Magazin
TEMA TJEDNA: 2018. - GODINA REFORMI (II.)

Hrvoje Šimović: Nema pravih reformi bez političkog kompromisa
Objavljeno 5. siječnja, 2018.

Sve je provedivo ako za to imate političku moć. Politička moć podrazumijeva stabilnu Vladu i dovoljan broj ruku u Saboru za sve spomenute reforme. U ovom posljednjem vidim najveći problem ove, kao i prijašnjih koalicijskih vlada. Političari se vole ponašati oportunistički, pa se bojim da neće svi koalicijski partneri biti spremni riskirati potencijalni gubitak glasova.

No, koliko god građani teško prihvaćali reforme, njih treba komunicirati u javnosti i osvijestiti javnost o nužnosti njihova provođenja. U Hrvatskoj stanovništvo stari, tu su još migracijski problemi i sve to utječe na još teži položaj ionako neodrživog mirovinskog i zdravstvenog sustava. Danas smo u poziciji da je odnos zaposlenih i umirovljenika spao na gotovo 1:1, a za održiv sustav potreban je omjer od bar 2,5:1. Sličan problem je i u zdravstvu. Čak i kada bismo sve nezaposlene zaposlili, problem bi i dalje postojao. Kamo sreće da u budućnosti imamo potrebu za uvozom radne snage kao npr. Njemačka. Do tada nešto treba mijenjati.

TRŽIŠTE LIBERALIZIRANO

Neke su reforme započete i u 2017. godini, primjerice u poreznom sektoru, a s tim u vezi rastao je i BDP. Kako to komentirate?

- Učinak porezne reforme, kao jedine dosadašnje prave reforme, nije zanemariv. Porezno rasterećenje rada i povećanje neoporezivog osobnog odbitka pridonijelo je oporavku osobne potrošnje. Osobna potrošnja je najveća i najvažnija komponenta hrvatskog BDP-a i njezinim oporavkom Hrvatska je izašla iz recesije. Ipak, porezna reforma ima svoje limite. Netko tko ima nizak dohodak prije je plaćao jako malo poreza, zbog poreznog rasterećenja možda sada uopće ne plaća porez, ali mu je dohodak i dalje nizak. Povećanje plaća i zaposlenosti treba tražiti u povećanju investicija i netoizvoza. Tu prostor treba tražiti u drugim segmentima ekonomske politike i ekonomskog sustava. Najveću inertnost još uvijek vidim u financijskom sektoru i još uvijek visokim kamatnim stopama. U tom segmentu država može najviše pomoći kroz stabilnost javnih financija, uravnoteženi proračun i pozitivne izglede za povećanje kreditnog rejtinga. Poduzetništvo i privatna inicijativa jedina može značajnije povećati zaposlenost i BDP, naravno uz adekvatnu pratnju države i financijskog sektora.

Što s tiče financijske liberalizacije, kakvi se tu mogući reformski zahvati, posebno glede monetarne i fiskalne politike, uključujući i ulogu HNB-a? Ili sve funkcionira dobro? Naravno, moramo se uklapati u ono što traži EU...

- Ako se želimo i dalje uklapati u okvire članstva u EU-u, onda je tu uloga HNB-a vrlo jasna. Za razliku od Vlade koja provodi fiskalnu politiku i koja mora na izborima odgovarati građanima, HNB ima jednostavniju poziciju. Kao nezavisna institucija posluje u skladu sa Zakonom o HNB-u i u njemu propisanim ciljevima. Ako Sabor želi mijenjati ulogu HNB-a, onda treba mijenjati spomenuti zakon te odstupati od zacrtanih EU okvira. Što se financijske liberalizacije tiče, mislim da je naše tržište dovoljno liberalizirano i da regulatorne institucije ne koče konkurenciju, nego pokušavaju spriječiti anomalije kakvih smo imali dosta u prošlosti i iz kojih smo valjda nešto naučili.

Što s poreznom reformom na dodanu vrijednost? Jesu li tu moguće korekcije, smanjenje nekih stopa PDV-a?

- Bit će izmjena koje su potrebne za konstantne prilagodbe direktivama EU-a. Najvažnija promjena odnosi se na povećanje praga ulaska u sustav PDV-a s 230 tisuća na 300 tisuća kuna, što je još jedan ustupak malim poduzetnicima. Teško da će u 2018. godini doći do korekcija PDV-a u pogledu poreznih stopa. Uzrok tome treba tražiti u fiskalnim razlozima. Također, zabluda je da se sniženim stopama PDV-a postižu značajniji ekonomski učinci i snižavanje cijena. Cijene uglavnom ostaju iste, odnosno dolazi povećanja marže poduzetnika na čija dobra i usluge se primjenjuje snižena stopa. S obzirom na to da je Hrvatska prvak u oporezivanju potrošnje u EU-u, u nekom srednjem razdoblju prije bi trebalo težiti smanjivanju opće stope PDV-a.

DOBRO ZACRTAN PRAVAC

Drugim riječima, treba li nam korjenita reforma poreznog sustava i porezne politike? I koliki je dosadašnji “model”, da tako kažem, bio opterećujući za gospodarstvo, poduzetništvo, ukupno uzevši za ekonomski razvoj RH?

- Ne smatram da je problem kao i rješenje problema u poreznom sustavu. Mislim da je posljednja porezna reforma u tom smislu zacrtala dobar pravac kako i na koji način treba vršiti promjene u poreznom sustavu, sveobuhvatno i kroz paket zakona. Hrvatski porezni sustav ima svojih specifičnosti, ali ne razlikuje se pretežno od drugih tranzicijskih zemalja. Postoje mnoga druga područja na koja treba više obratiti pozornost kao što su pravosuđe i pravna sigurnost, investicijska klima, lokalna samouprava i sl.

