O Istanbulskoj konvenciji i dalje su puno priča, a jedno od ključnih pitanja koje se postavlja u javnosti i o čemu se raspravlja u medijima odnosi se na ratifikaciju Konvencije. Sažeto - što je zapravo taj dokument, odnosno što je fokusu Konvencije primarno?

- U fokusu Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznate pod nazivom Istanbulska konvencija, upravo je ono što stoji u samom njezinu nazivu; dakle, sprječavanje i borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Konvencija polazi od činjenice da su žrtve nasilja u obitelji u velikoj većini slučajeva žene, a da je nasilje počinjeno u pravilu od njihovih sadašnjih ili bivših bračnih/izvanbračnih partnera.

Jedan od “argumenata” onih koji se Konvenciji protive, a to su uglavnom neke konzervativne udruge, crkveni krugovi, kao i političari desnih opcija, navodi se tzv. rodna ideologija? Radi li se tu o manipulacijama sadržajem Konvencije?

- Rodna ideologija je neznanstveni kolokvijalni termin koji se u posljednje vrijeme uvriježio u javnom diskursu u svrhu predstavljanja suvremenih antidiskriminacijskih vrijednosti nepoželjnom ideologijom pripisujući joj isključivo negativne konotacije. Etiketiranje rodne ravnopravnosti ideologijom dio je pokreta koji jača u Hrvatskoj i u Europi u posljednje vrijeme, a cilj mu je osujetiti proces tranzicije suvremenog društva u istinski egalitarno društvo, polazeći od stajališta da se tradicionalni društveni ustroj mora održati. Namjerno ili nenamjerno, u kampanji protiv Istanbulske konvencije nije se ustručavalo naglašavati neka potpuno promašena stajališta, pa su se tako primjerice redovito spominjala nastojanja za ukidanjem spola kao službene kategorije, što naravno nema nikakvih temelja, niti ikakve veze s Konvencijom i svime onime što se u njoj nalazi. Radi se o pogrešnim interpretacijama pojmova kao što su rod, stereotipne rodne uloge i dr.

S tim u vezi, dojam je, brkaju se i pojmovi rod i spol. Gdje je tu problem? Što o tom pitanju kažu hrvatski zakoni?

- Ni u jednom relevantnom izvoru, a najmanje u nacionalnom zakonodavstvu, ne dovodi se u pitanje spol kao biološka determinanta, niti u suvremenoj znanosti i pravu postoje tendencije brisanja bioloških spolnih zadanosti. Rod kao kategorija u društvenim znanostima nije ništa novo, pa tako ni Istanbulska konvencija po tom pitanju ne uvodi ništa revolucionarno. Definicije pojmova spol i rod (sex i gender) koje se nalaze u antidiskriminacijskim dokumentima Europske unije, Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe široko se upotrebljavaju. Najjednostavnije rečeno, spolom su određene čovjekove biološke (urođene, nepromjenjive), a rodom društvene (stečene, varijabilne) karakteristike. Dakle, radi se o razlikovanju bioloških i društvenih (kulturnih) utjecaja koji oblikuju pojedinca/ku. Iz toga proizlaze određene spolne i rodne uloge muškaraca i žena.

Ono što se Konvencijom u cilju borbe protiv obiteljskog nasilja nastoji uvesti je razlučivanje društvenih od biološki uvjetovanih spolnih karakteristika. Jer, naime, ključna prepreka za postizanje ravnopravnosti spolova upravo je prisutnost ostataka patrijarhata, odnosno društveno naslijeđenih rodnih stereotipa o “poželjnim” ponašanjima žena i muškaraca koja odgovaraju tradicionalnom poimanju maskuliniteta i feminiteta. Ti okviri podrazumijevaju društvenu prihvatljivost submisivnog položaja žene i dominantnost muškarca, što predstavlja korijen svih oblika rodno utemeljenog nasilja. Stoga je dekonstrukcija tradicionalnih rodnih uloga prepoznata kao prioritet u nastojanjima za suzbijanjem rodno uvjetovanog nasilja. Konvencija polazi upravo od toga da se takvi odnosi moraju promijeniti zbog toga što su tradicionalne rodne uloge glavni generator neravnopravnog položaja žena u odnosu na muškarce i uzrok raširenosti rodno utemeljenog nasilja prema ženama kakvo je prisutno danas. Protivnicima Konvencije sporno je upravo to da se tradicionalno shvaćanje uloga muškaraca i žena označuje kao nešto negativno. Međutim, i pravna i znanstvena činjenica je ta da podređen položaj žene nije njezina 'prirodna', odnosno biološki zadana uloga, već društveni konstrukt koji generira negativne društvene posljedice i koji treba mijenjati.

