Ako je revolucija pojam za nešto što preobražava, mijenja društvo, bilo da je globalno ili ograničeno na neku zemlju, ovo što se događa u Osijeku u proteklih mjesec dana moglo bi se u nekom “retrokontekstu” također promatrati i kao jedan mali, ali važan, revolucionarni iskorak iz učmalosti svakodnevne rutine vremena u kom živimo.

A riječ je o svojevrsnom povratku Osječana u osamdesete godine prošloga stoljeća. Jer kada smo, realno gledano, vidjeli osječki korzo toliko krcat ljudima kao protekla tri petka? Kad se više slušala glazba osamdesetih nego proteklih 30-ak dana? Povratak u vrijeme bez interneta i informacijskih tehnologija omogućio nam je upravo - internet. Naime, dvije grupe - Osijek osamdesetih i Osječki korzo - oformljene su upravo na društvenim mrežama i za sobom su povukle tisuće građana ne samo na druženje, nego i misaoni povratak u vrijeme otprije 30-ak godina. Ne vodeći se čak ni za antologijskom Hourinom “Sve je lako kad si mlad” (jer nije važno koliko je tko bio star tih godina), tisuće ljudi prije samo tri tjedna željno je iščekivalo petak, 19.30 sati. I svi su oni pohrlili kod Rome, a za taj nekadašnji robni magazin ubrzo su saznali i oni koji 80-ih nisu bili niti rođeni.

I ne samo to, već je osječka masovna histerija danima na društvenim mrežama punila i još uvijek puni statuse prsjećanjima na gotovo sve - bilo da je riječ o školi, kulturi, neprežaljenim tvornicama, nezaboravnim druženjima, ili čak i proizvodima u, za današnje vrijeme nezamislivoj ambalaži. Prisjetili su se Osječani tako rupe kraj STUC-a, Ribljeg restorana, Bijele lađe, restorana 27. juli, ali i bivših naziva svojih osnovnih škola, napisanih pod crno-bijele izblijedjele fotografije učenika u kutama. Podsjećalo se tu i na “četvrtasto plastično ulje”, jogurt u obliku piramide, bebu sa osječkog mlijeka (riječ je o pok. Milanu Izraelu, nap.a.), IPK-ovog brašna u metalnim okruglim posudama... Takve banalne stvari stavljale su ljudima osmijeh na lice. I to ne jednom, već 21 tisuća osoba koja je učlanjena u grupu Osijek osamdesetih, a čija je osnivačica Aleksandra Tamindžić upravo htjela postići osmijehe i u tome je više nego uspjela.

- Grupu sam osnovala kad je počelo prikazivanje serije “Crno-bijeli svijet”, i to me vratilo u doba kad je život bio mnogo topliji i jednostavniji. U listi mojih prijatelja u osnovanoj grupi došli smo do brojke 900 i onda se grupa uspavala, sve do nedavno kad su počeli stizati zahtjevi i poznatih i nepoznatih, ali obvezno lega i legica. I Njemačka u koju sam u međuvremenu otišla postala mi je toplije mjesto za život - ispričala je Tamindžić, dodajući da je svakodnevno mogla vidjeti priznanja zaljubljenosti, saznavala je gdje je tko završio, koga više nema među nama. Količina dobre energije, kaže, bila je golema i predivna.

Toliku energiju trebalo je negdje i ispoljiti, a gdje je bolje nego na osječkom korzu, nekada sinonimu za šetnje, prve ljubavi, druženja i smijeh. Dogovor je bio “pola osam ispred Rome”, i prvi petak skupilo se ondje nekoliko stotina ljudi, no već sljedećeg petka na korzu gotovo da nije bilo mjesta ni za iglu! Zagrljaji, poljupci i suze radosnice prštale su sa svih strana, a svemu tome dala je čar i glazba osamdesetih. Trećega petka kiša i vjetar mislili su pokvariti druženje, no nije im uspjelo, a ova euforija ugodno je iznenadila i osječku psihologiju Mirjanu Mozer koja itekako vidi opravdanje za ovu “histeriju” o kojoj su se raspisali i mediji diljem Hrvatske. Valja nadodati i da su se u dvije društvene grupe učlanili i Osječani s inozemnom adresom, no s Osijekom u srcu.

