U povodu Dana grada Osijeka, Glas Slavonije drugu je godinu zaredom organizirao panel na kojem smo, ovaj put, okupili naše sugrađane različite dobi i struka kako bismo s njima razgovarali o njihovim pogledima na grad i razlozima zbog kojih su u njemu odlučili ostati. Unatoč svemu. Ili u inat. Svima je njima zajednička želja, kako su više puta istaknuli, pridonijeti vlastitim djelovanjem skidanju stigme s Osijeka kao grada duhova u kojem se ljudi mogu vidjeti samo na kolodvorima. Iznijeli su svoje privatne i poslovne razloge zbog kojih nisu izgubili vjeru u Osijek. Svatko na svom osobnom primjeru. Jer, svaka je priča drukčija. I svaka je vrijedila ostanka. Dakako, nitko ne želi i nema pravo osuđivati one Osječane koji su otišli u druge dijelove Hrvatske ili u inozemstvo, jer velika je većina njih to učinila kako bi napokon našla posao i osigurala pristojnu egzistenciju za sebe i svoju obitelj. Tko im to smije zamjeriti? No, o oni koji su otišli i oni koju su ostali jednako vole Osijek, pa svi s pravom očekuju ostvarivanje uvjeta koji će omogućiti da ponovno budemo zajedno. Sudionici panela ne pristaju na to da se Osječane proglašava luzerima. Nitko od nas to nije, bez obzira na trenutačnu adresu.

Sonja Vila, Maja Štimac, Andrej Kuštro, Ivana Kolarić, Zdenko Liška, Domagoj Maras, Areta Ćurković, Zoran Leko, Denis Sušac, Davor Brmež i Bojan Divjak našli su svoju inspiraciju. Vjerujemo da bi svakoga od nas, ako je Osijeku odlučio dati još jednu šansu, neka od priča koje slijede mogla inspirirati.

l RAB GULJAŠ: Na Građevinskom smo fakultetu, koji nam je domaćin već drugu godinu. Profesorice Vila, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera najveći je graditelj u Osijeku. Dolazeći na ovaj skup, mogli smo zapaziti nekoliko velikih gradilišta u kampusu. Studijski su programi i uvjeti studiranja sve bolji. Stoga nam je žao što se u javnosti povremeno govori da “školujemo djecu za inozemstvo”.

l SONJA VILA: Sveučilište ima 20.000 studenata i mislim da je snaga ovoga grada. Ne bih se složila s tezom da “školujemo djecu za inozemstvo”. Ono što nastojimo na Sveučilištu jest da im damo znanje da budu konkurentni na tržištu rada. No treba stvoriti uvjete da oni ostanu u Hrvatskoj, odnosno da ovdje dobiju posao. Nije problem ako odu na godinu ili dvije kako bi stekli nova iskustva, ali jako je važno da se onda vrate i to novostečeno znanje primijene upravo za razvoj Osijeka i okolice. To je nekako i meni bilo uvijek u cilju. U Osijeku sam rođena i jako ga volim. I kad sam odlazila u inozemstvo, zapravo sam samo željela učiti, ići korak po korak naprijed i pritom pridonijeti i svom gradu.

l RAB GULJAŠ: Novi su studiji bolje prilagođeni tržištu rada nego što je to bilo prije.

l SONJA VILA: Da, točno tako, sve je više i više suradnje pri kreiranju studija, takvi su trendovi ne samo kod nas nego u cijeloj Europi i globalno.

l RAB GULJAŠ: Vi ste priznati agronom, područje Vašeg interesa su genetika, oplemenjivanje bilja i sjemenarstvo. Koliko mi je poznato, bilo je ponuda za rad u inozemstvu, no ipak ste ostali. Zašto?

l SONJA VILA: Meni se ostvario san da radim na fakultetu, kao nastavnik i znanstvenik. Zbog rada na doktoratu provela sam neko vrijeme u Zagrebu, vjerojatno sam se mogla i ondje skrasiti. No osječko sveučilište i Osijek pružili su mi priliku da ostvarim svoje želje i ciljeve, pa bih, na neki način, voljela vratiti bar dio onoga što je meni pruženo.

l RAB GULJAŠ: Kakve su reakcije studenata kad odu na jedan semestar u neku europsku zemlju? Imaju li oni osjećaj da je tamo bolje?

l SONJA VILA: Nigdje nije idealno. Mislim da sve, pa i boravak u inozemstvu, ima dobrih i loših strana, pa su i iskustva takva. Najdragocjenija su, prema mojem mišljenju, iskustva vezana uz organizaciju i radne navike, koja se onda mogu i ovdje primijeniti. I tijekom studiranja i nakon stjecanja diplome treba pokušati djelovati iz svog kuta gledanja, uložiti svoj maksimum, težiti vlastitim ciljevima... Onaj tko želi, može se nastaviti školovati i na poslijediplomskom studiju, ili izabrati neki od programa cjeloživotnog obrazovanja.

l RAB GULJAŠ: Dr. Štimac, Vi ste odlučili baš to, dodatno se obrazovati. Kao magistrica znanosti, specijalistica pedijatrije i subspecijalistica neonatologije upisali ste studij Kreativne terapije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Zagrepčanka ste, no došli ste na specijalizaciju u KBC Osijek, kao i Vaš suprug Damir. Upoznali ste se u vlaku za Osijek, zaljubili, vjenčali i zasnovali obitelj u Osijeku. Danas ste pedijatrica u Domu zdravlja, no novi vam je izazov dramaterapija.

l MAJA ŠTIMAC: To što sam s Klinike za pedijatriju KBC-a Osijek prešla u Dom zdravlja Osijek nekako je povezano upravo s time što je netko otišao iz Osijeka. Otvorilo se, naime, mjesto u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i premda smo muž, koji je radiolog, i ja imali podosta prilika i u Hrvatskoj i u inozemstvu, ipak smo odlučili ovdje ostati. Što se tiče tog studija kreativnih terapija, prethodno sam završila tečaj cjeloživotnog učenja Lutka u odgoju i obrazovanju na Umjetničkoj akademiji. Tu sam našla neki svoj novi prostor interesa, jednostavno držim da život dobiva novu dimenziju kad se obogaćuješ novim spoznajama i novim znanjima. Ja sam ponovno student i moram reći da je taj specijalistički studij kreativnih terapija privukao u Osijek jako puno ljudi i iz drugih krajeva Hrvatske.

l RAB GULJAŠ: U pripremi za ovaj panel rekli ste mi da je Osijek baš po mjeri Vaše obitelji.

