Nakon desetak godina, u relativno kratko vrijeme dobili smo dva nova albuma Lačnog Franza. O tome kako je zapravo došlo do obnove benda, što ih je potaknulo da se vrate na scenu, kako s albumima tako i koncertima, razgovaramo sa Zoranom Predinom, alfom i omegom kultnog slovenskog sastava.

Vratio si Lačni Franz ponovo u život. Koji je bio glavni razlog, zasićenje drugim projektima ili želja da se vratiš “boljoj prošlosti” u ovodobnoj verziji sadašnjosti?

- Osnovni razlog bila je činjenica da su tekstovi mojih pjesama iz osamdesetih postali ponovo aktualni. I naravno žeđ za rock-glazbom, koja je ipak glazba moje kolijevke. Budući da stara ekipa nije ostala u glazbi, potražio sam nove mlade snage, profesionalne glazbenike, koji su ispoštovali stari brand i donijeli puno novog. Svi kažu da nismo nikad bolje zvučali. Dečki su svagdje doista dobro primljeni, tako da su i najskeptičniji vratili osmijeh na lice. Svira se čvrsto i inovativno, a u akustičnoj verziji je za svirku obnovljenog Franza kritičar Aleksandar Dragaš zapisao: “Iznova je dopadljivo koliko se članovi radikalno pomlađenog Franza uvjerljivo nose s formama poput bluesa, swinga, twanga ili reggaea.”

Albumi “Svako dobro” i “Akustična pusa” objavljeni su i u hrvatskim verzijama. Koja je razlika, osim jezika, u odnosu prema matičnim, slovenskim izdanjima. Slovenska “Nova nebesa” i hrvatska “Akustična pusa” razlikuju se prema rasporedu i uvrštenim pjesmama... Zašto?

- Arsen Dedić dugo me je nagovarao da počnem pisati i pjevati na hrvatskom. Bio je uvjeren da mogu kroz drugi jezik pronaći u sebi nešto sasvim novo. I bio je u pravu. Pišući i pjevajući na hrvatskom, proširio sam svoj poetski svijet. Naravno, čuje se u mome pjevanju moj slovenski akcenat, ali to je s vremenom postao i moj zaštitni znak, koji mi dobronamjerna publika oprašta. Glavna je stvar da se ukloni jezična barijera i da se iz prve razumijemo. Razlika između slovenskih i hrvatskih verzija je u tome da su sadržaji i teme tekstova istih melodija potpuno drukčiji. Na primjer, pjesma “Akustična voda” govori o ženskom karakteru, koji najviše volimo, dok hrvatska verzija govori o mojim anđelim čuvarima. Raspored je različit zbog dramaturgije sadržaja.

Ipak, koliko je novi Lačni Franz različitiji od starog, originalnog Franza? Nova su lica u bendu, novo je vrijeme, no je li još nešto novo, kako u glazbi, tako i u tvom autorskom izrazu?

- Novi Lačni Franz brod je istih, samo mlađih luđaka, svirka je zvučno suvremenija i jača. Dečki su svi odreda profesionalci s vrhunskom osobnom opremom, koji su me prisilili da poslije skoro 40-godišnje karijere vježbam kao nikad do sada. I dobro je. I ja sam bolji i uverljiviji. Moj autorski izraz potvrđuje moju tvrdnju da mladost nije boja kose, već stanje duha. Zadržao sam crni humor, nježni eros i dašak zajebancije.

Je li i koliko povratak Franza u nekom smislu i danak vremenu u kome živimo? Lirika tvojih novih pjesama i dalje je izvrsna, nadahnuta, katkad i surovo ironična, no ne padaš u očaj, naprotiv, dojam je da si optimist jer, primjerice, u pjesmi “Akustična pusa” progovaraš o dobru koje može pobijediti zlo. Tvoj komentar na ove moje primjedbe?

