Demografska istraživanja u prva dva desetljeća 21. stoljeća, osobito između 2008. i 2017., pokazuju da je stanje u Hrvatskoj iznimno nepovoljno te da je obilježeno prirodnom depopulacijom (sve veći broj umrlih u odnosu prema broju rođenih) i migracijskom depopulacijom (sve veći negativni migracijski saldo, tj. više iseljenika od useljenika).

Prema Državnom zavodu za statistiku, od 2007. do 2016. godine iz Hrvatske su se iselile 164.073 osobe. Prije samo deset godina, 2007., iselilo se šest puta manje osoba (9002 ) nego 2016., od kada su te brojke brzorastuće, a u statistici nezaposlenih one već neko vrijeme padaju. Za usporedbu, nezaposlenih je 2014. bilo više od 381.000. Od tada do kraja 2016. iselilo se, prema podatcima DZS-a, više od 87.000 osoba, a s godinom prije, s 2013., njih čak 105.000. Tako govore državni statističari, no demograf Stjepan Šterc, pozivajući se na demografske analize i statistike, kaže kako se od 2007. iselilo i do 350.000 ljudi.

– Naše i njihove brojke razlikuju se jer oni uzimaju podatke MUP-a, a naše su statistike praćenje zemalja u koje se iseljava. Samo se u Njemačku 2016. odselilo 57.000. Godišnja razina iseljavanja je oko 80.000 osoba - izjavio je Šterc prošle godine za medije.

No iseljavanje nije ekskluzivni hrvatski problem, slična je situacija u mnogim zemljama s istočnih granica Europske unije. Hrvatska bi trebala dobro proučiti procese koji su doveli do bijega radne snage iz tih zemalja kako ne bi ponovila te pogreške. Neke od ekonomija zemalja bivšeg Varšavskog pakta već su opasno ugrožene zbog odlaska (uglavnom najobrazovanije) radne snage.

Prema pisanju Euroactiva, mnogi Poljaci odabiru Njemačku za bolji život, jer smatraju da se standardi slobode u njihovoj domovini vraćaju onima u komunizmu. Poljska je posljednjih deset godina ekonomski napredovala i nekad jedna od siromašnijih zemalja Varšavskog pakta danas je ekonomija s uzornim rastom, većim od četiri posto, i prosječnom mjesečnom plaćom od 4300 poljskih zlota, što je nešto više od 1000 eura. Ula Lachowicz (34) napustio je Poljsku 2014. te je otišao u Njemačku privučen rastućim tržištem rada. Ali danas zaposlenost više nije razlog koji ga sprječava u povratku kući. “U posljednje dvije godine izgubili smo slobodu govora, slobodu vlastitog mišljenja ili slobodu da radimo ono što želimo s našom seksualnošću ili kulturom u Poljskoj”, rekao je taj diplomand marketinga iz Gdanjska.

Poljaci sada čine drugu najveću stranu zajednicu u Njemačkoj, odmah nakon Turaka. U 2016. godini registrirano ih je oko 783 tisuća, od kojih 55 tisuća živi u Berlinu. Istina, Poljska ima više od 39 milijuna stanovnika pa ta brojka nije alarmantna, kao u Hrvatskoj, koja ima jedva četiri milijuna stanovnika.

Budući da je 2015. godine nacionalistička i ultrakonzervativna stranka Pravo i pravda (PiS) preuzela vlast u Poljskoj, neki Poljaci kažu kako zapošljavanje više nije jedini razlog zbog kojeg odlaze u Njemačku. Tako mladi i proeuropski Poljaci kažu da su napustili svoju rodnu zemlju u potrazi za liberalnijom klimom. Poljsko veleposlanstvo u Berlinu ističe kako se poljska emigracija “odvija godinama, a statistika ne pokazuje dramatičan porast broja poljskih iseljenika od kada je stranka PiS osvojila parlamentarne izbore, 2015.”. Dodaju da ankete pokazuju kako je većina Poljaka koji odlaze motivirana financijskim razlozima. “Teško je utvrditi jesu li njihove odluke i politički motivirane”, izjavilo je veleposlanstvo za Euroactiv.com.

Aleksandra Zebrowska, koja je stigla u Berlin početkom 2017., tvrdi da je poljsko društvo “sve manje otvoreno, definitivno više nacionalističko i više usmjereno na katolicizam”. Ta se 26-godišnjakinja iz Varšave preselila u Berlin djelomično zbog posla, ali je rekla da je Njemačku izabrala prije svega jer se ondje osjeća “jednostavno slobodno”. Zebrowska, koja radi u glazbenom sektoru, dio je mlade generacije Poljaka koji su imali koristi od projekta razmjene studenata Erasmus, koji ju je odveo u Bruxelles na godinu dana, a magisterij je stekla u Nizozemskoj. Kada se vratila u Poljsku, 2015., još uvijek je bila liberna vlada. No “nakon izbora, sve se vrlo brzo promijenilo”, rekla je. Stranka PiS, koja se u Poljskoj na vlast vratila u listopadu 2015., nakon osam godina u opoziciji, donijela je i neke druge promjene. “Svi gledaju jedni druge sa sumnjom... upravo je to osjećaj koji je imala moja baka tijekom komunističke ere - ili ste s nama ili protiv nas”, kaže Zebrowska.

Bugarski mediji također upozoravaju na taj problem, koji je u Bugarskoj kroničan još od pada Berlinskog zida. Novinite.com pišu kako je ukupan broj Bugara koji rade u inozemstvu u ovom trenutku veći od ukupne radne snage u domovini. Od 2015. godine oko 2,5 milijuna ljudi rođenih u Bugarskoj radi izvan zemlje. Za usporedbu, aktivnog stanovništva na tržištu rada u Bugarskoj je 2,2 milijuna. Nakon kineske, Bugari su sada druga najveća studentska zajednica u Njemačkoj. Većina se ne planira vratiti u Bugarsku nakon završetka školovanja. U Bugarskoj je povratak kući i dalje često povezan s osobnim neuspjehom u “bijelom svijetu”.

Bez obzira na različitosti između Hrvatske i ostalih zemalja koje trpe velike gubitke zbog depopulacije, ono što je zajedničko svima, kada se pogledaju podatci Eurostata, europske agencije za statistiku, jest da su u pitanju zemlje s jakim indeksom percepcije korupcije, problematičnim zdravstvenim i sustavima socijalnog osiguranja. U pitanju su zemlje s konzervativnim vladama, utjecajnom crkvom i nekvalitetnim obrazovnim sustavima. Ni jedna od tih zemalja nema sveučilište koje bi prema Šangajskoj listi bilo među prvih 300 na svijetu (Hrvatska, Bugarska i Rumunjska ni među prvih 500). Postoji još jedna sličnost, a to je da se sve te zemlje depopulacijski iscrpljuju već desetljećima, ali ni jedna vlast nije uspjela riješiti taj problem.