Magazin
PRODAVANJE ILUZIJE:

Bauk Jugoslavije i dalje kruži...
Objavljeno 3. veljače, 2018.
ANALIZA KNJIGE “JUGOSLAVIJA U ISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI”, ČIJE JE OBJAVLJIVANJE INICIRAO HELSINŠKI ODBOR SRBIJE, A FINANCIRALO MINISTARSTVO NJEMAČKE

Mislim da uopće ne bi trebala postojati dilema treba li se ili ne sjećati Jugoslavije, jer ona je, kako to šarmantno konstatira Gordana Đerić, svima danas domovina jednog sna - nekom lijepog, nekom ružnog. Doduše, uvijek treba imati na umu da su sva sjećanja nužno selektivna, gdje onda ta sklonost selektivnosti može relativno lako dovesti do toga da se mnogi detalji, pa čak i države, ili važni historijski događaji, kao i neke političke strategije i njihovi akteri, ali i neki nesporazumi, ratni sukobi..., mogu zaboraviti, potisnuti u neku duboku podsvijest.

No, to još uvijek ne znači da se, na taj način, zaboravljanjem i potiskivanjem, može uspješno prevladati bilo koji politički problem, bilo koja neugodna tema, bilo koji historijski događaj. Upravo zbog toga nemam ništa protiv onih koji se, na ovaj ili onaj način, sjećaju bivše države. Konačno, treba biti iskren i priznati da je ta država i prilično dugo trajala. Više od sedamdeset godina. Sva naša povijest u 20. stoljeću bila je u znaku različitih ideja, koncepcija jugoslavenstva, jugoslavenskih država. Isprva je to bila monarhistička, a poslije Drugog svjetskog rata ta će se monarhistička Jugoslavija transformirati u socijalističku, federativnu, narodnu, koja je predstavljala najbolju moguću korekciju prethodne, nenarodne, građanske države. Nažalost, imam osjećaj da smo tu transformaciju prilično olako apsolvirali. Uz nekoliko standardnih, postratnih ideoloških formula tu transformaciju prihvatili smo kao gotovu i nepromjenjivu činjenicu. Trebalo je proći puno vremena da bi se netko uopće usudio otvoriti tu temu i postaviti neka krajnje logična pitanja o stvarnim razlozima svih onih radikalnih promjena odnosa kako u društvu, tako i u gospodarstvu, u kulturi, u svakodnevnom životu.

Neki autori u ovome Zborniku (Jugoslavija u istorijskoj perspektivi, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.; za izdavača Sonja Biserko), prije svih slovenski teoretičar kulture Mitja Velikonja, u svim tim procesima, radikalnim promjena društvenih odnosa, vide isključivo pozitivne tekovine, koje on sažima u pet ključnih pojmova: antifašizam, modernizaciju, multikulturalizam, političke alternative i emancipaciju. Ovdje treba napomenuti da spomenuti autor ne misli samo na emancipaciju nacionalnih već i na one do tada socijalno marginalizirane grupe, kao što su žene, omladina i seljaštvo. I upravo ta nikada dovoljno argumentirana i reflektirana transformacija uvelike je pridonijela onako tragičnom i krvavom raspadu te “sretne države srednje veličine”! Doduše, i ovih pet ključnih pojmova trebalo bi dodatno dekonstruirati. Naime, ostaje nejasno misli li M. Velikonja da su procesi modernizacje i emancipacije imanentni “drugoj”, socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno da se ti procesi u nekoj drugoj “državnoj zajednici” ne bi odigrali?