l MAJA ŠTIMAC: Osijek ima sve što čovjek potrebuje da se razvija u svim željenim segmentima, bili to sportski, kulturni ili neki drugi izazovi, sve to Osijek ima. Dobro, ponuda uvijek može biti bolja, primjerice koncerata, ali, realno, Zagreb je na dva i pol sata. Dakle, ako si željan, možeš u jednom danu potegnuti do Zagreba i vratiti se u Osijek. Budimpešta, velika europska metropola, još nam je bliže. Prema tome, nije sve u velikom gradu. Meni se čini da je prednost Osijeka baš u tome što je istodobno dovoljno velik grad i dovoljno malen da ne gubiš vrijeme na transport. U Osijeku mi dan traje duže jer ne gubim vrijeme na putovanje. Tako da ta dva sata mogu iskoristiti na neki drugi, kvalitetan, način. Evo, moje kćeri idu u glazbenu školu, dok su bile mlađe, po tri sam ih puta vozila tamo-vamo, ali to ipak nije značilo velik gubitak vremena. Osječani su otvoreni, pa sam ja, Zagrepčanka, stvorila u ovom gradu krug prijatelja s kojima se družim. Jednostavno, volim živjeti u Osijeku.

l RAB GULJAŠ: Promijenili ste radno mjesto a da niste otišli iz Osijeka.

l MAJA ŠTIMAC: Normalno je da ljudi mijenjaju posao, od toga ne treba zazirati. Ako si nečim nezadovoljan, promijeni to.

l RAB GULJAŠ: Rekli ste mi kako neki liječnici koji su otišli iz Osijeka nisu zadovoljni u inozemstvu.

l MAJA ŠTIMAC: Svatko odlučuje za sebe. Ja razmišljam ovako: Možeš imati puno više novca, ali što će ti novac ako nemaš vremena. Ako se ti vratiš kući u sedam sati navečer, vjerojatno imaš hrpu novca. Međutim, meni je vrjednije moje vrijeme koje ću provesti sama ili s ljudima koje cijenim i volim. To su ponajprije moja obitelj i prijatelji. Ispunjena sam, zadovoljna, sretna.

l RAB GULJAŠ: Andrej, i Vi ste zadovoljni u Osijeku. Imate krasno zanimanje, jako traženo u svijetu. Mnogi su kuhari, chefovi, velike zvijezde. Vi ste išli, uvjetno rečeno, obrnutim putem: radili ste u Irskoj, potom u vrhunskim hotelima u Dubrovniku i na Malom Lošinju... Onda ste odlučili vratiti se u Osijek i zaposliti u Muzeju okusa.

l ANDREJ KUŠTRO: Nove su prilike izazovne. Ja sam si postavio pitanje: Zašto bih bio negdje dalje ako mogu raditi u Osijeku i biti zadovoljan poslom? Kad si vani, nedostaju ti roditelji, brat, bake i djedovi, prijatelji, grad... Mislim, uvijek ćeš upoznati nekoga s kim se možeš družiti, ali ipak si nekako stranac, ne znaš gdje ćeš biti za šest mjeseci ili godinu dana. Prednost je, dakako, usavršavanje, stječeš nova znanja, nove vještine, no sve to možeš i u Osijeku ako to doista želiš. Recimo, trend među kuharima je stažiranje, što sami sebi plaćamo. Doduše, nije to uvijek moguće, jer to košta, no sada su edukacije moguće i ovdje. Nedavno su, recimo, u Muzeju okusa bili chefovi s Michelinovim zvjezdicama. S njima smo radili na usavršanju naših jela i naših menija, da se udaljimo od standardne ponude naših restorana. Nadam se da ću uskoro postati voditelj slastičarnice u Muzeju okusa, kada će moja kreativnost moći doći do punog izražaja. Pa to se i traži od nas mladih i ambicioznih kuhara!

l RAB GULJAŠ: U Osijeku ima ljudi koji žele kušati nešto novo, drukčije...?

l ANDREJ KUŠTRO: Učiti od vrhunskih kuhara nevjerojatna je povlastica. Oni koji su nedavno bili kod nas ponašali su se posve normalno, pristupačno, svidjelo im se što želimo učiti. Recimo, jedan od njih napravio je svoju verziju perkelta od štuke, no mi ćemo naše goste polako navikavati na nove okuse, korak po korak. U prosincu izlazimo s novim menijem.

l RAB GULJAŠ: Vama su 24 godine. Kakvi su pogledi na život Vaših prijatelja, razmišljaju li oni tako kao Vi, da se mogu afirmirati i u svom gradu, ili sanjaju o odlasku, ili su već otišli...?

l ANDREJ KUŠTRO: Neki su otišli... Neki moji kolege iz Ugostiteljske škole rade u Njemačkoj ili u Irskoj, neki odlaze u sezonu na Jadran. Neki su zadovoljni, nekima ništa i nikada ne odgovara. Ja pak mislim da uvijek treba ići korak po korak, ne možemo očekivati da nam sve bude servirano samo zato što smo mladi. Kada radiš, moraš pokazati što znaš i moraš biti dobar s ekipom s kojom radiš.

l RAB GULJAŠ: Mladi se kod nas, najčešće zato što nemaju izbora, teško odvajaju od roditelja.

l ANDREJ KUŠTRO: Ako ideš u sezonu, na ograničeno vrijeme, teško ćeš se moći odvojiti za stalno. No kad počneš redovito zarađivati, na tebi je da odlučiš što ćeš. Hoćeš li se dodatno obrazovati, kupiti auto, iznajmiti stan, pokušati uštedjeti nešto. Neki si, međutim, ni hrenovke ne znaju skuhati sami (smijeh).

l RAB GULJAŠ: Ivana, Vi ste se odselili od roditelja. Uz Vaše dopuštenje, otkrit ću da se u subotu (25. studenoga, nap.a.) udajete. Ljubav svoga života našli ste u Primoštenu i onda ste svog Marka nagovorili da živite u Osijeku. Štoviše, on je ovdje već našao posao. Vi, nažalost, nakon studija fizioterapije u Zagrebu još niste našli posao u struci. No stalno se usavršavate, zar ne?

l IVANA KOLARIĆ: Kad smo u srednjoj školi razgovarali o fakultetima, meni je Zagreb bio pojam, tako da sam odlučila ondje studirati. No shvatila sam da Zagreb daje koliko uzimaš. Nekako mi se činilo da gubim sebe ako ostanem, da ću se istrošiti do kraja. Kad sam išla na praksu, sjela bih u tramvaj za Dubravu i vozila se sat i 45 minuta dotamo i toliko natrag. Dakle, nisam željela živjeti u gradu koji mi krade previše vremena. Vratila sam se u Osijek, odradila sam staž, položila stručni ispit i - završila na birou. No nisam mirovala, instruktorica sam pilatesa i joge, vikend nakon vjenčanja idem na edukaciju u Beograd, često se educiram i u Zagrebu, bila sam na edukaciji u Londonu, u čemu su mi pomogli i roditelji, kojima uzvraćam pomažući im u njihovu poslu s cvijećem. No odvojila sam se od roditelja, uvijek nešto radim, sad radi i moj Marko. Njemu se jako svidio Osijek i toplina ovdašnjih ljudi. Osobno, Osijek ne doživljavam kao prazan grad, kao grad u kojem se ništa ne događa, dapače, nađemo se često s društvom, iziđemo, zabavimo se. Nadam se da ću jednoga dana dobiti posao u struci, premda se i ovo što sad radim nastavlja na struku. Kada polaznik ili polaznica čuju da sam fizioterapeut, pitaju me za savjet, za pomoć...

