Dvadeset godina od uspješnog završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Hrvatske o toj smo temi razgovarali s gradonačelnikom Osijeka Ivanom Vrkićem, tadašnjim predstojnikom Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.

Prošlo je 20 godina od okončanja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Čega se iz tog vremena najradije sjetite, kojeg događaja ili ljudi?

- Najviše se sjećam događaja s početka toga procesa, kada smo trebali ući u prostor koji je bio zatvoren. Bio sam jedan od prvih Hrvata koji je tamo ušao, s jasnim zadatkom da tu vratimo hrvatsku vlast i prognanike te zadržimo Srbe koji su spremni prihvatiti hrvatsku državu kao svoju i u njoj ostvarivati svoje interese. Početak je bio najteži jer smo tamo zatekli Srbe koji su bili začuđeni zašto predstavnici hrvatske vlasti u taj prostor uopće dolaze. Jer su i dalje bili uvjereni da će u tom prostoru neki oblik srpske države na hrvatskom teritoriju opstati. S druge strane, imali smo problema s našim prognanicima i javnošću jer su nakon Bljeska i Oluje, kao i svega što su naši ljudi doživjeli, posebice gubitka svojih najbližih u obiteljima, svi očekivali još jednu “bitku nad svim bitkama”, da se tamo dođe na bijelom konju, vrati taj prostor i protjera okupatora. Jer je osveta bila njihov jedini cilj. U tim okolnostima bilo je najteže pronaći prave modele. Bili smo uvjereni da je pravi put dijalog, ali nitko od nas nije u tom trenutku znao na koji način završiti taj velik i ozbiljan posao.

Kada ste preuzimali funkciju predstojnika Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, jeste li bili uvjereni u uspjeh toga procesa ili je tada upitnika ipak još bilo previše?

- Bilo je previše upitnika. Bio sam uvjeren da je to pravi put kako ući u sve to, sve drugo za mene nije bila alternativa. Bio sam posvećen tome i sretan što to mogu raditi, jer je to bio ozbiljan i odgovoran, ali i opasan posao. Kako smo ulazili i otvarali taj prostor te vodili razgovore, a nakon Hadžića koji je izgubio lokalne izbore i došao Stanimirović, stvorila se i kritična masa u srpskoj zajednici. Hrvatska vlast i predsjednik Tuđman tome su dali pravi politički okvir, a međunarodna zajednica svoj doprinos mandatom generala Kleina. I kada smo nas trojica, kao tri bitna čimbenika za vođenje toga procesa, bili na istoj strani, tada smo mogli očekivati da krenu i pomaci u konkretnim fazama procesa reintegracije.

Možemo reći da ste ponosni na proces mirne reintegracije, koji je i izvan granica RH primjer povrata okupiranih područja bez prolijevanja krvi. Kako gledate na to što međusobno povjerenje najvećeg dijela Hrvata i Srba na tom području danas nije bitno drukčije nego 1998. godine?

- Upravo zato što taj dijalog nije nastavljen. Ali ono što je jako važno jest da je država tu profunkcionirala i otišla korak dalje. Ona je to i mogla jer je država tako strukturirana da nema emocija. Ali ljudi koji u toj državi žive, građani, Srbi i Hrvati koji su bili međusobno suprotstavljeni, imali su svoja iskustva, emocije i odnos. I logično je da treba daleko više vremena da se uspostavi odnos između ljudi koji su sudjelovali u tom ratu i s druge strane države koja nema taj osjećaj za pojedinačno. Zato je jako važno vratiti se na tu točku i nastaviti gdje smo stali, da se stvori jedno povjerenje između Srba i Hrvata, jer problema ima i na jednoj, a i na drugoj strani. Imamo pravni okvir, ne treba nam međunarodna zajednica niti posrednik jer postoji demokratska, otvorena vlast i ja ne vidim da je bilo tko šikaniran u Vukovaru. Problem je što nitko tamo baš ne živi dobro, ali zbog ratnih posljedica i okupacije, iz posljedica čega se još nismo izvukli. To Srbi trebaju prihvatiti kao činjenicu, a Hrvati s druge strane dobiti zadovoljštinu, ako to već nisu kroz vojnu akciju, jer nema smisla da još uvijek tamo sreću ljude koji su ih šikanirali, a da nisu procesuirani. Tu su zakazali i država i politika. Politika u tome što se između Hrvata i Srba ne razgovara, a država jer nije odradila svoje poslove preko alata koje ima.

Koliko je točna ocjena onih koji smatraju da je taj teritorij integriran u RH, ali kroz njihov doživljaj te države nažalost ne i najveći dio srpske zajednice koji tamo živi?

- Mislim da nisu integrirani iz dva razloga. Iz emocionalne podloge jer su bili pripremani na to da će tamo biti Velika Srbija i pitanje je koliko su to izbacili iz svojih glava. Vjerojatno su od toga odustali, ali koliko o tome intimno razmišljaju ne može nitko znati. S druge strane, postoji opće nezadovoljstvo uvjetima u kojima u ovoj državi ljudi žive, bez obzira na nacionalnost. To je razlog i da oni imaju svoja posebna nezadovoljstva jer misle da ne žive dobro zato što su Srbi, te da im Hrvati to priječe. A to nije tako. Svatko tko je uspješan, ozbiljan i odgovoran u svom poslu može živjeti dobro u ovoj državi. Tu nema zapreka. Ima ih tek u glavi onih koji su opterećeni prošlošću. A zapravo cijelo društvo treba krenuti naprijed i tada ćemo imati i manje tenzije.

Imate li dojam da se kod mladih, novih generacija takva razmišljanja ipak dijelom mijenjaju s vremenom?

- Mislim da mladi ljudi žive u jednom drugom okviru. Zanima ih komercijalizacija, konzumerizam i bolji život. Te da sa što manje energije do takvog života dođu. No, sigurno nije cijela generacija takva, nego tu ima ozbiljnih ljudi koji ulažu u svoju karijeru. U svakom slučaju, mislim da će tek oni poravnati te odnose i stvoriti perspektive za budućnost.

Na čemu bi trebao biti naglasak ubuduće, što biste mijenjali kako bi se ljudi koji žive na tom prostoru osjećali zadovoljnijima, a manje razmišljali o odlasku u inozemstvo?

- Mislim da su tu najvažniji uvjeti, da svaki čovjek može dobiti posao, da nema diskriminacije i mržnje. Ništa ne može biti idealno, ali smatram da je Hrvatska uređeni okvir u kojemu se može živjeti pristojno. Treba uspostaviti bolju ravnotežu između osobnog ulaganja u razvoj društva i očekivanja od njega da zajednici i pojedincima uzvrati na pravi način.