Odlazak Velje Tormisa (1930. - 2017.) u svijet nebeskih harmonija među ljubiteljima i poštovateljima ozbiljne glazbe ove godine najglasnije je odjeknuo.

Ponajviše zbog velikog ugleda koji je ovaj estonski skladatelj ima ne samo među glazbenom elitom, u prvom redu slavnim dirigentima, razvikanim zborovođama i uglednim zborskim institucijama poput vokalnog ansambla Hilliard i Estonskog filharmonijskog komornog zbora, upućenim muzikolozima i posvećenim diskofilima, nego i među širim krugovima publike. No, pogrešno bi bilo reći da je Tormisova glazba krajnje pristupačna i razumljiva svakome, za slušanje njegovih skladbi itekako treba strpljenja i slušateljskog iskustva. Najbolji primjer je njegov album s istoimenim ciklusom zborskih skladbi “Zaboravljeni narodi” (“Forgotten Peoples”, ECM) iz 1992. koji je njegovu slavu, nakon pada Berlinskog zida i estonskog stjecanja neovisnosti, pronio svijetom. Aleksandar Mihalyi iz hrvatskog diskofilskog časopisa WAM reći će kako: “Svi tekstovi iz ovoga ciklusa zrače panteističkom opojnošću koja korelira s najstarijim sačuvanim epovima i pjesmama ove tematike pretkršćanskog doba te s Vergilijevim eklogama. Ta mu je arhetipska snaga omogućila artikuliranje vlastitog stila, a nameće se sličnost s Bartokom i mađarskom glazbenom tradicijom. Izmjena ostinatnih i plesnih ritmova, variranje tekstura, znalačko kombiniranje glasova, uporaba donekle egzotičnih harmonija, izmjene solo i zbornog pjevanja te govornog pjeva u kontekstu atraktivnog, gorljivog, lirskog i ekspresivnog (manje nam poznatog) sjevernjačkog senzibiliteta nudi na kraju milenija željenu i pomodnu utopističku viziju izgubljenih rajeva”. Netko je već rekao kako su “Zaboravljeni narodi” osobni zvukovni muzej izgubljenog svijeta jer se svaka skladba iz ovog ciklusa odnosi na jedan od izgubljenih, raseljenih, asilmiliranih, izumrlih ili zgaženih ugrofinskih naroda s Baltika.

Skučeni između germanskog i slavenskog svijeta, suvremenim državama-nacijama uspjeli su postati tek naši susjedi Mađari, baltički Estonci i nordijski Finci.

Ostale je, grubo rečeno, pojeo mrak. I danas usred Ruske Federacije postoji nekoliko izoliranih otoka ugrofinskih i samojedskih naroda kojima prijeti skoro izumiranje i nestanak. O snažnom ugrofinskom (uralskom) etničkom i kulturnom supstratu koji funkcionira unutar suvremene ruske nacije kao potisnuti starosjedilački identitet najbolje govori izvrstan film “Tihe duše” (Ovsjanki) ruskog redatelja Alekseja Fjedorčenka. Tormis ne ide tako daleko, ali zato kopa duboko. On se bavi svojim zavičajem, album “Forgotten Peoples” u svakoj pojedinoj skladbi spominje jedan od izumrlih baltičkih naroda na obalama Finskog zaljeva, idući na svom imaginarnom putovanju od Litve do Karelije na rusko-finskoj granici, iako se u skladbi “Curse Upon Iron” dotiče i šamanske tradicije s daleke Kamčatke. Da nema Tormisa mi bismo posve zaboravili na postojanje malih mikronaroda kao što su bili Livonci, Voti, Ižorci, Ingrijci, Vepsi i Kareli. Kako su stvari krenule kod nas, i Hrvati će za stotinjak godina nestati kao narod. Iz nas će ostati samo pjesme, po svemu sudeći one folklorne do kojih nam je danas tako malo stalo (i taj samozaborav je pokazatelj polaganog nestanka s kulturnog zemljovida Europe), no pitanje je hoće li se naći nekakav Tormis (možda kakav futuristički Alberto Fortis) koji će ih učiniti trajno vidljivim. Kada je na dalekom Andamanskom otočju 2010. umrla Boa Sr, posljednja govornica akaboskog jezika kojim se govorilo 65.000 godina, nekrolozi u vodećim svjetskim novinama ustvrdili su kako je s njom umro cijeli jedan svijet.

Tormis nam je ostavio u uspomenu zaboravljene kulture, u njegovu opusu je 500 zborskih pjesama. Rođen je 1930. u luteranskoj obitelji u Estoniji. Počeo je studirati sviranje orgulja i zborsko pjevanje, ali su s dolaskom staljinizma sve crkve zatvorene, crkveni zborovi su raspušteni, a mnogi Estonci su završili u Sibiru. Tormis se okreće komponiranju, a 70-ih otkriva svijet starinskih estonskih pjesama. Ostat će upamćeno da su Estonci neovisnost stekli masovnim pjevanjem svojih narodnih pjesama. U kolovozu 1989. se u ljudski lanac povezalo više od dva milijuna ljudi. Tormis je zacijelo jedno od najvećih imena suvremene zborske glazbe. Na konzervatoriju u Talinnu predavao je Arvu Pärtu. Iako je od Tormisove smrti prošao cijeli niz mjeseci, usuđujemo se reći: Puhka rahus/Počivao u miru!