l RAB GULJAŠ: Ne čudim se uopće što se Marko preselio u Osijek. Pa Vi ste divna osoba, ne skidate osmijeh s lica!

l IVANA KOLARIĆ: Svi s mora govorili su Marku: “Kamo ćeš? Iz Osijeka svi odlaze!” No on je pretprošle zime upisao edukaciju u Osijeku jer smo željeli vidjeti kako nas dvoje funkcioniramo zajedno i čisto da provjeri grad. Upoznao je puno ljudi i nije mu bilo jasno zašto mnogi o Osijeku govore kao o tužnom gradu u kojem su gužve samo u autobusima kojima ljudi odlaze iz njega. On je odlučio postati Osječanin.

l DAVOR BRMEŽ: Ivana i Marko su mi susjedi. Postoji nešto što se naziva sindromom kratkog boravka, svuda će vam biti dobro dan, dva, tri. No lijepo je što ljudi koji su duže ovdje vide prednosti Osijeka bolje nego mi sami. Marko je jedan od tih. Kad smo se upoznali, samouvjereno mi je rekao da će naći posao, kako je poslao molbe i da će to riješiti jer je motiviran. Imam svoj stav i nikome ga ne namećem, svatko ima pravo biti ogorčen ili tužan, ali ponekad mi se čini da smo se nekako počeli hraniti tim nezadovoljstvom. To mi nije jasno. Jer kad okreneš priču kako je to Marko učino, ispadne da se sve može. Svako malo me netko priupita: “Kako ti možeš biti tako pozitivan”. Kako? Bio sam i ja u svakakvim situacijama. No da se vratim na Ivanu i Marka. Oni su za mene pravi primjer, mladi ljudi koji nadahnjuju.

l IVANA KOLARIĆ: Hvala. Doista radije pozitivno gledam na svijet. Eto, ne radim u struci, ali svejedno nisam negativna. Razumijem i one koji su otišli, ali poznajem i puno njih koji su se vratili. Te odlaske ne doživljavam toliko tragično, i prije su ljudi odlazili. Evo, meni u svatove dolazi 50 ljudi izvana. A sve tatina starija rodbina, stričevi, ujaci...

l DAVOR BRMEŽ: Prije dvije godine bio sam u Irskoj na školovanju i imao sam priliku sjediti za stolom s ekipom iz cijele Europe. Pokraj mene sjedili su Irci pa ih pitam jesu li primijetili koliko je Hrvata u Irskoj. Odgovorili su mi kako ima i Poljaka, Rumunja... A jedan od njih me zapita: “A zašto vi dolazite k nama?” Ja kažem kako je to zbog posla. “I mi imamo problema. Naši mladi ljudi odlaze na Novi Zeland, u Kanadu, Australiju. I ne planiraju se vratiti.” Dakle, svuda je isto, nismo mi izolirani od te priče. Ne treba onda od toga praviti bauk, toga će biti, bilo je, ljudi će odlaziti, vraćati se, sve je to O.K., legitimno. A mi koji smo ostali ne trebamo se zavući u kuću i buljiti u TV. Pa ispada da nas nema.

l RAB GULJAŠ: Znam tko ne gleda stalno televizor, Liška. Šalim se, no sigurna sam da oko Pannonian Challengea sigurno ima puno posla cijele godine.

l ZDENKO LIŠKA: Mi smo sad promijenili datum održavanja (u lipnju, nap. a.) pa se i meni promijenio život, tako da sam ovog ljeta bio zbunjen, nisam znao što raditi i u kojem se smjeru okreniti. Ali što se tiče Pannonian Challengea kao događaja, imali smo ponuda da ga premjestimo iz Osijeka u Zagreb ili na more. U tom bismo slučaju definitivno bili u boljoj financijskoj situaciji, čisto zato, Davor (Brmež, nap. a.) isto zna, sponzorski ugovori nisu isti za Slavoniju kao što su za Zagreb ili za more, razlike su jako velike, ali ipak smo odlučili ostati ovdje.

l RAB GULJAŠ: Zašto je tomu tako? Odkud te velike razlike? Pa vi dovedete vrhunske ekstremne sportaše u Osijek, manifestacija je odlično organizirana, sve je više i više gledatelja...? Ne shvaćam.

l ZDENKO LIŠKA: Sponzora uopće ne zanima realno koji vozač, koji sportaš dolazi, koji izvođač, njega zanimaju ljudi, potrošnja i njegovi interesi, to je ono osnovno što sponzora zanima. Znači, sada dolazimo do toga, potrošnja kod nas nije dobra. Mi smo to okusili, imali smo situaciju da prije dvije godine nismo mogli zatvoriti financijsku konstrukciju, ali smo se, na svu sreću, uspjeli rekonstruirati. Bili smo ostali u jako velikom minusu, no pokrili smo to i idemo dalje s jednom novom pričom, nadamo se, još dalje. Prošle smo godine, recimo, spustili cijenu ulaza na koncerte na 20 kuna, čisto zato što smo stava da ako je nešto besplatno, to ne valja, te da svačiji rad treba platiti. Mi smo Pannonian Challenge do prošle godine organizirali čisto volonterski, bez ikakvih plaća, tek smo za prošli uveli plaće i događaj kreće u drugom, boljem smjeru. Mi smo se izborili za svoj opstanak. Ti sportovi kojima se naša udruga bavi su, 'ajmo reći, sportovi izvana, koje smo mi doveli u Osijek i to je ta cijela filozofija. Nama se kao klincima to svidjelo, kreneš voziti, a ne znaš, ne možeš odlaziti na natjecanja, prvo jer si mlad, jer nemaš novca, pa smo počeli organizirati neka natjecanja ovdje, jer smo željeli napraviti skate park. Cijeli je Pannonian Challenge tada bio alat kojim ćemo napraviti skate park, znači da preko natjecanja i koncerata zaradimo za njega. To smo napravili u dogovoru s Gradom, da se sklonimo s trga, kako je to bilo u 90-ima.

l RAB GULJAŠ: Sjećam se natjecanja na Srednjiki, naš je novinar bio u toj priči pa je Glas Slavonije i tada ekstenzivno pratio PC. Ponosni smo na tu podršku.

ZDENKO LIŠKA: Srednjika je već novija povijest cijele ove naše priče. Srednjika je bila dobra, no na srednjoškolskom se igralištu nismo mogli širiti. Pri rekonstrukciji srednjoškolskog igrališta dobili smo ponudu da izaberemo lokaciju gdje bismo mogli podignuti skate park. Izabrali smo Kopiku jer je ona bila naša prvobitna želja. No došla je smjena vlasti pa je bilo teškoća, ali bili smo uporni. Udruga Pannonian sama je asfaltirala, postavljala reflektore, ma sve. Problem je u tome što je kod nas sve teže nego što bi moralo biti, možda to ljude tjera da odu, teško im je boriti se s vjetrenjačama.

l RAB GULJAŠ: U jednom su se trenutku ipak pridružili Grad, Županija, Turistička zajednica...

