turbofolk duboko usađen u pore našeg društva kao nekakvo “zabranjeno voće” ili čak “slatki greh”, on prestaje biti samo glazba i postaje nešto više - fenomen koji nas tjera da se suočimo s licemjerjem i dosezima vlastitog eskapizma u, idemo sebi priznati, zemlji i regiji koji su nas u suvremenoj povijesti pošteno degradirali, i financijski, i poslovno, i obrazovno, i kulturno.
Dok je u svijetu trenutačan hit način opuštanja jedan danski model, poznat pod imenom Hygge, prema kojemu se ostvareni pojedinac tek u najužem krugu prijatelja bavi sam sobom, činjenica je da takav model u nas baš i nema šanse. Jer kad si frustriran, kad ti kasni plaća, ako si uopće sretan da ju dobiješ, ili imaš novca ali i stresa i “putra na glavi”, najbolje je zaokupiti se nečim drugim. Drugima, a ne sobom. A emocija je emocija, gomila se, mora izaći van.
Možda su sapunice također jedan oblik takvog emotivnog pražnjenja, jer nam je lakše kad “bogati plaču”, no glazba pruža cijeli paket, uključimo se cijeli. U zemlji koja se sustavno i danas bori protiv ustaša i partizana pomalo je tabu priznati da melos koji tako lako “oslobađa” um i živce primarno dolazi iz susjedne nam Srbije. Oni su ga najviše razvili, pa nam je možda zato strašno teško priznati da je turbofolk rado viđena pojava i u hrvatskom selu i u hrvatskom gradu.
Ili nam je možda sporna činjenica da sebi ne možemo priznati kako je turbofolk-evolucija uspjela “ubosti” točno tamo gdje smo ranjivi. Jer smo konzumenti koji će se tek rijetko zapitati kako je sve to nastalo. A nastalo je upravo osluškivanjem publike, daje joj se ono što ona želi čuti, upravo kako je to u svom velikom istraživanju prikazao doktor etnologije i kulturne antropologije Aleksej Gotthardi Pavlovski. Može li tko kriviti “pevaljku” ili, još bolje, onoga tko stoji iza njezina uspjeha, što narodu nudi (nude) ono narodno, sirovo, emociju kakvu na ovim prostorima poznajemo, sve to začinjeno naoko jeftinim, ali zaraznim pop-prizvukom? Jedni znaju prodati, drugi žele kupiti. Možda je, kad se sve ogoli, uspjeh turbofolka najbolje opisati kao primjer zdravog kapitalizma, kojeg dodatno hrani činjenica da je “zabranjeno voće” i nepoželjan, ali karizmatičan i profitabilan, gost u svakom klubu, pa i areni.
Autor ovih redaka ne sluša turbofolk (iako ima svoje opskurne i mnogima čudne glazbene preferencije koje postižu sličan učinak), ali je i te kako uživao u parodijskim inačicama - Rokerima s Moravu, Vatrogascima, pa i pjesmi “Serbus, dragi Zagreb moj”, u osebujnoj interpretaciji Željka Pervana, koja se smjestila u svojevrsne klasike. Ima nas svakakvih. A u zemlji i regiji frustriranih neupitno je potreban ispusni ventil. Turbofolk ga je očito ponudio. Zločesti bi mogli reći - ako vam se ne sviđa, što ne smislite nešto bolje? Jer činjenica je da, koliko ga god osuđivanje izvana pratilo, kad cajka otpusti glas, onda te tisuće ljudi više nikog ne osuđuju, nego se pridruže.
Ustvari, možda bismo mogli ići i toliko daleko pa reći da turbofolk zaista zna spojiti nespojivo. Svjedoci smo da naš lijevi politički milje, kad mu na partijima dosade rock ili hip-hop, lako pokaže da zna sve riječi neke cajke. Još je zanimljivije da desno ideološko krilo, nakon Thompsona i pokoje bogobojazne pjesme, isto zna razgaliti dušu u cajkaškim vodama. Možda sve gledamo pogrešno? Možda ima nade za bar jednu zajedničku točku. Možda bi društvo na kraju i profitiralo kad bi saborske zastupnike svih boja i oblika prije donošenja važnih odluka počastili poštenim turbofolk-partijanjem? Čisto da sebi sami priznaju da je konsenzus moguć. A vjerojatno bi i frustracije u centrima političke moći, koje na kraju trpi narod, bile manje nakon neprospavane noći uz grlene stihove o neuzvraćenoj ljubavi.
Jer, šalu na stranu, turbofolk je za mnoge dobra metoda za izbacivanje jada i zaboravljanja svakodnevnih briga. Možda primitivna, ali nakon mamurluka, učinkovita. Da turbofolk prepoznamo kao čistu kapitalističku glazbenu uspješnicu, možda bismo ga onda i demistificirali i napokon stvorili prostor da se odmaknemo od njega kao tabuiziranog društvenog fenomena za brzi i učinkoviti, ekspresivni eskapizam. Tko zna, možda bi tada i publika počela tražiti dozu nečeg novog. Boljeg ili lošijeg, pokazalo bi kao i dosad - tržište.