- Pa nema druge. Možda mogu odgovoriti stihovima svoje pjesme: 'Ne zanima me više ko je krao, ko nas godinama laže. Ko se popeo, ko nisko pao. Koga jure, koga traže. Dosta mi je više tužnih vijesti, kako guši zlo dobrotu. Nemam vremena za nove mržnje. Ima boljih stvari u životu. Boli me za sve elite svijeta. Za sve što gospodu smeta. Bol i tuga. Suze. Sjeta. Nisam više vaša meta. Ja vraćam sunce u svoj dan!'

Vratimno se malo u prošlost. Kad si počinjao s Franzom, bilo je to doba novog vala bivše SFRJ. Kako danas gledaš na to vrijeme? Jesmo li po nekim dosezima doista tada bili sukladni s glazbenim strujanjima u Engleskoj, Americi, i koliko?

- Tada, 1979. godine, kada sam se počeo baviti glazbom, došlo je do revolucionanih promjena na sceni. Punk je probudio pozornost publike na tekstove i iskrenu energiju živih nastupa te otvorio vrata novim autorskim izrazima i žanrovima - ska, reggae, rap, itd. Domaće su se pjesme počele puštati na radiju i prvi put u povijesti u domaćim diskoklubovima, što je do tada bilo nezamisljivo. Gotovo preko noći su mediji otvorili vrata novoj glazbi i mnogim mladim bendovima, koji su promijenili sve. Padali su rekordi tiraža prodanih albuma i punile su se najveće koncertne dvorane. Novi val je preuzeo muzičku vlast i udružio cijelu državu. Bendovi su bili u prijateljskim odnosima. U takvoj je klimi izrasla inovativnost, koja je rodila visok umjetnički nivo, koji je izdržao sud vremena sve do današnjih dana. Definitivno smo bili treća najjača glazbena scena u svijetu. To je danas svima jasno.

Koliko si osobno sklon nostalgiji, i jesi li uopće, za takvim minulim vremenima? Kako objašnjavaš to vrijeme osamdesetih, koje je posljednjih godina ponovo IN? Misliš li da je tada bilo bolje, napose na glazbenoj sceni, u odnosu prema današnjem vremenu?

- Nisam nostalgičar, jer je to dosta često samo gubljenje vremena. Nostalgiju upotrebljavam kao začin, malo i na pravim mjestima. Ako su osamdesete ponovo IN, to je zbog kvalitete pjesama iz tog razdoblja. A kvaliteta je uvijek moderna, zar ne? Stvaralačka klima je tada sigurno bila bolja, ali svatko hvali i idealizira svoju mladost, pa u tome ni ja nisam iznimka. Danas je u modi takozvani Radio Friendly, glazbeni format od tri minute, kojim marketing uvjetuje i kroji glazbenim urednicima radioprogram. Inovativnija i zahtjevnija glazba pomaknuta je na internet, koji je za sada još relativno dostupan. No, budući da se sve više zatvara i naplaćuje, plašim se da su novi bendovi u vrlo nezavidljivoj situaciji.

Jednom si izjavio da su novi val i jugoslavenska košarka jedne od rijetkih stvari koje su izišle čiste iz prošlih tužnih događaja i preživjele rat. Možeš li to malo šire pojasniti?

- Novovalovni bendovi nisu se kompromitirali u poplavi nacionalizama. Ostali smo u prijateljskim odnosima. Gile iz Orgazma, Darko Rundek i ja ostali smo isti, na postulatima Deklaracije o ljudskim pravima i na bojama svih naših zastava. To jest na principima Francuske revolucije. Na slobodi, bratstvu i jednakopravnosti. To nema nikakve veze s ideologijom komunizma. To su temelji zapadne civilizacije. A za košarku zna se tko je prvak Europe!

Kakve su reakcije publike na povratak Lačnog Franza, i s albumima, i na koncertima, u okviru turneje čiji je moto “Vraćam sunce u svoj dan”? Nastupali ste i u Beogradu, kakvi su dojmovi?

- Srodne duše svih uzrasta žive po cijeloj regiji, tako da imamo puno koncerata po većim gradovima, urbanim sredinama, u kojima postoji interes za kvalitetu i inovativnost. Reakcija publike je odlična. Zapamtila je refrene pjesama iz osamdesetih - “Ne mi dihat za ovratnik”, “Praslovan”, “Čakaj me”..., a isto tako s nama pjeva i nove pjesma “Što bi mi bez nas”, “Svako dobro majstori”, “Ja vraćam sunce u svoj dan” ili “Margitu”.

Publici se obraćaš i na svom jugoesperantu. Zašto?

- Ja sam dao ime jeziku, koji više ne postoji, ali ga svi razumijemo. Jedini razlog je nadilaženje jezične barijere. Iza jugoesperanta nema politike, ni bilo kakvih jugonostalgičnih razloga. To je samo instrument za međusobno sporazumijevanje.

Kad sagledaš vlastitu karijeru, kakav je zaključak, je li sve bilo onako kako si zamislio kad si počinjao baviti se glazbom ili su te godine mijenjale, i u kojem smjeru?

- Uglavnom sam zadovoljan. Neke bih stvari drukčije napravio, to je normalno. Neke su stare snimke ispod tehničkog nivoa, neke su pjesme pogrešno aranžirane. Sretan sam da mi je okolnost, da imam mladi band, donijela mogućnost da mogu ponovo snimiti i izvoditi neke drage pjesme iz prošlosti kojima nisam bio zadovoljan. To se vrlo rijetko događa i to je autoru velika nagrada. Na albumu “Svako dobro” ponovo sam snimio pjesme “Jebiveter Junior”, “Ponovo na svojoj strani”, “Bog br.2” i “Zombi Praslaven”. U “Praslovanu” izbacio sam harmoniku i stavio električnu gitaru jer je u međuvremenu harmonika dobila turbokonotaciju. Električni Franz ide u smjeru novog tamnijeg zvuka, dok Akustični Franz ostaje u indie rocku i bluesu.

Koncerti uživo, pred publikom ili rad u studiju s kolegama, što ti je poticajnije, izazovnije? Što ćemo slušati na nastupa 14. veljače u Zagrebu, u ZKM-u?

- I jedno i drugo. Snimanje je stvaranje nečeg novog. Iz tišine stvoriš pjesmu. Kreacija. Koncert uživo je medij u kojem ipak najviše uživam. U ZKM-u ćemo odsvirati koncertni program mojih pjesama odabranih u duhu Valentinova, od kojih će neke, osim o ljubavi, nježno pjevati i o karanju. Premijerno ćemo odsvirati pjesme koje publika još nije čula i iz arhive izvući neke koje već neko vrijeme nismo svirali. Prepleli smo moje omiljene glazbene žanrove, šansonu, gypsy swing i akustični indie rock u dva sata nježnosti, sjete i crnog humora, da zajedno s publikom na koncertu ukrademo sudbini nešto što će zauvijek ostat samo naše.

Budući planovi? Kakva je budućnost Lačnog Franza, da budemo malo “vidoviti”?

- Promocija novih akustičnih albuma, gostovanje Lačnog Franza u Oslu, Stockholmu i u Beču, nastupi na ljetnim festivalima te tradicionalna gostovanja po glavnim gradovima. U mislima imam i snimanje jedne nove pjesme. Imam hit za ljeto 2018.

Zaključno: Zoran Predin u tri-četiri riječi? I Lačni Franz u tri-četiri riječi?

- Dopustite da na oba pitanja odgovorim pjesmom: 'Da l' me vidiš, kako sjajim? Da l' me čuješ, kako pjevam? Da li osjećaš da opet dišem punim plućima? Svi ventili na svom mjestu. Pumpa radi kako treba. Strijela napetog sam luka buce anđela!