ZDENKO LIŠKA: Naš je stav, koji iznosimo na svim sastancima, vezano i uz neke druge događaje, da je loše što isprva sve mora ići preko nekih poznanstava, neslužbenih kanala i slično. Jasno je da neki novi događaj ne može odmah na početku dobiti veliku potporu, no, s druge strane, ne može sve odmah biti vrhunski, treba imati određeno povjerenje i pustiti da se razvije. Hoću reći, bilo bi bolje kada bi se moralo ulagati manje energije u borbu s vjetrenjačama. Od puno se projekata odustane baš zbog te borbe s vjetrenjačama i borbe s drugim interesnim skupinama. Mi smo u Pannonianu u velikoj prednosti jer se bavimo sportom kojim se nitko drugi u gradu ne bavi, uspjeli smo složiti događaj preko nekih poznanstava i odlaske na druga natjecanja suradnjom s drugim sportašima. Pannonian je tako počeo rasti što se tiče sportskog dijela, pa je ovdje vrlo značajno natjecanje u BMX-u na svjetskoj razini, prije dvije godine imali smo svjetski kup, nadamo se da ćemo ga opet imati sljedeće godine. Ipak, puno toga ovisi o financijama. Da smo u Zagrebu, ne bi bio nikakav problem riješiti taj novac, jer generalni sponzor daje tri puta veći novac ako je događaj u Zagrebu, a do pet puta više ako smo na moru u sezoni. Sponzoru uopće nije bitno što smo mi sa svjetskim kupom bili na više od 130 svjetskih televizija, sponzoru je bitna Hrvatska. To je taj famozni visibility, a naši mediji iz Zagreba nisu baš skloni potegnuti u Osijek, pogotovo ne više puta. I ne besplatno. To je ta centralizacija.

l BOJAN DIVJAK: Sve se zapravo vrti u istom krugu. Nisu problem ni vrijednosti događaja, ni procjene sponzora, nego jednostavno činjenica da se u krugu vrti 10, 15, 20, 30 ljudi koji se međusobno drže zajedno i zbog toga se gura da sve bude u Zagrebu ili eventualno na moru. S tim se i mi često srećemo. A pametan oglašivač, ako želi nešto prodati u Slavoniji, bacio je novac ako se nije oglasio u Glasu. Ali novac se i dalje, najčešće, kako to u Hrvatskoj ide, gura na tu jednu te istu hrpu jer će se dijeliti, vraćati, vrtjeti... Centralizacija postoji u apsolutno svakoj sferi života, pa i u pogledu oglašavanja i sponzoriranja.

l RAB GULJAŠ: Vi ste ipak odlučili ostaviti Pannonian u Osijeku.

l ZDENKO LIŠKA: Jesmo. Kada bismo ga preselili, to bi značilo da i mi moramo otići za njim. A ovdje nam ostaju životi, obitelji, svatko ima svoj posao i ne može dugo izbivati.

l RAB GULJAŠ: Što Vi radite?

l ZDENKO LIŠKA: Ja sam vozač u Hitnoj pomoći.

l RAB GULJAŠ: Ekstremni vozač u Hitnoj pomoći (smijeh).

l ZDENKO LIŠKA: (smijeh) To mi je mala kompenzacija od kada sam prestao voziti bicikl aktivno.

l RAB GULJAŠ: Kakve su reakcije sportaša koji dolaze izvana u Osijek?

l ZDENKO LIŠKA: Netko će reći kako je to sindrom kratkog boravka, da je svakom ovdje super kada dođe nakratko. No, kad goste vodim tamo-vamo, i sam vidim da u Osijeku ima puno više sadržaja nego što to često mislimo, jer svatko u svom životu uđe u monotoniju, u neku rutinu, pa onda, jednostavno, ne posjećuješ hrpu onoga što bi mogao posjetiti. Slažem se s tim da ne treba sve gledati negativno, ali da može biti bolje - može i mora. Mi se u udruzi trudimo, trenutno imamo skate park koji je izgrađen čistim entuzijazmom i radom članova udruge, za koji definitivno u ovom trenutku možemo reći da je najbolji u Europi. Planiramo ga komercijalizirati, a u druge dijelove grada staviti manje skate parkove, gdje bi klinci besplatno učili voziti, a kada nauče, dolazili bi u ovaj veliki, jer je on prerastao početničku razinu. Želimo stvarati pomladak.

l RAB GULJAŠ: Pomlatkom, onim glazbenim, bavite se i Vi, Domagoj. Prije mjesec i pol održali ste solistički koncert kojim ste na neki način oglasili svoj povratak u Osijek, nakon što ste diplomirali klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Publike je moglo i trebalo biti više. Mnogo je kulturnih zbivanja na kojima često viđamo uvijek istu publiku. A, s druge strane, govori se kako se u Osijeku ništa ne događa. Dobili ste posao u Glazbenoj školi Franje Kuhača, čiji ste bili učenik.

l DOMAGOJ MARAS: Već na Akademiji čuo sam kako čak 90 i nešto posto studenata završi u školama. Ja sam to i planirao. Kad sam odlazio u Zagreb, bilo je to vrijeme kada je Osijek imao HNK i tri-četiri koncerta godišnje. Otišao sam u Zagreb i ondje otkrio Dvoranu “Lisinski” i dvoranu Glazbenog zavoda. Svake je večeri nekakav koncert, uvijek nešto zanimljivo. Drago mi je što se nakon pet godina situacija u Osijeku promijenila, ponajviše radom profesora Bobića na Glazbenoj srijedi. Sada je svaki drugi tjedan neki koncert i mislim da to puno znači za grad. Svakako bih spomenuo i nedostatak koncertne dvorane jer se oko tog pitanja do danas ništa nije promijenilo. Doduše, sada su, na Memorijalu Darka Lukića, predstavnici gradske uprave najavili dovršetak dvorane u 2018. godini. Riječ je o dvorani u Kulturnom centru uz Eurodom. Živi bili pa vidjeli.

l RAB GULJAŠ: Svi se glazboljupci vesele toj najavi. Publika bi došla na svoje, a glazbenicima bi se otvorile nove velike mogućnosti.

l DOMAGOJ MARAS: Da. Osijek nema konkretan orkestar koji ima neku širinu, nedostaje nam, naime, glazbenika. No otvorenjem koncertne dvorane mogao bi se pokrenuti orkestar, makar isprva s vanjskim suradnicima. Hvala Bogu, ima bivših učenika koji su otišli u Zagreb, tamo predaju po školama, sviraju u orkestrima, mislim da bi se ovdje dalo bar jednom mjesečno, jednom u dva mjeseca organizirati koncert. Naravno, to zahtijeva odgovarajuću dvoranu, jer mi u Osijeku, koliko mi je poznato, nemamo pravi prostor za simfonijske koncerte, a samim tim ni za gostovanja. Svake godine škola šalje učenike u Pečuh jer mi im tu ne možemo pokazati sve što bi trebali čuti.