IGOR WEIDLICH
Freelance novinar, urednik, pisac i PR konzultant, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU)
ANJA WERTAG
NEGATIVNI STEREOTIPI O FANOVIMA TURBOFOLKA
Prošlogodišnja istraživanja povezanosti glazbenih preferencija s osobnim vrijednostima te crtama ličnosti, koja su na studentskom uzorku proveli Tomislav Pavlović, Tena Benaković, Marija Prpa i Anja Wertag s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu, predstavljena u časopisu “Društvena istraživanja”, pokazala su vrlo zanimljive rezultate.
Koji su najvažniji nalazi i u konačnici kakav je zaključak istraživanja koja ste proveli? I kako su u tome istraživanju prošli tzv. turbofolk odnosno narodnjaci?
- Najvažniji nalaz istraživanja koje smo proveli radi ispitivanja stereotipa o slušateljima pojedinih glazbenih žanrova je da određeni stereotipi postoje, ali se oni ne pokazuju i nužno točnima. Primjerice, rezultati našeg istraživanja upozorili su na relativno negativne stereotipe o slušateljima turbofolka u pogledu njihova sustava vrijednosti (percipira se da im je važan osobni probitak, a da im nisu važni vlastito odricanje i otvorenost prema promjenama), no s preferencijom turbofolka doista je bila povezana samo nešto izraženija težnja vlastitom probitku.
Kakva je onda povezanost karakteristika ličnosti i glazbenih preferencija Hrvata?
- U principu, slaba. Prijašnja istraživanja pokazuju da su glazbene preferencije ipak više povezane s temeljnim crtama ličnosti nego što se pokazalo da su povezane s crtama ličnosti koje su u ovom istraživanju ispitivane.
Što je Mračna trijada? U istraživanjima se spominje i taj pojam, pojasnite nam to malo šire?
- Mračna trijada odnosi se na konstrukt koji opisuje tri međusobno povezane crte ličnosti: narcizam (koji karakterizira zaokupljenost vlastitom važnošću), psihopatija (osnovne karakteristike su emocionalna hladnoća i bešćutnost) i makijavelizam (sklonost interpersonalnoj manipulaciji). Budući da Mračna trijada puno bolje predviđa neke ishode vezane uz agresivno ponašanje, samopromociju, socijalnu dominaciju ili neke stavove nego što to predviđaju neki modeli temeljnih crta ličnosti, ne čudi da je prilično popularna u psihologijskim istraživanjima novijeg datuma.
Kakve su razlike između onih koji slušaju primjerice turbofolk i narodnjake i onih koji slušaju recimo rock, metal, druge žanrove, uključujući i klasičnu glazbu?
- Rezultati ispitivanja stereotipa o tipičnim slušateljima pojedinih žanrova pokazali su da se, prema procjenama sudionika, u usporedbi sa slušateljima ostalih glazbenih žanrova:
• slušatelji metala percipiraju se kao skloniji otvorenosti za promjene, a najmanje skloni vlastitom probitku i zadržavanju tradicionalnih odnosa u usporedbi sa slušateljima drugih glazbenih žanrova;
• slušatelji rocka percipiraju se kao skloniji vlastitom odricanju i otvorenosti za promjene od slušatelja ostalih glazbenih žanrova;
• slušatelji moderne klasike (koji slušaju izvođače poput Apocalyptice, 2Cellos, Maksima Mrvice i Lindsey Stirling) percipiraju se podjednako sklonima vlastitom odricanju kao slušatelji rocka i metala, ali da više teže vlastitom probitku i održavanju tradicionalnih odnosa, dok ih se procjenjuje da su nešto manje otvoreni prema promjenama od slušatelja rocka i metala;
• slušatelji rapa percipiraju se najmanje sklonima zadržavanju tradicionalnih odnosa;
• slušatelji zabavne glazbe percipiraju se kao skloniji zadržavanju tradicionalnih odnosa i vlastitom probitku, a manje skloni otvorenosti za promjene;
• slušatelji turbofolka percipiraju se kao najskloniji vlastitom probitku, a najmanje skloni vlastitom odricanju i otvorenosti za promjene.
Izuzevši već navedene potvrde o povezanosti težnje vlastitom probitku i preferencije turbofolka, rezultati istraživanja pokazali su da se potvrdilo mišljenje sudionika o tome da slušatelji rapa teže otvorenosti prema promjenama te da slušatelji zabavne glazbe teže zadržavanju tradicionalnih odnosa.
Uzimajući sve u obzir - kakav bi bio konačan zaključak vezan, naravno, uz vaše istraživanje?
- Konačan zaključak našeg istraživanja jest da glazbene preferencije najčešće nisu povezane ni s osobnim vrijednostima slušatelja niti s njihovim crtama ličnosti, odnosno da na temelju glazbenih preferencija nije opravdano zaključivati o tome kako se netko ponaša ili što će smatrati vrijednim. Ovo je posebno važno naglasiti zato što je naše istraživanje pružilo uvid u neke stereotipe koji se vežu uz slušatelje pojedinih glazbenih žanrova, a koji se ne pokazuju nužno točnima. (D.J.)
Dr. sc. Anja Wertag, viša asistentica s Instituta “Ivo Pilar” u Zagrebu