TvObzor
RICHARD LINKLATER

Redatelj koji inspiraciju pronalazi u mladosti, nostalgiji i ljubavi
Objavljeno 12. siječnja, 2018.

Kronološka fabula i klasična struktura zapleta, najčešći prioriteti mnogih gledatelja pri odabiru filmova, nikako nisu karakteristični za opus poštovanog američkog redatelja Richarda Linklatera, koji svoje zamisli uvijek najvećim dijelom provodi prije svega kroz dijaloge. Gledanje njegovih filmova zato ponekad djeluje poput čitanja knjige, pa ga se upravo zbog pukog prepričavanja crtica iz svakodnevnog života često naziva i dosadnim redateljem bez originalnih ideja. No, to pričanje priče, uz konstantno naglašavanje prepoznatljive strukture nezavisnog (indie) filma, jest ono što je Linklater usavršio, osvajajući simpatije oduševljenih gledatelja i skeptičnih, ali impresioniranih filmskih kritičara diljem svijeta.

Zanimljiva je činjenica da je Richard Linklater zanat filmskog scenarista i redatelja izučio sasvim samostalno, bez pohađanja filmskih škola i fakulteta, oslanjajući se na predan, kreativni rad vođen životnim iskustvom. Iako taj nedostatak akademske podloge mnogi vide kao glavni razlog monotonosti njegovih filmova, nikako mu se ne može osporiti osjećaj za estetiku koji se zasigurno ne može naučiti ni na jednoj cijenjenoj filmskoj akademiji. Cijelu mladost Linklater je tako imao posebne ideje, a uobičajena mladenačka izgubljenost, te potraga za ciljem i životnim pozivom, dovela ga je do najveće ljubavi – filma.

Renesansa nezavisnih filmova

Naime, radeći u svojim ranim dvadesetima na naftnoj bušotini u Meksičkom zaljevu, Richard Linklater “jednoga je dana” odlučio postati redatelj, materijalizirajući tako svoje početne ideje o običnim ljudima i njihovim svakodnevnim pričama, s jasnim prizvukom na filozofskim komponentama ljudske egzistencije i razglabanjima o društvenim, ljubavnim, ekonomskim i političkim problemima. Prvi njegov projekt “It’s Impossible to Learn to Plow by Reading Books”, iz 1988., unatoč malenom budžetu i slaboj recepciji, postavio je snažne temelje za daljnje filmove u kojima će se često pokazivati sve čari mirnih gradića u Teksasu, gradeći cjelokupnu fabulu oko mladih besposličara i njihove ustaljene, pomalo bezizlazne svakodnevice.

Stoga u takvom stilu pravi i “Slackera” (1991), s kojim prvi put odlazi na velike filmske festivale i polako gradi ime u kinematografskoj industriji, ujedno potičući “renesansu nezavisnih filmova u SAD-u 90-ih“, koja je mladim filmašima omogućila eksperimentiranje s umjetnosti izvan zadanih okvira Hollywooda. “Slacker” tako uz nepovezanu fabulu i “dekoncentriranu kameru” koja samo nekoliko minuta ima snage pratiti dijaloge pojedinih likova, donosi upravo mlade, obrazovane besposličare koji vođeni rezigniranošću bezidejno pokušavaju ući u svijet odraslih, naposljetku dokazujući da im je u datim okolnostima u teksaškom gradiću bez perspektive ostao samo puki razgovor – o svačemu i ničemu.

Na tom tragu nastaje i “Munjeni i zbunjeni” 1993. godine, zasigurno najpoznatiji i najbolji film među Linklaterovim ranim radovima, kojim je prvi put došao do šire publike i nostalgično, ali uvjerljivo dočarao završetak školske godine u živopisnom teksaškom gradiću 1976. godine. Ondje je, fokusirajući se na neprilagođene srednjoškolce, dočarao sve slatke brige koje more tinejdžere – prve ljubavi, tulume i poroke, bez razmišljanja o budućnosti i dosadnom životu odraslih. Ovaj film je 2016. godine dobio i svojevrstan duhovni nastavak, kako ga naziva Linklater, u vidu filma “Te lude 80-e!!”, kojim je nostalgično predstavljen početak fakulteta u čarobnom dobu velikih mogućnosti.