Je li u Hrvatskoj izostala šira, stručna i argumentirana rasprava o Istanbulskoj konvenciji. Zašto je tome tako?

- Vrlo pomno razrađena i provođena javna kampanja protiv Istanbulske konvencije, koja uključuje web-stranicu, plakate, letke, prezentacije, tribine itd., a koja se usredotočila na potpuno iskrivljenu percepciju Konvencije, rezultirala je nametanjem apsolutno sporednih tema u središte rasprava o Konvenciji. Medijska usredotočenost na kontroverzne teme sa senzacionalističkim prizvukom o tome kako Konvencija navodno nameće da se spol zamjenjuje rodom pridonijela je promociji takvih dezinformacija.

Tko je sve ratificirao Konvenciju, a tko još nije, napose u EU, ali i šire? Treba li Hrvatska ratificirati Istanbulsku konvenciju, zašto je to važno?

- Republika Hrvatska treba ratificirati Istanbulsku konvenciju, i to što prije, zbog zabrinjavajućih statističkih podataka o obiteljskom nasilju. U Hrvatskoj je prisutan trend velikog porasta broja kaznenih djela među bliskim osobama (porast broja žrtava u razdoblju 2013. - 2016. za čak 207 %), od čega su počinitelji u 92 % slučajeva muškarci. Prisutan je i trend 'brutalizacije' obiteljskog nasilja (sve je manje prekršajnih, a sve više kaznenih djela), a također svake godine raste broj ubijenih žena od strane njihovih bivših ili sadašnjih partnera ili supruga.

Nakon što je 13. lipnja 2017. Konvenciju potpisala Europska unija i nakon što je Europski parlament 12. rujna 2017. donio rezoluciju kojom zagovara ratifikaciju Konvencije, pet je zemalja ratificiralo Konvenciju, a većina ostalih, među kojima i Hrvatska, u procesu je ratifikacije. Do danas je Istanbulsku konvenciju ratificiralo 28 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe. Od 28 zemalja Europske unije Konvenciju je do danas ratificiralo njih 17. Što se samog potpisa tiče (potpisivanje prethodi ratifikaciji), Konvenciju su potpisale sve zemlje članice Vijeća Europe izuzev Armenije, Azerbajdžana i Rusije.

Konkretno, da specificiramo, o kojim se zemljama radi?

- Zemlje članice Vijeća Europe koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju (28): Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Cipar, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Italija, Malta, Monako, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska.

Zemlje članice Vijeća Europe koje nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju (19): Armenija, Azerbajdžan, Bugarska, Hrvatska, Češka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Moldavija, Rusija, Slovačka, Makedonija, Ukrajina, Ujedinjeno kraljevstvo.

Zagovornici Konvencije ističu kako taj dokument može pomoći zlostavljanim ženama. Kako?

- Konvencija ima za cilj osigurati učinkovitu zaštitu žrtava od nasilja, posebice žena - žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Njezinom ratifikacijom Republika Hrvatska se obvezuje osigurati zakonski okvir koji će, između ostalog, učinkovito sankcionirati svako nasilje između partnera, neovisno o tome radi li se o bivšim ili sadašnjim partnerima te neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Također se obvezuje žrtvama nasilja osigurati besplatnu pravnu pomoć (što nije slučaj prema trenutnom zakonskom rješenju), zatim poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala osnivanje dovoljnog broja lako dostupnih skloništa za žrtve nasilja, te niz drugih mjera čime se unaprjeđuje borba protiv nasilja nad ženama na nacionalnoj razini. Zbog svega navedenoga, značaj ratifikacije Istanbulske konvencije je velik te predstavlja vrlo korisno pravno sredstvo koje bi trebalo dati doprinos borbi protiv nasilja nad ženama.(D.J)