l RAB GULJAŠ: U pripremi za ovaj panel rekli ste mi kako ste nakon povratka u Osijek spoznali da ustanove kulture nedovoljno surađuju. Složili smo se kako bi Glazbena škola trebala širom otvoriti prozore u vrijeme Sajma antikviteta, da bi učenici mogli i izići pred školu svirati, pjevati ili plesati kako bi svi građani čuli i vidjeli njihova postignuća. Nekima će se to učiniti banalnim, ali složili smo se da nije.

l DOMAGOJ MARAS: Slažem se! Ta djeca marljivo paralelno pohađaju dvije škole, što nije mala stvar. Trebali bismo svi zajedno težiti afirmaciji marljivih i predanih građana, bez obzira na njihovu dob i ono čime se bave. Tako više ne bi prevladavalo to gubitničko ozračje.

l SONJA VILA: Nije to banalna ideja! Dokaz za to je Festival znanosti na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera. Primjerice, na Poljoprivrednom fakultetu tom prigodom organiziramo Dane otvorenih vrata, kada nas posjeti po 500 djece, od vrtićke dobi do srednjoškolaca. Velika većina njih uopće nema poimanje toga što se radi i uči na fakultetu, koliko je znanost atraktivna i važna, kako izgledaju laboratoriji i slično. Festival je uspješan i na drugim sveučilišnim sastavnicama, pa bi prema tom receptu trebalo otvoriti i druge ustanove, popularizirati ih, učiniti pristupačnijima...

l DOMAGOJ MARAS: Baš smo nešto slično napravili nedavno. Glazbena mladež u Osijeku, kad je bio Memorijal Darka Lukića, u suradnji s Glazbenom školom i Eurounitom izišla je na Trg slobode u podne. Ljudi prolaze, piju kavu na terasama, a djeca su se dva sata izmjenjivala, svirala. Recimo, dva su malca prvi put vidjela električni klavir pa sam im pokazao što on može. Oduševili su se instrumentom. Zapravo toga nedostaje, animacije po osnovnim školama, poticanja djece da se bave glazbom, likovnom umjetnošću, scenskom umjetnošću...

l RAB GULJAŠ: Areta, Vi se već dugo, na neki način, bavite regrutacijom mladih u kazalište, jer se bavite dramskom pedagogijom. Uspješna ste glumica i glumica-lutkarica. Za Vas ne vrijedi ona: Daleko od očiju, daleko od srca. Naime, to što ne živite u Zagrebu ne znači da nemate posla u Zagrebu. Snimate filmove, TV serije, reklame... i sve vrijeme vrijedno radite u svom matičnom teatru, Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, koje je samo ove godine dobilo toliko nagrada da ih možda ni ravnatelj ne bi znao iz glave nabrojiti.

l ARETA ĆURKOVIĆ: Da, radim. Mislim da se svi ovdje slažemo i imamo istu misao vodilju kada je riječ o našem Osijeku i percepciju koju dalje u Hrvatskoj imaju o nama. Zapravo, mislim da smo sami sebi najveći neprijatelji i da smo jako pristojni, jednostavno ne znam, to je valjda stvar ovog podneblja i mentaliteta. Iskreno, ja se zapravo ne znam ni dogovoriti za honorar. Mislim si: “Pa dobro... kol'ko mi date... Ja sam iz Osijeka.” To nije dobro! Mi prvo sami sebe trebamo mijenjati, a drugi nas ne smiju podcjenjivati. Danas mi je jedna gospođa u tramvaju rekla: “Pa vi ste se nama vratili!” Valjda ne dolazi u kazalište, a vidi me na televiziji pa onda misli da sam otišla. Mislim da se moramo boriti za sebe i grad, imati svoju viziju, pa poticati sinergiju svih naših vizija. Divim se ljudima koji upisuju specijalističke i poslijediplomske studije, koji se cjeloživotno obrazuju. Jako me zanima ta dramaterapija koju studira dr. Štimac. Nadam se da ću bar jednom moći doći na Vašu radioncu, dr. Štimac, ako ne i na terapiju (smijeh). Trebali bismo učiti jedni od drugih. Zagovaram pozitivu jer nas negativnost ne vodi ničemu dobrom. Sve je stvar perspektive, kako gledaš na stvari. Odabrala sam Osijek, no volim otići u Zagreb, obožavam more, maštam da ću danas-sutra kao neka stara žena biti na nekom otoku i uživati na suncu, ali možda će to biti negdje bliže, na Dunavu, ne znam, nije bitno. Zapravo je bitno da si sada i ovdje sretan i zadovoljan, ispunjen i vrijedan, da radiš to što voliš i ne odustaješ od nekih svojih ideja koliko god bilo teško. Manje nas je u Osijeku no što nas je bilo, ali moramo komunicirati.

Što se tiče odlazaka iz Osijeka, najčešće zbog osiguravanja bolje egzistencije, rekla bih da smo jako skloni histeriji, a to mi stvarno smeta. Ne volim i ne prihvaćam da smo grad-slučaj, jer kada dođemo u Zagreb, često osjećam kako nas žale. Uhvatila sam se Zagreba jer najčešće odlazim onamo raditi, ali ne želim da nas bilo gdje žale. Nismo mi jadni, zdravi smo, pravi, vrijedni. Rekla bih, jedni nas jako žale, drugi nas jako vole. Pa iskoristimo to što nas jako vole! A najvažnije od svega, vratimo samopouzdanje!

l DAVOR BRMEŽ: Slažem se, pristojni smo i pretihi. Zbog posla sam često u Zagrebu, na radnim sastancima. Mi Slavonci na njima smo pretihi. Kada vidite kolege iz Zadra, Splita, glasni su, uvijek su u pravu, bore se za sebe. Vjerojatno je to dio našeg mentaliteta, ali trebali bismo se više boriti za sebe, usprotiviti se ako je nešto nelogično, ako nas podcjenjuju. Ne bezobrazno, dakako, ali odlučno. Trebamo isticati svoje vrijednosti.

l RAB GULJAŠ: Ta samozatajnost i nama u medijima stvara probleme. Tiha se većina ne želi eksponirati u medijima ni privatno ni poslovno, mnogi ne žele o svojim idejama i postignućima govoriti za javnost, a njihove su priče pozitivne, pokretačke, inspirativne. Onda se rogobori kako su mediji puni crnila. Također, kada tražimo nekog eksperta, redovito nam se javljaju Zagrepčani, Splićani, Riječani, a naši intelektualci u velikom broju izbjegavaju javno iznositi svoje stavove. Tako da vas molim da ovu dobru energiju i sinergiju s ovog panela pokušamo proširiti. Zapravo, tražimo od vas preporuku da Glas Slavonije svi prihvate kao platformu za domaću pamet, za dobre priče s pozitivnim predznakom.

l RAB GULJAŠ: Tvrtka Bel-Tel pozitivna je osječka priča. Vi ste, gospodine Leko, u bremenitom poslijeratnom vremenu otišli iz jednog velikog sustava i otvorili svoju tvrtku. Njezinu ste podružnicu otvorili i u Zagrebu i potom ju prodali, na vrhuncu uspjeha. Nakon 25 godina Bel-Tel i dalje radi.

