VINKOVCI - Kada Vinkovčani, posebice oni srednjih i malo poznijih godina, danas dođu na željeznički kolodvor, obuzme ih tuga kada se sjete kako je tu izgledalo prije 30 ili 40 godina. Tada su Vinkovci bili jedno od najvećih europskih željezničkih čvorišta kojim je svake četiri minute prolazila željeznička kompozicija, dnevno i do 360 vlakova. Službeni podatak koji smo dobili od HŽ-a kaže da su, primjerice, 20. prosinca 2017. kroz vinkovački kolodvor prometovala 92 vlaka za prijevoz putnika i 30 teretnih vlakova različitih operatera.

U zlatno doba vinkovačkog kolodvora, 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, iz svih kolodvora s vinkovačkog područja godišnje je bilo otpremljeno četiri do pet milijuna putnika, od čega iz Vinkovaca milijun, a dnevni protok u svim vlakovima, dolaznim i odlaznim, bio je približno 50 tisuća putnika, odnosno godišnje više od 18,2 milijuna putnika. U vinkovačkom čvorištu bilo je zaposleno 3000 željezničara i zato je nosio naziv grad željezničara, pa je ulica koja je vodila s kolodvora prema središtu grada nazvana Kolodvorska ulica, danas Starčevićeva, kuće uz prugu u kojima su živjeli željezničari nazivala se Željeznička kolonija, sada Željeznički vijenac, čitav novosagrađeni stambeni blok u blizini kolodvora svi zovu Željeznički blok, iako je službeni naziv drugačiji, a danas Mjesni odbor za područje južno od kolodvora nosi ime Kolodvor. Danas u HŽ Infrastrukturi d.o.o. u organizacijskim jedinicama radi oko 480 radnika.

Za mlade Vinkovčane, prije tri ili četiri desetljeća, u redovitoj turi večernjih obilazaka kafića, korza, kina, bio je i kolodvor, kojemu su tepali “štajga”, “štengili”. Posebice ljeti, kada je u čekaonicama, glavnom holu, restauraciji, na peronima..., vladala neopisiva gužva jer mnogi su odlazili, dolazili, ili čekali presjedanje, primjerice za Suboticu, pa je bilo prilike i za kratki flert. U svakom društvu bio je bar jedan sin željezničara koji je znao gdje su postavljeni vagoni koji će ići za Suboticu i tu bi se s novom poznanicom koja se vraća s mora mogao provesti koji ugodan trenutak prije nego vagone priključe lokomotivi. U restauraciji je cijele noći (osim mislim, od 5 do 6 sati, kada je bilo čišćenje), vladala gužva i teško je bilo pronaći slobodno mjesto. Sjećamo se jedne konobarice koja je imala brčiće i kada bi netko viknuo “Može dva piva?”, ona bi ga pogledala prijetećim pogledom i metalnim, gotovo muškim glasom rekla klipanu: “Čekaj, vidiš da ne sjedim skrštenih ruku!”, i otišla do šanka povući koji dim cigarete prije nego je preuzela novu narudžbu.

Jednom smo upoznali tipa koji je čekao vezu za Brčko i tvrdio nam da radi kao scenograf u Moulin Rougeu, častio nas pivom i pričao kako je stavio avion na pozornicu, na čemu su mu svi čestitali, i pokazao isječak iz novina, a mi smo slušali, pušili njegove vraški ljute cigarete Gitanes, zavidjeli mu i sanjarili kako bi bilo lijepo obilaziti pariške kafiće gdje bi, možda, sreli Jane Birkin bez Sergea Gainsbourga... Na rastanku nas je pozvao da ga posjetimo u Parizu i obećao da će nam pokazati Moulin Rouge i upoznati nas s plesačicama.

Više nema međunarodnih vlakova, jer oni koje smo znali, koji su ranije prolazili i zaustavljali se u Vinkovcima, primjerice Thesalloniki-expres, Hellas-expres, Orient-expres, u kojemu se između Vinkovaca i Slavonskog Broda dogodilo zagonetno ubojstvo kojega je opisala Agatha Christie, i drugi ekspresi koji povezuju zapadnu s jugoistočnom Europom, Grčkom, Turskom, pa i dalje, prometuju koridorom preko Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Kroz vinkovački kolodvor danas prolazi dnevno samo jedan par međunarodnih vlakova i jedan koji polazi iz Vinkovaca za Villach.

O vinkovačkom željezničkom kolovoru i povijesti željeznica u Vinkovcima sve zna Pavo Božičević koji je na željeznici radio 35 godina i 25 godina je u mirovini, a umirovljeničke dane krati prikupljanjem predmeta i podataka iz povijesti željeznica. Sada vodi Vinkovačku željezničku zbirku, smještenu na kolodvoru, gdje je 200 predmeta od 400 koje je s kolegama umirovljenim željezničarima godinama skupljao. Pokazuje nam Nadzornu knjigu gdje se od 1918. do 1965. upisivalo sve što se događalo na kolodvoru, i to prvo na mađarskom, jer je do kraja Prvog svjetskog rata na željeznici mađarski jezik bio službeni.

- Poslije se mijenjalo pa je bio srpsko-hrvatski, pa hrvatsko-srpski, da bi došli do ovoga što danas imamo. Začetke željezničarstva u nas imamo zahvaliti inženjeru Mađarskih državnih željeznica Arpadu Knothyju, koji je uvidio izvanredan geografski položaj Vinkovaca, te se izborio za novu trasu pruge Vinkovci - Otok - Vrbanja - Brčko, čijim je puštanjem 29. listopada 1886. do tada beznačajna željeznička postaja Vinkovci postala značajno željezničko raskrižje. Grade se i druge pruge, primjerice Vinkovci - Srijemska Mitrovica 1891., Vinkovci - Županja 1901., Vinkovci - Gaboš - Osijek 1910., i tako se polako formira željezničko čvorište Vinkovci, pa je već 1911. broj putnika koji su proputovali postaju premašio milijun. Današnja kolodvorska zgrada sagrađena je sredinom 60-ih i dugi je niz godina imala najveći broj prispjelih i otpremljenih putnika, oko 73.000 vlakova prispjevalo je na kolodvor, oko 73.500 bilo otpremano s kolodvora, a dnevno je u tranzitu bilo oko 8000 putnika. Od zanimljivih izložaka, u našem malom muzeju je pružno vozilo tricikl i pružna kolica koja su ravnomjernim povlačenjem poluge pokretali željezničari kada na pruzi treba nešto popraviti, mehanički signali i blokovni uređaj, ručna telefonska centrala, signalna svjetiljka sa svijećom, svjetiljke na karbid. Imamo razne poslovnike s početka prošlog stoljeća, vozni red iz 1913., mnoštvo fotografija, dokumenata i voznih karata - kaže Pavo Božičević, pokazujući nam knjigu dojmova u kojoj je putnica iz Japana, posljednja koja se upisala 29. prosinca prošle godine, napisala kako je uživala razgledajući izloške.