Magazin
UOČI EP-a U RUKOMETU:

Zašto (ne) vjerujemo Červaru!?
Objavljeno 5. siječnja, 2018.
MOGU LI HRVATSKI RUKOMETAŠI KOD KUĆE DOĆI DO JEDINOG ZLATA KOJE IM NEDOSTAJE?

Oprez! Najpreciznija je riječ kojom bismo opisali stanje hrvatske sportske nacije točno tjedan dana prije početka Europskog prvenstva za rukometaše. Čini se kako je 14 godina bez zlata i osam godina od posljednjeg finala (EP u Austriji 2010.) dovoljno Hrvatima da konačno na stvari gledaju kroz realnije “naočale”. Premda je ono i dalje “tajanstvena želja”, rijetki spominju zlato.

ZAŠTO IM VJERUJEMO

Naslov u medijima “juriš na jedino zlato koje nedostaje” (hrvatska rukometna reprezentacija bila je svjetski i olimpijski, ali nikada europski prvak) još nismo pročitali. Premda, kako se prvenstvo bude bližilo, i to ćemo pročitati. Nema zasad euforije koja se događala uoči Svjetskog prvenstva 2009., kojem smo bili domaćini. Možda mi to ne osjetimo u Osijeku, jer neke od najboljih europskih reprezentacija zaobići će ovaj put Gradski vrt.

A da nešto ipak tinja, što bi se moglo uskoro razbuktati, svjedoči kako je splitska Spaladium Arena već rasprodana za prvu utakmicu protiv Srbije. Za taj susret ulaznice na crnom tržištu prodaju se za 2000 kuna. Nadamo se kako je netko spreman dati 2000 kuna ne zbog Srba, već zbog hrvatskih rukometaša, kojima će potpora od 12. siječnja i te prve utakmice, pa vjerujemo i do 28. siječnja, kada se u Areni Zagreb igra finalna utakmica, i te kako trebati.

EURO kod kuće i domaći teren sigurno su jedni od argumenata zbog čega treba vjerovati hrvatskim rukometašima da su sposobni ostvariti veliki rezultat. Na klupu se vratio i Lino Červar, koji potpisuje dva hrvatska zlata, kao i još četiri nastupa u finalima velikih natjecanja. Znači, čovjek zna kako ući u finale. Uostalom, do posljednjeg u Austriji 2010. nas je poveo Červar. Vodeći makedonski Metalurg valjda je postao još mudriji. Hrvatska ima kvantitetu iz koje Lino može odabrati kvalitetu. Naši rukometaši najzastupljeniji su proteklih godina u momčadima koje igraju četvrtfinale ili Final four Lige prvaka. A trojica su aktualni klupski prvaci Europe. Ako su Cindrić, Karačić i Čupić mogli odvesti Vardar na krov Europe, zbog čega to ne bi mogli i s Hrvatskom? Luka Cindrić uvršten je među kandidate za najboljeg rukometaša svijeta. A njega ne doživljavamo najboljim hrvatskim rukometašem. Ta titula pripada Domagoju Duvnjaku. Rukometni Luka Modrić. Zašto usporedba s Modrićem? Duvnjak je jedan od najboljih svjetskih rukometaša koji i dalje žudi za velikim rezultatom u hrvatskom dresu. Duvnjaku nedostaje zlato. Zato je još uvijek vrlo motiviran, a u godinama je kada je, parafrazirajući Smogovce, “mlad, ali star”, odnosno nije još star, ali je dovoljno star da ne bude mlad.

U Splitu i Zagrebu će nastupiti reprezentacija koja je godinama na okupu. Među njima i neki povratnici poput Igora Vorija ili ljubimca publike Mirka Alilovića, kojeg itekako “pali” podrška s tribina. Znači, među igračima nema nepoznanica. Neće trebati apel na strpljenje prema mladima. Iskustva ima napretek. Obrana će biti ponovno čvrsti hrvatski “forte”. A obrana je uvijek bila pitanje motivacije. No ona dodatna sigurno ne treba hrvatskim rukometašima. Za zazivanje uspjeha možemo se pozvati i na tradiciju. Od 2004. godine, naime, Hrvatska na europskim prvenstvima nikada nije bila slabija od polufinala.

