Nama kontinentalcima počinje pomalo već ići na živce kada pokušavamo shvatiti, što bi TBF rekao, “stanje splitskog uma“. Obično bi lokalnim Splićama jedini odgovor bio “ne moš ti to razumit“. A da mi već netko objasni! No, najbolje je provesti dio vremena u gradu gdje dvije od tri najznačajnije funkcije drže Osječani (trener i predsjednik Hajduka, a treći najvažniji je gradonačelnik, nap.a), pa donijeti sam neke zaključke. Kakvi su Splićani i kakva je splitska publika kada ih vode pozitivne misli svjedoči i situacija koja se dogodila neposredno prije Eura u rukometu. Igrali su na Gripama Split i Cibona. Svi igrači Splita zajedno su imali 17 slobodnih bacanja, a Žorić sam 18. Zvižduci su pretvoreni u skandiranje “Žora, Žora“, kad god je igrač bio na liniji slobodnih bacanja. I pred kraj utakmice nečuveno: “Heja, heja, Cibosi”, orilo se Gripama. “Ljudi će sve bacit na zafrkanciju“, reći će Ozren Maršić, nekadašnji novinar Večernjeg lista, danas glasnogovornik Splita. Kakvo je “stanje splitskog uma“ dosta će otkriti i grafiti na ulicama. Naravno, dominiraju murali s Hajdukovim grbom i pjesmama posvećenim “bilima“. Isto tako mogu se pročitati i smiješni natpisi poput “I žene prde“. No, najviše nam je upao u oko jedan mural na putu od Marmontove prema Poljudu i Spaladium areni, koji očito nije uspio. Ne znamo je li to trebao biti neki igrač Hajduka, neki će reći i Goran Ivanišević, ali očito autoru taj dan kada ga je izrađivao ništa nije polazilo za rukom. Na kraju je ispala glava koja najviše podsjeća na Ivu Karlovića. Prepoznali su to i Splićani, pa je jedan sprejem dopisao – Ovo je Ivo Karlović. Vrlo zanimljivo, bar na ovim isturenim mjestima nismo primijetili neke veće grafite “kontra“ Zdravka Mamića, Šukera ili HNS-a. Nema Mamićevih precrtanih glava ili natpisa HNS mafia. Možda tek sitni natpisi, netko tko je to napisao u žurbi. Zato smo doživjeli da se u Splitu skandira Mamiću. Naravno, ne onome kojeg zovu “glava hrvatskog nogometa“. Split je sportski grad. Ima povijest i priča što mogu ponuditi doista rijetki, i na tome im čovjek može stvarno pozavidjeti. Prvaci Europe u košarci i vaterpolu, brojni olimpijski i svjetski prvaci. Imena svih splitskih olimpijaca mogu se vidjeti i u svojevrsnoj “stazi sportskih zvijezda“ uzduž Zapadne obale, koja je sagrađena za vrijeme vladavine Željka Keruma. Tamo se na oko kilometar možda i više nalaze imena svih splitskih olimpijaca. Kada bi nešto slično radili u Osijeku, svi naši olimpijci stali bi u Prolaz Karla Bende pokraj Glasa Slavonije. Životopisi i fotografije splitskih olimpijaca mogu se vidjeti u sjajnom Muzeju splitskog sporta koji se nalazi na Gripama. U njemu su doista zanimljivi artikli, od Ivaniševićevih slomljenih reketa, Rađinih patika, Kukočeva prvog dresa u Jugoplastici, do primjerice legendarnog džempera Bože Maljkovića, u kojem je vodio gotovo sve utakmice na pohodu “žutih“ košarkaša na krov Europe. No, muzej nije svakodnevno otvoren za javnost. Mi smo ušli jer je jedan kolega dobar s portirom na Gripama, pa mu je dao ključeve. Muzej se otvara samo za posebne prilike poput Europskog prvenstva, kada je kolegama novinarima ponuđena povijesna turistička “tura“ s vodičem po Dioklecijanovoj palači i “sportska tura“, koja uključuje posjet Poljudu i odlazak u muzej na Gripama. Sigurni smo da u gradu koji ljeti u jednom vikendu zna posjetiti i stotine tisuća turista postoji veliki interes za splitski sport, pa čudi što Muzej nema svoje radno vrijeme.

Ono što je sada sigurno, ako je uopće itko sumnjao, jest to da se u Splitu voli hrvatska reprezentacija. Rukometna je imala sjajnu podršku. Uvjeren sam imala bi i nogometna, unatoč svim razmiricama i “ratnom stanju“ koje vlada. Podsjećamo, Davor Šuker se za vrijeme svoje kratke kampanje želio sastati s ljudima iz grada, ponuditi Splitu kandidaturu za nogometni Super kup. Šuker je dobio novi mandat i kao da je u zemlju propao. Pojela “maca jezik“. A već je trebao biti u Splitu. I u Osijeku, Rijeci i ostalim hrvatskim nogometnim centrima, naravno. No, čovjek očito i ne pokušava razumjeti “stanje splitskog uma“. Ili hrvatskog...