Lino Červar dao je jasno do znanja kako se ne vidi više na klupi Hrvatske, nakon što s reprezentacijom na Europskom prvenstvu nije uspio ostvariti ni osnovni cilj, a to je plasman u finale i borba za medalje. Červar, kao i stanje u hrvatskom rukometu, toliko je nepredvidljiv da je čak moguće u tjednima koji dolaze, a nakon što se dobro odmori u krugu svoje obitelji, i dalje ostane na klupi. No, nakon poraza od Francuske Červar je uglavnom slao poruke iz kojih se može zaključiti kako je spreman pomoći, ali ne više u izborničkoj ulozi.

Stoga, “natječaj” za izbornika hrvatske rukometne reprezentacije je otvoren. Oni koji bi željeli možda se još ne izjašnjavaju, jer znalo se često dogoditi da baš zbog pretjerane medijske eksponiranosti kandidat “izgori” prije vremena. Dojma smo kako će Hrvatski rukometni savez kandidata tražiti prije svega u svom dvorištu. No, njih je sve manje. Jedni još nisu stasali jer su premladi, drugi su prestari, treći nisu po volji vodećim ljudima hrvatskog rukometa. Je li onda vrijeme za izbornika stranca? Hrvatska klupa sigurno je svima privlačna. Čak i onima koje smatraju najuglednijim i najtrofejnijim rukometnim trenerima u svijetu. Međutim, kada se nekoga dovodi uopće u kontekst za potencijalnog hrvatskog izbornika, treba vidjeti tko je uopće na tržištu. Pri tome čak je nevažno je li trener zaposlen u klubu. Mnogi treneri danas paralelno rade u klubovima i reprezentaciji. Veća je prepreka ako je trener već pod ugovorom u nekom savezu. U hrvatskoj javnosti odlično kotira primjerice Veselin Vujović. No, on je i dalje izbornik Slovenije. Zauzet je i Ljubomir Vranješ (Veszprem i Mađarska). Posljednjih godina na cijeni su islandski treneri, međutim Dagur Sigurðsson, koji je osvojio naslov europskih prvaka prije dvije godine u Njemačkoj, danas je izbornik Japana, dok je Guðmundur Guðmundsson nakon naslova olimpijskih prvaka s Dancima otišao za novcima u Bahrein. Uskoro bi zato iz toga smjera prema Europi mogao stići Valero Rivera. Najtrofejniji klupski trener u povijesti stoga bi se mogao spominjati u kontekstu novog hrvatskog izbornika. Spominjalo ga se i nakon odlaska Babića. Jedini problem su godine. Ako se Červara (1950.) počelo doživljavati da ga je “pregazilo vrijeme” onda ni tri godine mlađi Rivera nije više u cvijetu mladosti. Španjolske trenerske “horde” također su na cijeni i nekako smo među njima najviše spremni tražiti budućeg hrvatskog izbornika, ako ga uopće tražimo u inozemstvu. Španjolci su ipak bliži našem mentalitetu nego “hladni” Skandinavci. Uz Riveru veliki ugled ima i Manolo Cadenas koji je izbornik Argentine, Mateo Garralda je u Čileu, što može biti odskočna daska. Primjerice, Jordi Ribera, izbornik Španjolske, prije toga vodio je Brazil. Raul Gonzales, izbornik Makedonije i trener Vardara, na ljeto preuzima PSG, stoga je izvan tih kombinacija. Zato bi u njima od španjolskih trenera mogli biti Talant Dušebajev, koji je na klupi Kielcea, i Juan Carlos Pastor. Trener Pick Szegeda, koji je sa španjolskom osvojio naslov svjetskih prvaka u Tunisu, bez reprezentativnog je angažmana. Od francuskih trenera, u kontekstu hrvatske klupe povezivalo se Patrice Canayera, trenera Montpelliera.

Trenera stranca mogli bi tražiti i u državama iz okružja gdje se govori nama vrlo razumljivim jezicima. Međutim, izuzev Veselina Vujovića te Seada Hasenefendića, koji posjeduje i hrvatsku putovnicu, dojma smo kako ni jedna bivša jugoslavenska republika posljednjih godina nije iznjedrila trenera koji bi mogao uopće kandidirati za hrvatsku klupu.