Hrvatsko-slovenske „ribarske svađe“ oko pitanja čiji su pusti švoji (tako lokalni istarski ribari nazivaju ribu list) u Savudrijskoj vali kao i Vala sama odavno su prestale biti šarmantnom pričom o susjedskom prepucavanju na tragu istoimene komedije talijanskog majstora tog žanra Carla Goldonija rođenog prije nešto više od 200 godina u obližnjim Mletcima (Veneciji).

Ako ništa drugo, nakon susreta slovenskog predsjednika Boruta Pahora ovoga tjedna s prvim čovjekom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom u Bruxellesu postaje jasno kako Europska unija ne misli stajati po strani u trenutku kada Slovenija pokušava jednostrano i uporabom sile primijeniti arbitražnu odluku koju Hrvatska smatra ništavnom.

Tako smo od Junckera (to je onaj koji našeg premijera Andreja Plenkovića pipka pred kamerama!) čuli kako granični spor Hrvatske i Slovenije nije samo bilateralno pitanje kako je on sam još ljetos govorio te je najavio upletanje Bruxellesa. Naime, još u rujnu prošle godine Juncker je tvrdio kako to ne bi bilo „mudro i korisno“. Granični prijepor u Savudrijskoj vali odjednom je postao od goleme važnosti za EU i njegovo proširenje na zapadni Balkan. U kom bi smjeru išlo ovo „prijateljsko uvjeravanje“ govori i izjava novog čelnika Europske unije, bugarskog premijera Bojka Borisova koji je rekao kako on neće biti arbitar niti će dijeliti savjete te kako očekuje da će Hrvatska i Slovenija pronaći bilateralno rješenje za taj spor znakovito dodajući kako će „iskreno zamoliti hrvatskog premijera da pokaže (dobru) volju“. Slovenskog premijera Miru Cerara ovom prigodom nije spominjao.

U rukama Bruxellesa i Ljubljane dva su snažna ucjenjivačka „oružja“. Jedno od njih zove se Schengen, a drugo OECD. Treće bruseljsko tajno oružje jest ucjena za ulazak u eurozonu, ali se o tome trenutno ne govori jer je Zagreb još daleko od pokušaja da ostvari taj cilj. Slovenija se već istrčala kako će zaustaviti Hrvatsku na ulazu u Schengen i OECD, što su dva otprije poznata strateška vanjskopolitička cilja Plenkovićeve vlade. Ono što budi nadu u Bruxellesu i Ljubljani to je kapitulantska narav hrvatske vanjske politike. Naime, prema svemu sudeći, Zagreb će, kao i uvijek do sada, podleći pritiscima i kapitulirati. Pitanje je samo vremena. U kojem će smjeru ići europsko „posredovanje“ govori i priopćenje njemačkog veleposlanstva u Zagrebu objavljeno nekoliko sati uoči čitanja presude arbitražnog suda u kome se kaže „kako vlada u Berlinu smatra važnim načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštovati te da ih stranke moraju primijeniti“. Njemački tisak posljednjih dana nedvosmisleno staje na slovensku stranu. Tako Handelsblatt piše kako „Slovenija na svojoj strani ima cijeli EU, a Hrvatska je sama”, Die Welt spušta Zagrebu kako je „Hrvatska u svađi sa svim susjedima“, a Süddeutsche Zeitung podbada tvrdnjom da je sporazum Ivice Račana i Janeza Drnovšeka iz 2001. „propao zbog hrvatskih nacionalista“. Poznavatelji zbivanja ovakvo njemačko sekundiranje ipak tumače - njemačkim (gospodarskim) nacionalizmom temeljenim na činjenici da Berlin ozbiljno računa na Kopar kao svoju izvoznu luku. Netko zločest mogao bi reći da je ovo njemački „Drang nach Süden“ i ne bi bio puno u krivu s obzirom na dugu, tisućugodišnju, povijest izlaska Reicha (Svetog Rimskog Carstva) na Jadran upravo na tome mjestu. Tradicija je vraška stvar!

Pravnici bi rekli „pacta sunt servanda“ (ili ugovori se moraju poštovati), i svi oni koji sada pritišću „nevjernu“ i „nestašnu“ Hrvatsku (termin Andreja Plenkovića: „Hrvatska nije nesimpatična, ponekad je samo nestašna“) bili bi apsolutno u pravu da je arbitražni postupak u kome su sudjelovale Hrvatska i Slovenija proveden besprijekorno i posve u skladu s međunarodnim pravom, odnosno da nije doživio tešku kompromitaciju (a ne „kontaminaciju“ kako se kod nas pogrešno i papagajski ponavlja). Upravo je zbog tog razloga Hrvatska prije dvije godine iz te arbitraže i izišla. Danas Ljubljana tvrdi kako je posrijedi bio tek manji incident. No, nije baš tako. O kakvom je skandalu riječ govori i podatak da su nakon obznanjivanja zvučnih dokaza nezakonite komunikacije između predstavnice slovenske strane u postupku i jednog od sudaca arbitražnog vijeća te naknadnog ubacivanja slovenskih dokumenata u spis, odstupila čak dva arbitražna suca koja su zastupala mišljenje vlade u Ljubljani, a ne jedan kako se pogrešno govori. Njihova imena su Jernej Sokolec (ostavku dao 23. srpnja 2015.) i Ronny Abraham (odstupio 5. kolovoza iste godine). Ostavku je dala i slovenska predstavnica uhvaćena s prstima u pekmezu ( „kajmaku in marmeladi“, rekli bi Slovenci) Simona Drenik. Koliku je veliku gužvu napravio ovaj slovenski autogol govori i to da je tadašnji (i sadašnji) slovenski inoministar Karl Erjavec 26. srpnja 2015. ponudio svoju ostavku, a njegov odlazak s te dužnosti zatražili su i prvi čovjek slovenske oporbe Janez Janša te ugledni list Delo.

Najbezobraznije od svega je ucjena, i to ne ova šengenska i oecedeovska (u tu se priču umiješao i naš veliki prijatelj Viktor Orbán, nećemo mu to nikada zaboraviti), nego ona s početka priče kada je Hrvatska u vrijeme vladavine Ive Sanadera i Jadranke Kosor bila prisiljena mimo svoje volje na arbitražu umjesto da taj slučaj završi na nekom od međunarodnih sudova kako bi joj se mimo pravila međunarodnog prava oduzeo komad mora! Mladi slovenski političar Marjan Šarec bio je ovih dana brutalno iskren rekavši „da Slovenija nije dala zeleno svjetlo nakon dogovora Pahor-Kosor, Hrvatska još ne bi bila u EU“.

Zaboravite sve one priče o vladavini prava i poglavlju 23 (pravosuđe i temeljna prava) iz vremena pristupanja EU, jer su to priče za malu djecu, to nam Bruxelles želi poručiti. Umjesto poštovanja prava, eurokrati nam sada ucjenjivački nude bespravlje i banditizam! Drugim se riječima ne može opisati prisiljavanje na rezultat kompromitirane arbitraže. Takva bi politika mogla biti opasnija za sudbinu EU-a od Brexita ili poljsko-mađarskog soliranja u izbjegličkoj krizi.