l ZORAN LEKO: Evo ja ću reći, mislim da mi svi ovdje imamo virus Osijeka. Jednom kad se zaraziš tom ljubavlju prema gradu, to je to. Ja sam 1992. otišao iz HT-a s mjesta šefa odjela, i svi su mi govorili da sam budala, lud, da gdje su ljudi, s kim ću raditi... No vjerovao sam u sebe, osluškivao sam taj svoj optimizam, nisam mu se opirao. Rekao sam si: “Idem i kraj priče”. I onda si i direktor i izvođač, pa zaposliš jednog, pa dva, pa tri, pa četiri radnika... Pa odeš u Zagreb jer ti trebaju neki dijelovi, a oni te gledaju u čudu, osjećaš da te neki i podcjenjuju. Pa sam se zainatio i tamo otvorio firmu. Mi smo 1995. počeli raditi u Zagrebu, a 1997. otvorili smo podružnicu... Bili smo u našem sektoru vodeća firma u Hrvatskoj. No onda dođeš do toga da ti je taj Osijek stalno u srcu i nekako ga ne možeš ostaviti, kao što to nisi mogao ni 1991. To je to! Ono što sam vidio kroz posao, a nema grada u Hrvatskoj gdje mi nismo radili i pronijeli ime Osijeka. Rekao bih da mi čak nismo ni svjesni u kakvom lijepom dijelu Hrvatske živimo. Ali mi to često ne vidimo, ne znamo to iskoristiti dovoljno. Ono što mi se u posljednje vrijeme sviđa jest da, dok čitam Glas Slavonije i slušam Slavonski radio, osjećam neku novu pozitivu, nešto novo, novu energiju, potrebu da se ističu pozitivne priče. Ne niječem da u Osijeku ima teškoća, ponajviše vezanih uz nezaposlenost. Rješenje je, prema mojem mišljenju, ponajprije u realnom sektoru, jer kada gospodarstvo krene, onda je svima bolje. Zašto? Ima više novca, više ćete davati u proračun poreza, prireza, više ćete moći potrošiti u restoranu i prodavaonici, više ćete konzumirati kulturne i sportske sadržaje... Sve je to povezano. Tako da u tom dijelu treba imati viziju u kojem smjeru krenuti, koja grana ide, što mi tu možemo napraviti.

l RAB GULJAŠ: Gradska uprava nudi investitorima povoljne uvjete u industrijskim zonama s kompletnom infrastrukturom. No interes je ulagača manji od željenoga. Vi ste mi, kada smo se dogovarali o Vašem sudjelovanju u panelu, rekli kako se čudite na što se ponekad troši novac.

l ZORAN LEKO: Pročitao sam nedavno kako Grad razmišlja o uređenju Kožare kao muzeja industrijske baštine. O.K. je čuvati baštinu, no nakon uređenja to treba održavati, staviti u neku funkciju..., a to je sada, prema mojem mišljenju, trošak koji nije prioritetan. U ovoj situaciji, kada se ljudi iseljavaju, ponajprije bi, držim, valjalo investirati u ono što će donositi nova radna mjesta, a onda prihod koji bi to donijelo Gradu investirati u druge stvari. Ipak, moram reći kako mnogo toga mora osigurati i napraviti država, Grad tu nema puno manipulativnog prostora. Država bi trebala pokrenuti gospodarstvo, provesti reformu školstva i mnoge druge reforme kako bi svima bilo bolje. To mora napraviti Vlada, jer bez toga ni gradska uprava ne može povući važnije poteze. Volio bih da sve što naši političari obećavaju konačno i ostvare. Mi zaokružimo koga želimo na izborima i onda čekamo provedbu svih ambicioznih planova. A dok čekamo, ljudi izgube strpljenje pa odu. Teško je biti lokalpatriot ako nemaš čime prehraniti obitelj. Ipak, uvijek moramo krenuti od sebe.

l RAB GULJAŠ: Uspijevate li Vi zapošljavati, ili ste sretni što možete redovito isplaćivati plaće onima koji već rade u Vašoj tvrtki?

l ZORAN LEKO: Mogu reći da moja tvrtka u 25 godina postojanja ni jedan dan nije zakasnila platiti PDV, ni jedan dan nije zakasnila plaća. Kad je o zapošljavanju riječ, nema kadra. Objavimo natječaj, javi se dvoje-troje, no onda se ispostavi da nisu dovoljno obrazovani za posao, teoriju znaju, ali praksu...

l RAB GULJAŠ: Tražite radnike sa srednjoškolskom ili fakultetskom naobrazbom?

l ZORAN LEKO: Tražimo i s fakultetom i sa srednjom školom. Nedavno smo tražili dva tehničara, a uspjeli smo naći jednoga. Ljudi možda odustaju od Osijeka jer misle da se u njemu neće moći ostvariti, da ovdje više nema uspješnih. Stoga pozivam i vas iz medija da uporno objavljujete pozitivne priče. Kad vidim, primjerice, Big Brother na televiziji, kosa mi počinje rasti (smijeh). A ima toliko mladih vrijednih ljudi koje treba pohvaliti, jer oni ulijevaju optimizam drugima.

l RAB GULJAŠ: Optimizam - pravi šlagvort za Denisa Sušca. U jednom ste intervju izjavili kako optimizam i dalje u nekih ljudi izaziva podsmijeh, ali da Vi to svejedno radite, odnosno da ste i dalje optimistični. Gospodine Sušac, suvlasnik ste i direktor IT tvrtke Mono Software, zapošljavate 50-ak ljudi, novi ste predsjednik osječke podružnice Hrvatske udruge poslodavaca i novi predsjednik Osijek Software Cityja. Pročitala sam zgodnu doskočicu duhovitog Bele Ikotića da ste “pravi čovjek zato što ste velik čovjek” (Sušac je viši od dva metra, nap.a.). U Vašem slučaju, slažu se svi koji Vas poznaju, nije riječ o pukom nagomilavanju funkcija, nego Vi, kažu, imate energije, volje i znanja za sve nabrojeno.

l DENIS SUŠAC: Pa vidite koliki sam, moram imati (smijeh). Mi smo - a kad kažem mi, mislim na cijelu zajednicu Osijek Software City, a ne na vlastitu firmu - od tih optimističnih ljudi. Ja sam najstariji od tog novog vala IT-a i u posljednjih 13 godina pratim kako se stvari mijenjaju. Znači, Mono Software počeo je kao tvrtka s četiri čovjeka, a danas nas je 55. U listopadu smo zaposlili njih šest, no nismo po tome nešto posebno. Ono po čemu smo mi u Osijeku sigurno bolji od tog Zagreba i puno drugih sredina u Hrvatskoj ta je snaga zajednice. Dogodilo se to, vjerojatno, silom prilika, kao slučajnost, jer, vezano uz činjenicu da smo iz Osijeka i da nismo politički umreženi, nismo imali poslovne veze, nismo mogli ni nešto raditi u Hrvatskoj, nekakve poslove u Zagrebu, pa čak ni poslove u Osijeku. Znači, mi smo odmah prve godine pokrili jedan sektor medicine u Americi, a, recimo, u hrvatske bolnice nikad nismo značajno uspjeli ući pa smo se, jednostavno, prestali truditi, tržište je premaleno. Izlazimo 95 i 100 posto na inozemno tržište, no po tome isto nismo posebni. Dobro je to što IT tvrtke nisu međusobno konkurencija, baš u toj maloj Hrvatskoj, i u tom našem Osijeku, pa smo se okrenuli suradnji.

