TvObzor
LIJEPA NAŠA, ILI...?

Ponašanje u Splitu i Erdutu pokazalo koliko malo cijenimo himnu
Objavljeno 26. siječnja, 2018.

Neukusne izvedbe himni na Europskom prvenstvu u rukometu koje još traje i poslovično zviždanje himnama suparničkih nacija, izazvalo je brojne negativne komentare u javnosti.

Još se nije slegnula prašina nakon što su u splitskoj športskoj areni pred rukometaše i brojne navijače u dva odvojena reprezentativna ogleda izišli Klapa sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice i splitska mezzosopranistica Žana Marendić Bučević . U oba slučaja publika je svojim pjevanjem u potpunosti zagušila spomenutu klapu i opernu pjevačicu pretvarajući izvedbu Lijepe naše u nekulturni čin nedostojan forme i trenutka, a ostala je spornom i sama izvedba hrvatske himne. Glazbena kritičarka Jagoda Martinčević mornaričkoj klapi spočitnula je anemičnu izvedbu i intonacijsku nedefiniranost, spominjući i loše ozvučenje. Ipak, najveće pokude uputila je splitskoj mezzosopranistici čiji je način pjevanja nazvala “urlatorsko-operni”. Obrazlažući svoju tezu, Martinčević je ustvrdila i ovo: “Kričati himnu nije baš nimalo domoljubno, nego je prostački i primitivno, da i ne spominjem poštivanje notnog zapisa koji ni u jednom znaku ne propisuje buku, nego upravo znalački zapjev melodije, umjerenu dinamiku, a ponajviše toplu, emocionalnu interpretaciju. Zahvaljujući 'kričanju' i 'pjevanju iz petnih žila', Lijepa naša postala je Ružna naša”, tužno je zaključila.

Mnogo manje gužve i medijskog prostora izazvalo je prostačko zviždanje u Splitu prigodom izvedbe srbijanske državne himne “Bože pravde”. Taj običaj obostranog oskrvnjivanja državnih simbola seže u rane devedesete u vrijeme uoči izbijanja Domovinskog rata. Ako je u vrijeme raspada svih vrijednosti bivše države, pogotovo onih zlih, takav barbarski čin i imao nekakva političkog smisla, danas je to balast koga ćemo se teško otarasiti. Tko će prvi prestati zviždati na izvođenje tuđe himne - “mi” ili “oni”? Ako prestanemo zviždati Srbima i njihovoj himni, hoće li nam u Beogradu uzvratiti istom mjerom? Nije teško retrospektivnim proučavanjem ove teme na YouTubeu nadoći ni do poluzavršnice Europskog rukomentnog prvenstva iz 2012., u kojoj je srbijansko predstavništvo porazilo našu reprezentaciju s rezultatom 26:22 uz ružne masovne povike “ustaškim p.” i izvođenje srpske nacionalističke pjesme “Marš na Drinu”, iste one koju je JNA slavodobitno izvodila na dan pada Vukovara 1991. Unatoč tome što su “naši” ovaj put uzvratili “njihovima”, ostaje gorak okus primitivnog i barbarskog ponašanja za koje zapravo nema opravdanja. Svima je poznato kakvo treba biti ponašanje prigodom izvođenja himne, učilo se to nekada i u školi. Zato tim više čudi nezamijećeni incident na proslavi 22. obljetnice Erdutskog sporazuma, u Erdutu, održanoj početkom studenoga prošle godine. Fotografija koju možete pronaći na internetskim stranicama Radio Borova i P-portala prikazuje trenutak izvođenja hrvatske državne himne. Da je upravo o himni riječ svjedoči i gard župana Ivana Anušića koji je desnu ruku stavio na prsa. S iznimkom gradonačelnika Ivana Vrkića i saborskog zastupnika Milorada Pupovca koji su himni odali počast prigodnim stavljanjem ruku uz tijelo, svi ostali dužnosnici SDSS-a, uključujući i saborske zastupnike Vojislava Stanimirovića i Draganu Jeckov, izvođenje hrvatske himne popratili su istom nimalo pristojnom gestom - spajanjem ruku, da se najkulturnije izrazimo, ispred donjeg ambdomena. Nema nikakve dvojbe da je ovdje riječ o unaprijed dogovorenome činu kontestacije hrvatskog državnog simbola. Zašto bi, inače, četvero odraslih ljudi i dužnosnika jedne političke stranke prilikom izvođenja hrvatske himne zauzelo istu tjelesnu gestu koja ne ide u red priželjkivanih i pristojnih? Naravno, živimo u demokraciji i svatko može prihvatiti oblik ponašanja kakav smatra da je najbolji u danome trenutku, pa i na ovaj ili onaj način prosvjedovati. Ismijavanje himne, bilo prostačkim pjevanjem, nekulturnim zviždanjem drugima, ili pak neprimjerenim govorom tijela, u načelu nije zabranjeno, ali je uistinu daleko od uljuđenog ponašanja.

Piše: Draško CELING