ZBORNIK POKUŠAJA I PROMAŠAJA

Stoga je svaki put i više nego poželjno da se na sva, pa i na ona manje ugodna pitanja, dadnu što je moguće više prihvatljiviji odgovori. Jer, moramo biti svjesni da sve ono što se olako prepušta zaboravu, što se svjesno ignorira, u određenom historijskom momentu, iznova može postati dijelom naših života, naše stvarnosti. Ali, onda moramo biti svjesni da će povratak onoga što se godinama, na ovaj ili onaj način, potiskivalo biti vrlo neugodan. I tom nimalo ugodnom povratku onoga što se, na ovim nesretnim prostorima, godinama svjesno potiskivalo, mnogi od nas imali su prilike svjedočiti. Povratak “zabranjenih tema”, “privatnih sjećanja”, “prešućenih istina”, “zaboravljenih događaja i njihovih stigmatiziranih aktera”, uistinu je bio dramatičan, pa se slobodno može govoriti i o svojevrsnoj osveti tog “teškog tereta svih naših jugoslavenskih prošlosti”. Nema nikakve sumnje da svi jugoslavenski narodi boluju od “viška povijesti”, viška koji nikako ne uspijevaju, na pravi način, konzumirati.

Upravo iz tih pedagoških razloga mislim da je i dalje potrebno da tema “Jugoslavije”, i sve što uz tu “tešku” temu ide, bude prisutna u našim kritičkim refleksijama. Ovaj Zbornik radova, koji je, vjerovali ili ne, financiralo Savezno ministarstvo vanjskih poslova Njemačke, jedan je od takvih pokušaja. I slobodno možemo reći da se radi o jednom relativno uspješnom pokušaju “uvoda u Jugoslaviju”, kvalitetnom studijskom udžbeniku koji nudi relevantne informacije i tumačenja o temi koja je podložna svakojakim manipulacijama. Ni ovaj Zbornik nije imun od tih “dječjih bolesti”, jer su i autori pojedinih tekstova u ovome Zborniku, više ili manje, inficirani virusom nekritičkog jugoslavenstva. A taj virus, sam po sebi, nije ni dobar ni loš. On to postaje tek u određenom političkom kontekstu. Naime, tek uvidom u određeni kontekst moguće je razumjeti zašto se u Zagrebu, u lipnju 1989. godine, skandiralo “Jugoslavija, Jugoslavija”, kada je državna reprezentacija predvođena Draženom Petrovićem osvojila zlato na europskom košarkaškom prvenstvu u Zagrebu, a samo godinu dana poslije ta ista publika, na prijateljskoj nogometnoj utakmici između Jugoslavije i Nizozemske, igranoj u Maksimiru, zdušno je navijala za Nizozemsku, a intoniranje jugoslavenske himne bilo popraćeno zvižducima i burnim negodovanjem. I sve to može izgledati, u najmanju ruku, čudno kada ne bismo bili svjesni da su se, u međuvremenu, mnogi društveni i politički odnosi promijenili.

Neposredno nakon europskog prvenstva u košarci, 28. lipnja te iste godine, na Vidovdan, Slobodan Milošević, na Gazimestanu, na Kosovu, održao je onaj glasoviti govor u povodu 600. obljetnice Bitke na Kosovu, u kojem je eksplicite najavio mogućnost novih oružanih sukoba na ovim prostorima. I da je stvar krajnje ozbiljna i da uopće nije u pitanju nikakva nespretna politička dosjetka, jugoslavenska komunistička partija, pod pritiskom ondašnjih političkih odnosa u Srbiji, na Kosovu uvodi izvanredno, ratno stanje. Pojedini se kosovski političari i gospodarstvenici uhićuju, a građane Kosova, albanske nacionalnosti, milicija i vojska slobodno maltretira, tuče, proganja... U tim sukobima ima i mrtvih. U isto vrijeme neki drugi građani tu pokrajinu, ne svojom voljom, navodno u velikom broju, napuštaju. Situacija je uistinu shizoidna.

POČETAK KRVAVOG KRAJA

U listopadu te godine pao je Berlinski zid, a uoči Božića te iste godine mogli smo uživo pratiti konačni pad rumunjskog diktatora Nicolaea Ceausescua. A pad tog suvremenog rumunjskog Drakule uistinu je bio strašan: nova ga je vlast, po najkraćem mogućem postupku, jednostavno likvidirala. Egzemplarno su strijeljali i njega i njegovu suprugu. Pred televizijskim kamerama! Onako, na balkanski način. Kako je vladao, tako je i skončao.