l RAB GULJAŠ: Ipak, rekli ste mi kako imate problema s nedostatkom kadra i poslovnom infrastrukturom.

l DENIS SUŠAC: Postoji puno praznih prostora, a mi se gužvamo po raznim privatnim kućama, jer se zbog raznih razloga ne možemo skućiti kako bismo trebali. Sve to rješavamo i pri tome nismo fini na onaj slavonski, šokački način, nego smo uporni. S Gradom razgovaramo dvije-tri godine da se riješi problem infrastrukture i, evo, hvala Bogu, počelo se rješavati. To je priča o IT parku! Kad se ostvari, vidjet ćete koliko je važna. Sad kad nam dođu stranci, a stalno dolaze, gledaju nas, mi smo tamo u Vatrogasnom naselju, kolege su po gradu, to izgleda dosta smiješno, ljudi se zaprepaste, radimo dobre poslove, ali smo smješteni po rupama. Nismo ilegalci, legalno je, ali smiješno izgleda, čak se i parkirati ne mogu.

l RAB GULJAŠ: Koliko mi je poznato, Grad je već osigurao sredstva za IT park u svom proračunu.

l DENIS SUŠAC: Grad je pokušavao i prije, malo se ispriječi jedna prepreka, malo druga, procedure su komplicirane, tako da su proračunska sredstva osigurana još prošle godine, ali pravno nije bilo regulirano čisto vlasništvo nad tim zemljištem u Gackoj. No to će se napokon riješiti, to je dobra vijest!

l RAB GULJAŠ: Više ste puta pohvalili i suradnju sa Sveučilištem J. J. Strossmayera.

l DENIS SUŠAC: Sveučilište je svijetli primjer. Sa Sveučilištem smo se natezali i surađivali, pokušavali na razne načine razbiti tu famu o nedostatku radne snage, no tako je svuda po svijetu. Čovjek iz New Yorka mi kaže: “Meni je jednako teško.” A u Zagrebu je možda još i teže s kadrom, zbog veće konkurencije. Mi ovdje u Osijeku imamo veliku prednost - 20.000 studenata na, rekao bih, 80.000 stanovnika. Kad sam bio po Americi, a bio sam u pravim sveučilišnim gradovima, vidio sam da su to zapravo male sredine s ogromnim kampusima, a mi smo tu negdje. Jedno je od prvih pitanja koje mi postavi ozbiljan poslovni partner: “Kakvo vam je sveučilište?” Mi tu možemo biti zadovoljni. Problema smo imali, ali suradnja je sve bolja. Surađujemo s Odjelom za matematiku, FERIT-om, Ekonomskim fakultetom i Filozofskim fakultetom, koji sa svojim odjelom pokriva informacijske znanosti. U svima njima imate krasnih ljudi i jako ne volim čuti kod nas tu prenaglašenu negativu. A koliko smo pozitivnih priča čuli samo ove večeri, za ovim stolom za kojim ste nas okupili.

Mi smo, međutim, po tom negativnom stavu specifični, pretjerujemo. Evo, gledajte malog Rimca, čim se počne spominjati, odmah mu se do trećeg koljena traži tko je što radio, tko je kome što ukrao. Po meni je taj dečko savršen primjer ono čega treba biti više u ovoj državi. I nama su, kad smo pokretali posao, tražili neke naše skrivene motive. “Što oni to rade, to je reklama”, govorili su. Koja crna reklama?! Kome ćemo se mi reklamirati u Osijeku, u Hrvatskoj čak? Naš je motiv bio isključivo da ljude motiviramo, pa smo krenuli i na Sveučilište, u suradnju.

l RAB GULJAŠ: Inicirali ste studij Matematika i računarstvo na Odjelu za matematiku.

l DENIS SUŠAC: To je zasad najsvjetliji primjer. Tu je Sveučilište odigralo jako brzo, izvan naših očekivanja. Imate krasnu ekipu ljudi koji su studirali vani na vrhunskim sveučilištima, koji su majstori svoje struke, koji hoće raditi i koje je trebalo samo malo pogurati. Nama je i bivši rektor rekao da smo mi prvi primjer ljudi iz gospodarstva koji dolaze rektoru i kažu mu: “Trebamo to, to i to.” Sveučilište je odradilo svoje pa je ove godine pokrenut studij matematike i računarstva, koji će, tvrdim, jer uvjeren sam u tu viziju, za nekoliko godina biti najbolji studij u tom području u Hrvatskoj. Odjel sada ide dalje, to bi trebalo dići na razinu fakulteta. Čuo sam jedan argument i on mi je bio zanimljiv za naš mentalitet, kao “kakav fakultet matematike i računarstva, toga nema nigdje kod nas”. Pitam, baš zato što ga nema: Zašto Osijek uvijek mora nekoga pratiti? Postoje takvi studiji po cijeloj srednjoj Europi i u Americi. Koga mi trebamo pratiti? Svaka čast FER-u, svaka čast svima ostalima, ali mi ovdje možemo ostvariti više.

l RAB GULJAŠ: Utječete, zapravo, na cijelu obrazovnu vertikalu.