ZAŠTO IM NE VJERUJEMO

Koliko domaći teren može biti prednost, toliko zna biti i teret. Hrvatska je, primjerice, na EP-u kojem smo bili domaćini 2000. godine poražena u susretu za peto mjesto od Slovenije te ostala bez nastupa na Olimpijskim igrama u Sydneyju i mogućnosti obrane zlata iz Atlante. Naše rukometašice na EURU 2014., kojem smo bili domaćini zajedno s Mađarskom, nisu uspjele proći ni skupinu. Sjetimo se posljednjeg Europskog prvenstva u Poljskoj, kada su domaćini u susretu s Hrvatskom uspjeli izgubiti 14 razlike i polufinale propustiti na nezamisliv način.

Temelj uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije često je bio u RK Zagreb. Koji je posljednjih godina daleko od europskog vrha, štoviše, bori se sačuvati mjesto u “zlatnoj europskoj sredini”. Glavni igrač Domagoj Duvnjak tek se oporavio nakon osam mjeseci stanke. Premda su Alilović, Stevanović i Pešić vratari inspiracije i sigurno mogu eksplodirati, realno nitko od njih nije top svjetske klase među vratnicima, što bi moglo biti presudno. Izuzev Duvnjaka i donekle Cindrića, ostatak hrvatske momčadi sastavljen je od igrača koji igraju u vrhunskim klubovima, ali nisu tamo nositelji, odnosno glavni igrači. Uz to, uvijek je i pitanje može li biti dobar povratak na staro. A i pitanje je u kakvom je stanju “metla” Line Červara, osam godina starija.

Naravno, nešto će se pitati i konkurenciju. Procjene kažu kako će ovo biti najneizvjesnija borba za medalje, pa tako i za naslov. Francuska, Danska, Norveška, aktualni prvak Njemačka, pa Španjolska, Švedska, Slovenija... dakako i Hrvatska. Svi su oni sposobni otići do kraja!

Piše: Krešimir LACKOVIĆ
Idealno lice za reklame

Gledamo ovih dana reklamu TELE 2, u kojoj Lino Červar u svlačionici motivira svoje igrače. Naravno, ona već izaziva reakcije. I pozitivne i negativne. Što je uostalom i bio cilj. Kritika radi kritike čak je i najviše. Poput jednog “pametnjakovića” koji je za reklamu Hrvatske turističke zajednice, u kojoj sudjeluju poznati Hrvati u svijetu među kojima je najviše sportaša, ustvrdio da je “reklama seksistička jer je u njoj samo jedna žena” (Zrinka Cvitešić). Gledam ove Červarove govore u reklami i pokušavam u toj ulozi zamisliti Željka Babića ili Slavka Golužu? Nemoguće! Ili primjerice Ivicu Skelina. Pitaju se sada sigurno neki tko je taj? Aktualni izbornik košarkaša. Jeste li mogli zamisliti reklamu u kojoj Ante Čačić drži motivacijski govor Modriću ili Rakitiću? Iskreno, bez obzira na to što je puno simpatičniji i što je popularniji u javnosti, u toj ulozi ne mogu zamisliti ni Zlatka Dalića. Červar je definitivno taj koji izaziva nekakvu reakciju u javnosti. Pozitivnu ili negativnu. Hrvatski izbornik mora biti prepoznatljiv. Nekakvi bezlični tipovi teško mogu stvarati ili održavati kult reprezentacije.

Jaganjac kao iznenađenje

Lino Červar uvijek je pokušavao biti inovator. Bilo u samoj igri, u taktičkim zamislima, poput igre s dva pivota ili sa “sedmim igračem” ili davanjem prigode mladim igračima. Jednom je to bio Duvnjak, drugi put Kopljar, pa onda Gojun, pa je u Metalurgu isprofilirao Cindrića. Sada bi Linin skriveni adut mogao biti Halil Jaganjac. Mladi 19-godišnji Riječanin ove je godine stigao u Červarov Metalurg. Gledali smo ga nedavno u Našicama. Rukometni stručnjaci opisuju ga jednom riječi - čudo! Lijevi bek-šuter koji jednako kvalitetno igra u obrani. A to je ono što Hrvatska treba.

Možda ste propustili...

RAZGOVOR: BORNA ZGURIĆ

Populisti nameću interese

TEMA TJEDNA: HRVATSKI MASOVNI PROSVJEDI (I.)

Postoje problemi koji se ne rješavaju na ulici!