Nekako u to vrijeme i hrvatski su komunisti konačno shvatili da je došao kraj jednopartijskoj državi, pa su na svojoj partijskoj konvenciji održanoj sredinom prosinca te godine odlučili da će se početkom proljeća, u travnju 1990. godine, održati prvi slobodni i višestranački izbori u Hrvatskoj. Krajem siječnja 1990. godine XIV. kongres Saveza komunista Jugoslavije je prekinut, jer su slovenski i hrvatski delegati, neki od hrvatskih i prilično nevoljko, napustili taj kongres. Smrt jedinstvene jugoslavenske partije bio je samo u uvod u skoru propast jugoslavenske države. I kada već govorimo i o sportskim događajima, onda nikako ne smijemo zaboraviti još jedan važan datum - 13. svibnja 1990. godine - kada su se, upravo na stadionu Dinama, u Maksimiru, sukobili navijači Dinama i Crvene zvezde, koje je predvodio poznati europski kriminalac i poslije ratni zločinac, Željko Ražnjatović - Arkan. (Treba reći da je taj isti Arkan, za potrebe savezne državne sigurnosti, ubijao po Europi hrvatske i albanske političke emigrante. To se već i tada znalo. Nažalost, o toj iznimno užasnoj i sramnoj epizodi “državnog terorizma” ni u ovome Zborniku nema ni spomena). Sam po sebi, taj sukob dviju navijačkih skupina ni na koji način ne bi se razlikovao od nekih drugih, u onim vremenima posvema “normalnih” i učestalih sukoba različitih navijačkih skupina, da se u sve to nije umiješala ondašnja milicija, koja je otvoreno stala na stranu “Delija”, navijača Crvene zvezde. U tom kontekstu, samo koji tjedan poslije, moglo se i očekivati da ta zagrebačka publika, sve da i želi, više ne može navijati za takvu Jugoslaviju, u kojoj se i više nego očito demonstrira nejednak odnos prema nekim od njenih građana: Hrvate i Albance sustavno se maltretira i diskriminira, a ponašanje nekih drugih ne samo što se tolerira već se i institucionalno promiče i štiti. A sve se to događa poslije onih prvih, višestranačkih i slobodnih izbora, koji su toga proljeća održani u Hrvatskoj i Sloveniji, na kojima su pobijedili nekomunisti. I uvjerljiva pobjeda te, nekomunističke političke opcije, značila je i definitivno otvaranje nekih, do tada, tabu-tema. Jedna od tih tabuiziranih tema odnosila se na budućnost Jugoslavije. Izborni pobjednici, u Sloveniji i u Hrvatskoj, smatrali su da je došlo vrijeme u kojem se nužno mora redefinirati ne samo koncept “jugoslavenstva” već i budućnost same te države. Oni tu budućnost vide na bitno drugačiji način od svih onih dosadašnjih. No, sve to povjesničar Ivo Goldstein, autor priloga o “jugoslavenskom iskustvu iz hrvatske perspektive”, jednostavno ne želi vidjeti. U njegovoj naraciji ti (pre)važni detalji nisu uopće vidljivi.

STARO PUČKO PITANJE

Doduše, sve se stvari mogu dovesti do apsurda, pa tako i tema “hrvatskog jugoslavenstva”, kada se govori o jugoslavenskom iskustvu kroz hrvatsku perspektivu, koja kao takva uistinu nije nikakva fantazma, ona je uistinu značajan dio naše prošlosti i kao takva nedvojbeno zaslužuje da se spram nje jasno i nedvosmisleno odredimo. Naime, nema nikakvog smisla da tu fazu naše “kolektivne povijesti i to one za kolektivni identitet najodlučnije, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima, sve to pretvorimo u običnu fantazmu, onezbiljeno na razinu pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta” (Boris Buden). Ali na našu veliku nesreću, “hrvatsko jugoslavenstvo” samo je jedno u nizu svih naših tragičnih “derealizacija”.

