Blagdanska predstava ne mora biti samo o Božiću ili Djedu Božićnjaku, dovoljno je da je topla, vesela, optimistična, da u središtu ima ljubav, prijateljstvo, obitelj, vjernost, potragu... Znaju to i u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, čija je posljednja ovogodišnja premijera “Vitez bez konja”. Priča je to o dva dječaka i jednoj djevojčici koje mašta odvede u svijet bajki, gdje ima princeza, usamljenih vitezova bez konja, još usamljenijih konja bez vitezova (koje pri tom muči konstantna štucavica), vječno gladnih zmajeva s knjigom recepata i principima (ne jedu konja bez viteza, ali ni obrnuto), šašavih čarobnjaka (čija čarobna kugla baš i ne zna sve odgovore)...

Za zanimljivi se predložak nagrađivane poljske autorice Marte Guśinowske odlučio Jasmin Novljaković, prevevši ga, dramatiziravši i režiravši. Scenograf je Davor Molnar, kostimografkinja Jasminka Petek Krapljan, autor glazbe Ivica Murat, autor likovnog rješenja plakata Rafael Navarro, a glume: Đorđe Dukić, Kristina Fančović i Srđan Kovačević.

Uvod u predstavu glazbeni je, što je sjajno odradio Osječanin Ivica Murat, koji s pravom i ponosom nosi titulu 'kućnog' skladatelja Dječjeg kazališta. Njegova je glazba među najboljim elementima predstave, podcrtava i naglašava dramatičnost u predstavi, a ponekad kao da je i lik u priči. I to dosljedan i vrlo dobar. Kao i pjevljivi songovi. Još jednom sve čestitke Muratu.

Čestitke idu i na račun glumačke trojke, iako ne ravnopravno, nažalost. S obzirom na to da je od 10-ak uloga sama odradila čak sedam, ne čudi da je prava zvijezda bila Kristina Fančović. Jer, njezina je Princeza (koja u kraljevskoj kuli 'zatočena' lije, a kakve druge nego kraljevsk suze) uistinu urnebesno smiješna, kao i Zmaj (šef svoje kuhinje, koji svoje obroke - a poslastica je vitez s konjem! - sam priprema)... i zapravo je teško odlučiti koja je od rola bila najbolja, koji je dragulj u toj niski dragog kamenja bio najsjajniji: Zmaj, Princeza, Čarobnjak ili trojica razbojnika koje je igrala U ISTO VRIJEME, prebacujući se munjevito iz lika u lik mijenjajući ne samo glas nego i položaj. Isto to joj je pošlo za rukom i u pjesmi. Uvjerena sam da ni najpredanijoj 'cjepidlaki' nije pošlo za rukom uhvatiti ju nespremnu. Prebacivala se iz karaktera u karakter kao na filmu. Zadivljujuće!

Nikako ne smijemo zaboraviti pjevačke sposobnosti kojima je sve to podebljala.

Protuteža su joj bili kolege Srđan i Đorđe, svaki na svoj način pridonoseći predstavi, manje ili više uspješno.

Koncept predstave s troje glumaca prošli se put pokazao sjajnim, no jasno je da to najmanje veze ima s brojkom. Stvar je u odabiru predloška, dramatizaciji, podjeli, glumcima, redatelju... Ovaj put nije sve bilo pun pogodak. A moglo je biti! Baš kao i u sjajnom naslovu “Zašuti” kojim su otvorili sezonu. Srđan i Kristina - kao najmlađi dvojac glumačkoga ansambla DKO-a (posebice nakon odlaska Edija Ćelića, što je pitanje dana!), sve su češće na sceni, i to u manjim formama. Dobro je to za njih jer svaka nova 'utakmica' glanca njihovu stazu k uspjehu, a dobro je i za publiku jer je riječ o perspektivnim mladim glumcima, koji su se već nebrojeno puta dokazali i pokazali vrijednima iskazanoga im povjerenja. S druge, pak, strane, kazalište tako sebi osigurava budućnost, oblikujući ansambl (s) iskustvom.

Ipak, čini se da je upravo priča, tj. dramatizacija najtanji led na kojem se sve poskliznulo. Potencijalno dobra priča nije bila čvrsto i glatko šivana, pa tako nejasno do samoga kraja ostaje tko su glavni likovi (Djeca? Ili ipak likovi iz bajke?), a još veći upitnik nad glavom postavlja sam kraj, onako iznenada, bez nekog logičnog raspleta. Ni poveznice među scenama nisu najbolje odrađene, kao što ni sve scene nisu jednako dinamične. Upravo takvi su i komentari gledatelja: malo palac gore, malo dolje! Takva je bila i njihova koncentracija i reakcija na kraju. Šteta! Mnogo je truda uloženo, mnogo toga dobroga, mnogo dobre zabave nudi ovaj naslov, unatoč manjkavostima.

Veliki plus ide i scenografiji jer joj je u ovakvim prigodnim predstavama koje će vrlo često biti izvođene u nekazališnim uvjetima, školskim i inim dvoranama, najvažnija mobilnost, a ni funkcionalnost ni atraktivnost u jednostavnosti nije izostala, ali mali minus(ić) ide na račun kostima, koji su u nekim scenama i za neke likove mogli biti maštovitiji (primjerice Konja, Princezu, Čarobnjaka...). Ako su to djeca koja se igraju i samo maštaju, onda bi takvi kostimi trebali biti svi. No Zmaj je zgodno riješen kuharskom pregačom s vatrom na prsima, što simbolizira i vatru koju on 'riga', ali i vatricu na kojoj kuha svoje obroke. Sve u svemu, zadovoljne publike ne će manjkati jer ipak su glavni likovi najčešći junaci dječje mašte.