- Nostalgija je lijepa stvar, jer mi smo skloni pamtiti lijepo. Osim toga, ljudima nedostaje komunikacija i socijalna interakcija u vrijeme ovih društvenih mreža i raznih tehnologija. Isto je i na poslu gdje mnogi rade za privatnike i nemaju mnogo vremena za nekakve razmjene svojih dojmova, stavova i mišljenja pa smo time uskraćeni za ono što je nama, kao ljudskim bićima, bitno. Ovaj izlazak na korzo pokazao je potrebu za socijalnom komunikacijom i potrebu građana da se dobro osjećaju, da razmjenjuju mišljenja i prisjećaju se nekadašnjih vremena, poručuje Mozer, dodajući da je upravo ironično da je ono što onemogućuje izravnu, face to face komunikaciju, pomoglo da se komunikacija ostvari, a to je internet. I ne samo to, već da se revitaliziraju uspomene i da se ljudi vrate u, kako kažu, zlatne osamdesete.

- Uvijek ćete čuti da je nekada bilo sve bolje i ljepše, bilo da vam to kaže osoba od 80, 70, 60, 50 godina, ili mlađa. Nama je bilo bolje jer smo bili prilagođeni, a što smo stariji sve teže prihvaćamo neke nove stvari. Prilagodbeni kapaciteti nam se smanjuju i do sad se obično o onom boljem pričalo u obiteljskim krugovima, a sad je to uzelo maha - zaključuje Mozer.

Svjedoči tome i pokretačica osječke šetnje Đenana Omeragić. I dok su za nju, objektivno, donedavno čuli samo oni koji je okružuju i prosvjetari, budući da je nastavnica u OŠ Grigora Viteza, za nju sad znaju i šire mase. Naime, nakon druge osječke šetnje odlučila je prikloniti se grupi Osječki korzo koja na jučerašnji dan broji 4661 člana. Nedavno, boraveći u gradskoj upravi rekla je kako očekuje da će se druženja nastaviti ne samo petkom, nego i subotom. Nakon prijma u Gradu osječki su korzaši dobili i besplatan javni prijevoz u večernjim satima, a gradska je uprava ponudila pomoć ako je potrebna. Zasad nije isključeno da će, usporedno s dočekom Nove godine na Trgu Ante Starčevića Osječani organizirati još jednu - onu pokraj Rome i na korzu.

Kako god bilo, potrajao ovaj fenomen ili ne, proteklih mjesec dana svakako će pamtiti svi oni koji su šetnjom na osječkom korzu i sami dali doprinos povratku u osamdesete, odnosno prisjećanju nekih davnih vremena prije 30 godina. Premda se sve to nekima, posebice mlađima, može činiti i kao pretjerivanje s nostalgijom, prizivanje duhova prošlosti u vremenu globalne digitalne sadašnjosti, sudeći prema mnoštvu posjetitelja osječkog korza i evociranja vlastitih i tuđnih sjećanja, akcija povratka u osamdesete pokazala se (ne)očekivano uspješnom. Jer ljudi se vole prisjećati prošlosti, osobito one u kojoj su svi imali posla, a tvornice radile punom parom. Prošlosti kad je nastavnik bio uzor, a ne predmet sprdnje. Kad su mladi bez grižnje savjesti izlazili bez novčića u džepu. Kad su se izlasci i sastanci dogovarali fiksnim telefonom. Kad se obiteljski svake godine odlazilo na ljetovanje. Kad se nije kopalo po kontejnerima. Kad si znao da ćeš na kraju mjeseca dobiti zasluženu plaću. Kad...