Previše se emocija i negativne energije posljednjih dana diglo, ali sjeme razdora između Hrvata i nas Bošnjaka muslimana, ma koliko ga bacali, u Gunji sigurno neće niknuti. Hrvatska je naša domovina, pružila nam je krov nad glavom kada smo bježeći pred srbočetničkom agresijom protjerani iz svojih domova u BiH.

Govore tako Gunjanci s kojima smo proteklog vikenda razgovarali o presudi Haškog suda šestorici Hrvata u BiH i dodaju: “Hrvatska nam je pomogla i spasila brojne izbjeglice, a to agresori i zločinci ne čine. I to svakome treba biti jasno. Da smo osjetili i najmanje neprijateljstvo i nesnošljivost, zar bismo ostali u Gunji živjeti i postali punopravni državljani Republike Hrvatske?”

- Da se razumijemo, zločina je tijekom ratnih sukoba bilo sa svake strane, ali treba razlučiti kolektivnu od osobne odgovornosti pojedinaca i kazniti neposredne počinitelje - poručuju. Ponosno ističu da je Gunja primjer skladnog suživota i multietničke sredine u Republici Hrvatskoj. Ondje živi oko 65 posto Hrvata i oko 32 posto Bošnjaka muslimana, što je najveći postotak u Hrvatskoj, tri do četiri posto su Srbi te pripadnici ostalih nacionalnih manjina. Na početku ratnih sukoba Gunja je bila suočena s golemim pritiskom izbjeglica. Mirsad Pezerović kaže da je kroz to selo na samoj granici s BiH prošlo oko 10 tisuća osoba. Prihvatni centar bio je u osnovnoj školi, svi su primljeni, zbrinuti i pružena im je pomoć. Neki su se zadržali nekoliko dana i odlazili dalje u svijet, a neki su odlučili ostati i ondje početi novi život. Mještani islamske vjeroispovijesti u Gunji uspjeli su sačuvati svoj vjerski i nacionalni identitet. Imaju najstariju džamiju s munarom u Hrvatskoj, sagrađenu 1969. godine. Medžlis Islamske zajednice Gunja, na čelu s glavnim imamom Idrizom efendijom Bešić, prvi je uveo islamski vjeronauk u školu u Hrvatskoj. Gunja ima i autentično muslimansko mezarje iz 1962. godine, ondje su ukapane izbjeglice iz BiH, čak i umrli muslimani iz inozemstva. Za komentar haške presude zamolili smo i efendiju Idriza Bešića.

- Ovo je vrijeme kada su kriteriji poremećeni, moj heroj je nečiji ratni zločinac i obrnuto jer ovo je vrijeme kada se herojstvo mjeri mečevima. Što se tiče same presude, to vam je slično kao i u sportu, kad Bosna pobijedi ili izgubi, suci su krivi za rezultat. Svašta se događalo tijekom ratnih sukoba, a mi smo, hvala Bogu, spašeni od toga. Imali smo prave ljude na pravim mjestima i Gunja je od svega toga zaobiđena i vjerujte mi da se koristio gunjanski model suživota, do toga svega ne bi ni došlo - zaključuje.

Gunjanke Nevenku i Muniru veže dugogodišnje prijateljstvo. Munira je, vraćajući se iz Brčkog pješice mostom preko Save, zastala kraj ograde Nevenkina dvorišta. Prekinuli smo ih u ugodnom ćaskanju.

- Razumijevanje, međusobno uvažavanje i tolerancija između naroda, vjerskih zajednica, hodže i svećenika, školske djece i mladih kod nas je na vrlo visokoj razini, dosta je mješovitih i brakova i stvarno ovdje nikada nije bilo nikakvih problema. Ja ovo ne bih nazvala suživotom, ovo je istinski život, zajedno se radujemo i Božiću i Bajramu, tu smo jedni za druge. Nevenka mi je najbolja prijateljica, djeca su nam odrasla zajedno, družimo se otkad su bili bebe, a sada imaju po 38 godina - kaže Munira Tabak. Obje su složne u jednome – nikakve presude ni optužbe s bilo koje strane neće moći narušiti skladan život u Gunji.

– Ne zanima nas politika ni ikakve tenzije, zanima nas budućnost i ne želimo se vraćati u prošlost, želimo ići naprijed. Ne želimo se dijeliti po bilo kojoj osnovi, ovo je naš dom, naša država i svima možemo poručiti da se ugledaju na Gunju kao ogledni primjer zajedništva - poručile su.

Na isti način promišlja i njihov susjed.

- Puno toga smo prošli skupa, i rat i poplave, izdržali smo, opstali i zajedno idemo dalje. Hrvatska je u vrijeme rata pomogla Bosni, pružala utočište brojnim izbjeglicama i nikada se nije pitalo tko je kakve nacionalnosti i vjere. Bili smo ljudi i svatko je dobrodošao. To je prava istina, i to govorim iz svog osobnog iskustva, kao običan čovjek koji je sve to osjetio na vlastitoj koži - ustvrdio je naš sugovornik. I on je, poput mnogih Bošnjaka muslimana s kojima smo razgovarali, želio ostati anoniman. Dodao je da su “vremena malo čudna, nikada se ne zna kako će tko reagirati i uvijek se nađe netko kome si trn u oku”.

Mirsad Pezerović napominje da se ovih dana dižu tenzije oko sudstva i presude, zbog iznošenja komentara prijeti se i državnim dužnosnicima, pa se običan narod suzdržava od bilo kakvih izjava. Smatra da je sud donio presudu koju se mora prihvatiti i podsjeća da u Posavini u vrijeme rata nikada nije bilo sukoba između Hrvata i muslimana. Kaže da nema bošnjačke kuće u Gunji i u Rajevu Selu koja nije bila u hrvatskoj vojsci, nitko od njih nije otišao na drugu stranu.

- Prihvatili smo Hrvatsku kao našu domovinu, većina nas ovdje je i rođena, i stali u njezinu obranu. Političari neka rade svoj posao, za to su plaćeni, a ljude neka puste da žive u miru - zaključio je.

Njegov sumještanin kojeg smo zatekli u blizini džamije kazao nam je da Gunjance danas muče egzistencijalni problemi, a ne ono što se događalo krajem prošlog stoljeća.

- U Gunji je prije poplave svaka peta kuća bila prazna, a danas u svakoj šestoj žive djed ili baka. Znači, borimo se za opstanak. To nam je jedino važno. Ma kakva politika u ovim teškim vremenima, narodu nije do toga. Naš život neće diktirati niti naše probleme riješiti nešto što se dogodilo prije 20 i 'kusur' godina, to nas stvarno više ne zanima - kazao je.

Što se tiče presude, dodaje da se nikomu nije presudilo za minutu i da svi znaju koliko je trajao proces suđenja, ali da u daljnje analize ne želi ulaziti. “Samo mogu reći da je svaki zločin – zločin, bez obzira na to s koje je strane počinjen, svaka žrtva zaslužuje pijetet, i za njih bi trebali odgovarati pojedinci koji su osobno činili ta zlodjela”, poručuje.