Naravno da nije nimalo jednostavno odgovoriti na “pučko pitanje” je li Jugoslavija za Hrvate bila dobra ili loša. I bez obzira na to što mnogima takva “pučka pitanja” nisu po volji, oni bi morali biti svjesni da su upravo takva pitanja, iz današnje, postjugoslavenske perspektive, itekako legitimna i logična pitanja. Jer, ako se slažemo da je ujedinjenje južnoslavenskih naroda (hrvatskog, srpskog i slovenskog) 1918. godine bilo logičan i jedini mogući odgovor na ondašnje političke i ine prilike u svijetu, Europi, onda bi se, vjerojatno, istovjetna logika trebala primijeniti i na sve one političke odluke i činjenja, koje su bile samo posljedica jedne očite činjenice da je Berlinski zid pao, da su politički odnosi u svijetu bitno promijenjeni, da su ne samo jedna ideologija već i jedan način života doživjeli poraz i da više ništa u našim životima neće biti isto kao prije tog iznimno bitnog historijskog događaja.

Padom Berlinskog zida mnoge su se “zabranjene teme” preko noći otvorile. Na mnoga pitanja trebalo je dati odgovore. (Doduše, nisam siguran koliko su ti odgovori bili adekvatni u odnosu prema vladajućim znakovima vremena. Ali to i nije tema ovog kratkog i nepretencioznog prikaza). I bez obzira na vrijednosnu/civilizacijsku razinu nekih odgovora, svu (ne)razumnost nekih predloženih rješenja, vrlo se brzo pokazalo da su i takvi “nespretni” odgovori, neadekvatna rješenja, kudikamo poželjniji oblici društvenog ponašanja u odnosu prema bilo kakvom prakticiranje “šutnje”! Posebice one vrste “šutnje” koju su godinama prakticirali hrvatski komunisti. Riječ je o onoj specifičnoj vrsti političara, koje je, tko zna koji put, povijest opet neugodno iznenadila. Doduše, ta sklonost “povijesnim iznenađenjima” nije osobina samo hrvatskih komunista već i svih drugih političkih opcija u Hrvatskoj. Pa i onih koje sebe vole smatrati građanskim!

PLEMENITE NAMJERE

No, bez obzira na sve primjedbe, Zbornik o kome je ovdje riječ, posebice njegovu strukturu, četiri poglavlja plus uvod, treba pohvaliti. Za razliku od mnogih sličnih, ovaj je, nema nikakvih dvojbi, nastao iz časnih pobuda kako bi se dodatno rasvijetlio fenomen “jugoslavenstva”. Konačno, između inih, ovaj Zbornik potpisuju i dvije sjajne i iznimno časne osobe - Latinka Perović i Sonja Biserko. Uz njih i većina autora u ovome Zborniku ima krajnje plemenite namjere, koje se svode kako na korektan način (pro)govoriti o svim aspektima “jugoslavenstva”, i onim političkim, ali i svim onim ostalim, kao što su gospodarstvo, kultura, demografija, odnos nacionalno vs. klasno... Nema nikakve dvojbe da je svaka, pa tako i naša jugoslavenska prošlost iznimno važna. Naime, samo ako budemo uvažavali ovu “nevinu” konstataciju, moći ćemo shvatiti što ovakve ili slične grupe ljudi, zapravo, pokušavaju učiniti kada se njihovo djelovanje u javnosti svodi na prizivanje prošlosti (Jay Winter).

DR. SC. ZLATKO KRAMARIĆ
Redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za kulturologiju  Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku

Ovaj je Zbornik, vjerovali ili ne, financiralo Savezno ministarstvo vanjskih poslova Njemačke. Radi se o relativno uspješnom pokušaju “uvoda u Jugoslaviju”.

Izborni pobjednici, u Sloveniji i u Hrvatskoj, smatrali su da je došlo vrijeme za redefiniranje i jugoslavenstva i Jugoslavije.

Zbornik potpisuju i dvije sjajne i iznimno časne osobe - Latinka Perović i Sonja Biserko. Uz njih i većina autora ima krajnje plemenite namjere...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana