Mamma mia, pjeva švedska grupa ABBA, a slično su mogli zapjevati Lino Červar i naši rukometaši nakon poraza od Švedske. Bila je to klasična demonstracija sile i rukometna lekcija u svim segmentima igre.

Krenu Šveđani razvlačiti zonu, stvore višak na jednom pa na drugom krilu. Pa istrče kontru. Onda krene vanjski šut. Pod pritiskom pasivnog napada pogađaju preko dvostrukog bloka. Izađu naši rukometaši dublje na vanjske igrače, proigravaju na crti. Pa se uključi drugi igrač na crti, pa nas počnu bušiti na crti između “jedinice i dvojke“. Kada tamo stane, prebace na drugu stranu. A naši vratari kao na streljani. Ipak, i kada je obrana loša, vrhunski bi vratari odradili svoj dio posla i udahnuli život suigračima. No, nama su nedostajale vratarske obrane.

- Bez obzira na to koliko je igra u obrani bila loša, naši vratari su morali biti bolji. Neću upirati ni u koga prstom - rekao je hrvatski izbornik Lino Červar nakon susreta sa Švedskom.

Istina, nije upro ni u koga prstom, niti je prozivao, ali na izrazu lica i u intonaciji odgovora čulo se da ga brinu vratari. Možda je dijelom i sam kriv. Mijenjati Mirka Alilovića nakon lošeg izdanja s Islandom. Pitanje je u kakvom je sada Mirko stanju. Osim ako se doista nije pomirio s onim uzvikom koji je rekao nakon susreta sa Srbijom “Sve za Hrvatsku“, pa mu ni odlazak na tribine ne pada teško.

Rasplet splitske skupine bio je po svemu neočekivan. Prvo su ga zakomplicirali Srbi pobjedom nad Islandom, premda su već pakirali kofere. Zdušno su navijali za Švedsku, pa su nakon susreta Hrvatska – Švedska i Srbi mogli dati prednost ABBA-i umjesto turbofolka. Otišli su u drugi krug i razuvjerili onu šalu da srpski rukometaši podsjećaju na Vučića. Sve rješavaju u prvom krugu!

Naše stepenice u prvom krugu ipak su bile skliske. Švedska nam je bila “nagazna mina“ za spuštanje na zemlju i smirivanje euforije, koju je ugasila i kiša, koja je jučer ispratila hrvatske rukometaše iz Splita prema Zagrebu, pa su u metropolu u svakom pogledu stigli pokisli.

Kažu neki dobro dođe ovakva opomena. Ma što dobro dođe u porazu od Švedske? Zar ne bi bilo ljepše prenijeti sva četiri boda u Zagreb, pa se onda „ljuljkati“ i dalje na krilima euforije koja je očito stvorena nakon pobjeda nad Srbijom i Islandom. Slijedi za Hrvatsku teži put, teža cesta. Prvo Bjelorusija, koju kao da nitko ne doživljava ozbiljno. A treba ih shvatiti, neugodni su i sve bolji. Onda slijedi Norveška. Sjetimo se samo Bercya i triler završnice. I onda tri dana odmora, pa “tricolori“, Les experts i Marseljeza koja nam para uši. Nadamo se kako ćemo je 24. siječnja slušati uživo posljednji put. Premda u ovom trenutku nitko ne zna što je bolje. Neka Švedska sve redom pobjeđuje ili da i ona gubi bodove pa da se stvaraju eventualni krugovi. U tom slučaju moglo bi se dogoditi da primjerice mi i s tri pobjede ne odemo u polufinale. I to je nažalost moguće. Situacija je zakomplicirana do krajnjih granica. Ljubimci nacije su na konopcima. Nije im to prvi put. Izvukli su se. Sjetimo se samo Krakova. Takvi raspleti su više nemogući. Ali, Hrvatska i dalje ovisi o sebi samoj. I “vjetru u leđa“ 15 tisuća navijača. Neka navijači u Zagreb Areni bace one smiješne udaraljke i donesu samo dlanove, grla i veliko srce. Trebat će.