Kad smo kod najavljenih reformi, može li Hrvatska, kakva je sada, doista provesti korjenite reforme ili će sve ostati na nekim “kozmetičkim” zahvatima, promjenama...?

- Skepsa koju sam u početku iznio i dalje stoji. Najviše se bojim političkog oportunizma i nametanja parcijalnih rješenja koja pogoduju određenim interesnim skupinama. Za uspjeh važnih reformi poželjan je što veći politički kompromis, jasna komunikacija s javnosti, kao i izbjegavanje populističkih i oportunističkih poteza. Ionako se rezultati reformi, kao npr. u mirovinskom ili zdravstvenom sustavu, mogu vidjeti tek nakon pet i više godina.(D.J.)

MLADEN VEDRIŠ

2018. -   BOLJE, VIŠE, BRŽE...  GODINA POČETKA ILI KRAJA

 

Blagdanska euforija je iza nas - ostaje pitanje kako izbjeći postnovogodišnju depresiju; izazov je to za psihologe i srodne struke, ali to je i pragmatični i životni problem za nas građane. Emotivna stanja se mijenjaju; no što je s tvrdim činjenicama, onima koje daju jasne okvire događanja bez obzira na kolor filtre koji stvaraju ovakvu ili onakvu sliku svijeta.

Godina iza nas bila je (klasa optimisti) dobra i uspješna: nastavljen je kontinuirani rast BDP-a, iza nas je izuzetna turistička sezona, ostvaren je blagi porast robnog izvoza, zaustavljeno je poniranje Agrokora s mogućim nesagledivim posljedicama... I konačno, i ne najmanje važno, i životnog standarda, što se potvrđuje i ovogodišnjom rekordnom potrošnjom stanovništva u prosincu, koja je nadmašila gotovo sva očekivanja i prognoze.

U godini iza nas oni drugi (od pesimista do katastrofičara) vide period u kojem se ubrzano nastavilo iseljavati iz vlastite države, jer se i dalje ne može (egzistencijalno prihvatljivo) zaposliti u domovini. Također očitavaju i pad razine konkurentnosti na nacionalnoj razini, što ograničava sposobnost za privlačenje investicija, otvorene prijepore bez konačnih rješenja na području obrazovanja i znanosti te mirovinskog i zdravstvenog sustava koji kontinuirano stvaraju nove i nove gubitke. Također i poraslu izoliranost Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni u kontekstu niza političko-ekonomskih događanja: presuda u Haagu, granični spor sa Slovenijom, neriješena vlasničko-upravljačka situacija u tvrtki Ina, zaustavljeni pregovori o ulasku RH u OECD, toplo-hladno u početku izgradnje Pelješkog mosta...

Jednostavno, postoji svijetla i tamna strana mjeseca; gotovo da je za postaviti pitanje je li riječ o jednoj te istoj državi, adresi na kojoj stanuju i oni prvi i oni drugi iz ove priče.

Kako dalje...?

Što se u aktualnoj situaciji može očekivati u toj novoj 2018.? Svi su pogledi uprti u Vladu, Vladu RH; očekuje se da (konačno) pokrene niz promjena koje može i mora učiniti da se lakše diše; što znači da se jednostavnije i efikasnije posluje, uspješnije i perspektivnije zapošljava, učini javne usluge dostupnijim, zdravstvo manje frustrirajućim, a odlazak u mirovinu manje poželjnom lukom spasa za one koji mogu i žele raditi.

I biti svjestan da se uz očekivanu stopu rasta BDP-a od 3 % ili nešto više u ovoj i idućoj godini tek nominalno približavamo istim vrijednostima (iz sada već povijesno daleke) 2008. Jer, koliko je promjena tehnoloških i društvenih ostvareno u tom proteklom razdoblju; svi koji su prevladali krizu nisu se pri tome vraćali na staro, nego su duboko zakoračili u novo Vrijeme i novi Svijet.

Uz to, i po takvom nominalnom izlasku iz krize u Hrvatskoj zaposleno je gotovo 200 tisuća građana manje u odnosu na pretkrizno razdoblje. A golema većina njih bila je angažirana u realnom sektoru. To je činjenica koja je stvorila istinsku socijalnu i demografsku dramu. Jer, znatan dio tih građana (i/ili njihove djece) otišao je kao mobilni faktor proizvodnje potražiti radno mjesto tamo gdje ga kapital nudi: u EU ili još (globalno) i dalje.

I da zaključimo...

Godina 2018. mora biti kraj jedne ere otklanjanja prepreka na nizu područja: od pravosuđa i uprave do školstva i digitalnog društva i tako redom... Kraj razdoblja gdje interesne grupe zainteresirane za status quo određuju okvire i tempo promjena. Godina 2018. istovremeno mora biti početak razdoblja gdje će se uspješno iskomunicirati (s PR-om ili bez njega!) da postoje spremnost i znanje, sposobnost i organizacija koje će promjene (čitaj: strukturne reforme) konačno i provesti, i to uz potporu i razumijevanje većine građana. Zašto? Zato jer se ostvaruju za njih i s njima, a ne zbog ovog ili onog (vanjskog) zahtjeva ili EU obveze.

Jednostavno, zar ne? Ostaje tek da se podsjetimo na rečenicu iz NIKE vokabulara: DO IT NOW! Dodajmo tome i drugu ništa manje poznatu: YES, WE CAN!

Je li konačno od... 2018. i u Hrvatskoj?