Film koji je nastajao 12 godina

Uz nostalgiju, u Linklaterovim filmovima prevladava i snažan ljubavni kontekst, a to je najbolje dokazala “before” trilogija, odnosno filmovi “Prije svitanja”, “Prije sumraka” i “Prije ponoći”, koji su izlazili od 1995. pa sve do 2013., kada je prekrasno, ali nimalo ideologizirano zaokružena priča dvoje ljubavnika koje tumače simpatični Ethan Hawke i odlična Julie Delpy. Ova netipična ljubavna priča, koja je godinama sazrijevala, trunula i ponovno rasla, započela je susretom dvoje mladih neznanaca u vlaku, koji nakon ugodnog razgovora i početne iskre zajedno odluče upijati ljepotu Beča. Njihov sljedeći susret nakon nekoliko godina događa se u prekrasnom Parizu, gdje se plamen ponovno rasplamsava, a sve kulminira kada taj već srednjovječni bračni par s djecom posjećuje opuštajuću obalu Grčke, razgovarajući o prošlosti, budućnosti, nadama, problemima i surovoj realnosti bez mladenačkog osjećaja za romantiku.

Imao je Richard Linklater u karijeri i nekolicinu slabijih pokušaja, među kojima se ističu “SubUrbia”, “Newton Boys”, “Bad News Bears” i “Fast Food Nation”, koji unatoč odličnim glumcima poput Matthewa MacConaugheyja, Billyla Boba Thorntona i Brucea Willisa nisu uspjeli ostvariti veliki potencijal. No, među takvim primjerima mogu se pronaći i vrlo inovativni pokušaji, poput animiranih “Buđenja života” i “Replikatora”, preko kultne dječje glazbene komedije “Rock'n'roll škole” i biografske komedije “Bernie” s odličnim Jackom Blackom u glavnim ulogama, pa sve do ostvarenja “Ja i Orson Welles”, u kojemu je Linklater pokazao i zainteresiranost prema kazališnoj umjetnosti.

No, najveći Linklaterov projekt, koji je naposljetku dobio i najviše priznanja filmskih kritičara, predstavlja “Odrastanje”, iz 2014. godine – film koji je nastajao 12 godina, a kao što i sam naslov govori, prati odrastanje običnog dječaka od početaka školovanja do upisa na fakultet. Ovaj emotivni film, prema mišljenju mnogih, zapravo predug, pretenciozan i precijenjen, donio je zbilja inovativnu sliku odrastanja, suočavanja s obiteljskim problemima i mladenačkim krizama identiteta, popraćenih odličnom glazbom i “opipljivom” nostalgijom koja svakog gledatelja podsvjesno vraća u naizgled najbezbrižnije razdoblje života.

Emotivna fabula i rastreseni likovi

Posljednjim filmom koji je izišao početkom studenoga 2017., iako nije pronašao svoje mjesto u hrvatskim kinima, Linklater je pokazao određenu zrelost i širenje područja interesa na ratnu tematiku s neizostavnom dozom humora. Riječ je o filmu “Last Flag Flying”, u kojemu su svu raskoš svog glumačkog talenta pokazali Steve Carell, Bryan Cranston i Laurence Fishburne, tumačeći srednjovječne ratne veterane iz Vijetnamskog rata na putu iskupljenja za sina Carellova lika koji je nesretno i naizgled misteriozno poginuo u Iraku. Iako neće ostati zapamćen kao jedan od njegovih najboljih uradaka “Last Flag Flying” savršeno se uklopio u Linklaterov šaroliki opus, naglašavajući već prepoznatljive dijaloške forme potkrijepljene emotivnom fabulom i rastresenim likovima u krizi, koji suočeni s nesmiljenim prolaskom vremena ne gube osjećaje ljubavi i nade. Tako postaje očito kako i nakon ostvarene svjetske slave i zapaženih filmova tijekom godina Richard Linklater nije zaboravio svoje skromne početke i nije izgubio interes prema nezavisnim filmovima čiji se štih jasno vidi u svakom novom projektu skupe produkcije – što će zasigurno biti slučaj i s filmom “Gdje si otišla Bernadette”, a koji izlazi u svibnju ove godine s Cate Blanchett u glavnoj ulozi.

Marko MANDIĆ
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRT: TREĆA SEZONA DRAMSKE SERIJE “POČIVALI U MIRU”

Završetak priče o Luciji Car i njezinim mračnim istragama

2

NIKOLINA ĆOSIĆ

Ne znam što mi donosi budućnost, ali vjerujem da je sunčana

3

HRT: ZAVRŠENA DRUGA SEZONA “A-STRANE”

Najljepše hrvatske ljubavne pjesme za sve generacije