l DENIS SUŠAC: Sve što radimo, a počelo je sa Sveučilištem, spustili smo poslije na srednje pa onda i na osnovne škole. Imamo sajmove na koje klinci dolaze i izrađuju robote, gledaju što drugi rade, motiviramo ih, surađujemo s inicijativom gospodina Bakića za mikrobitove... Osijek je krenuo s petim razredom, cijela Hrvatska sa šestim, uvijek ćemo biti ispred drugih. Znamo da ne mogu svi biti inženjeri i programeri, međutim, treba im dati taj exposure, što bi rekli Englezi, izloženost tehnologijama, ono što se može raditi. Za ovo sada što mi radimo za koju će se godinu tražiti znatno veće kvalifikacije, znači, dolazimo u vrijeme umjetne inteligencije, strojnog učenja, robotike i tako dalje. Vidite što se događa sa samovozećim autima, s električnim autima, sa sustavima koje imate na mobitelu, koji prepoznaju glas, koji već razumiju što vas zanima. Zbog toga će nam trebati znatno kvalificiranija radna snaga, koju sada nemamo. I možemo sjesti i plakati. Možemo se zadovoljiti stanjem na kojem jesmo, što se poprilično često kod nas događa. “Znaš, burajz, kako smo dobri” i tako dalje. Ne, mi hoćemo ići dalje, stalno širenje je naša vizija. U sredini smo četiriju metropola, dva i pol sata od svake, možemo privući ljude, nismo orijentirani samo na ljude iz Osijeka i Slavonije, trebaju nam i ljudi iz BiH, Srbije, sutra iz Mađarske, Bože daj, studij Matematika i računarstvo vrlo će brzo krenuti isključivo na engleskom. To je taj optimizam za koji ste me na početku pitali. Kad počnem govoriti, mogao bih sad satima, a optimizam često generira podsmijeh. Mi, međutim, dokazujemo da skeptici nisu u pravu. Kad smo krenuli, planirali smo zaposliti 300 ljudi, a sad nas je između 1000 i 1500. Time smo postali i važan politički faktor, to je puno ruku, obitelji... Ono što je rekao kolega Leko, nešto nam može pružiti Grad, koji se trudi, ali ne može puno. Država ima puno važniju ulogu. Nedavno je jedan kolega otišao u Nizozemsku. Naši ljudi, svi do jednoga, mogu naći posao vani. Nismo mi nešto posebno, jednostavno takva nam je struka, u tom smo nekom povijesnom momentu kada je tome tako. A ja analiziram platne liste u Dublinu, Stockholmu, Amsterdamu... recimo, Nizozemska ima program da za magistra u tim djelatnostima razlika između netoplaće i konačnog troška plaće iznosi samo 15 posto. A znate kako je kod nas, kolika su davanja! S druge strane, mi možda s plaćom ne možemo konkurirati Londonu i Dublinu, ali uz onakvu kakva jest, a za hrvatske je prilike izuzetna, tu je kvaliteta života, činjenica da ne gubite vrijeme. Prednost je Osijeka, kad se usporedi sa Zagrebom i New Yorkom, da mi možemo utjecati na neke čimbenike, na neke decision makere. Manja smo sredina, više se znamo. Ako pak kucamo na neka vrata, tamo nas potapšu po ramenu i ne naprave ništa nakon toga, ne vrijedi da se naljutimo i ne radimo dalje. Upornost je jako važna! Vaćamo se, ne damo se ignorirati. Postoji i ta medijska snaga, pa mi iskačemo iz paštete. Ozbiljni mediji rade O.K. posao, onaj tko to želi, naći će puno pozitivnih priča. Ipak, ne vrijedi samo slušati o tuđem uspjehu, treba konkretno raditi.

l RAB GULJAŠ: Gospodine Brmež, sudeći prema Vašim svakodnevnim objavama na društvenim mrežama, koje često završavaju hashtagom volimosijek, a koje prate i dijele mnogi, zagovarate Osijek kao idealno mjesto za život. I uporno odgovarate onima koji Vas pokušavaju razuvjeriti.

l DAVOR BRMEŽ: Dugo nisam sjedio s ovako super ekipom za istim stolom! Iskreno, ovo što je Denis govorio za mene je stratosfera. To je nešto što najviše volim čuti od svega na svijetu, iskreno vam govorim, mislim da se to i vidi. Meni je iz ove Denisove priče, a moram se na to referirati jer sam pod snažnim dojmom, najbolje to što je istaknuo da oni u IT sektoru međusobno surađuju. To je nešto što je u poslu, bilo zbog ega bilo zbog nekih neobjašnjivih stvari, a o politici neću ni govoriti, gotovo nemoguća misija. Primjerice, prije četiri-pet godina uspio sam organizirati jedan sastanak svih osječkih autokuća, pa su mi neki stariji kolege rekli kako im nije jasno kako sam uspio. Pitam ih zašto tako misle. Međusobno se možda nitko ne podnosi, ali svi pucamo na isti gol. Ti lijepo kažeš, Denis, vi niste konkurencija, pa i da jeste, opet svi zajedno možemo više napraviti. Ove zakonske izmjene koje poduzetnici očekuju od države zato što je stvar do kraja centralizirana i što su davanja na plaću prevelika puno bismo lakše ostvarili ako bismo svi skupa bili u tome. Međutim, to se gotovo nikad ne događa, zbog jala ili zbog gluposti, ali uglavnom zbog oboje. Neću se puno referirati na politiku, jer i sâm sam se pokušao, priznajem neuspješno, baviti politikom. Nitko me nije čuo jer sam pokušao djelovati ne trgujući. Sada Facebook i Instagram koristim kao platformu na kojoj javno iznosim svoje stavove i ideje. Ako pritom na nekoga pozitvno utječem, sretan sam zbog toga. Nekome se sviđa ono što objavljujem, nekome ne, ali bar nisam zabio glavu u pijesak. Pa pogledajte ovaj skup ljudi za ovim stolom! Mislim da sjednice Gradskog vijeća ne mogu izroditi ovoliko konkretnih ideja i otvorenih stavova koliko ih je ovdje izneseno. Kada bi se samo slušalo što ljudi imaju reći, predložiti, došli bismo do rezultata. Moć pozitivnog mišljenja je nevjerojatna. Recimo, pomislim - treba mi novi djelatnik u servisu, posao ide sve bolje, drago mi je to reći. Razgovaram s kolegama iz drugih autokuća i oni me uvjeravaju da ću ga teško naći. Kao, nema nikog, svi su otišli van, ovi što su ostali traže previsoke plaće... Toga dana, međutim, nazove me prijatelj i kaže: “Vraća mi se jedan prijatelj iz Irske, znam ga dosta dugo, održavao mi je auto. I traži posao. Automehaničar je.” Uzmem telefonski broj i - čovjek već nekoliko mjeseci radi kod mene. Bio je otišao u Irsku, ima dijete iz prvog braka i dvoje iz drugog, trebao je zatvoriti neke kredite i otišao je na godinu i pol. Čim je vratio kredit, i on se vratio u Osijek. “Ništa što su mi ponudili nije me moglo zadržati u Irskoj”, kaže mi. Apsolutno podržavam mišljenje da mladi ljudi prođu svoju priču, neka odu, ali neka se i vrate. Ne znam kako bih to rekao, ali mislim da svi mi ovdje za stolom isto razmišljamo. Kad čujete Osijek Software City, Pannonian Challenge, Sveučilište, Horvat, Seligman, kazalište... da ne nabrajam dalje, pitam se čime mi to, zapravo, nismo zadovoljni? Nije to nešto što ja sad hinim, nego je to ono što živim svaki dan. Imam odličnu klapu. Živio sam i ja u Zagrebu krajem devedesetih, nije to bio loš život, no zasnivao sam obitelj i morao sam dobro razmisliti kako i gdje dalje. Supruga, koja je danas profesor u redovnom zvanju na Poljoprivrednom fakultetu i na koju sam jako ponosan, i ja razgovarali smo o tome. U Zagrebu bismo oboje imali dobar posao, no ipak nismo ostali. Zašto? Zato što je Osijek nezamjenjiv. Evo samo dva primjera. Prije mjesec dana sjedim u salonu. Jedan mi je prijatelj poslao HP-om nešto što sam zaboravio na Pagu. Dolazi poštar i donosi mi taj paket, a na njemu moja kućna adresa. “Pa otkud vi u salonu?” pitam ga. “Znam ja gdje vi radite, vi ste poznati”, odgovori mi. Mislim, nisam baš poznat, ali ispalo je tako (smijeh). Mene je ta priča jednostavno oduševila. Čovjek je uložio dodatni napor. Ili preksinoć: vozim bicikl, bio sam u Donjem gradu, i žena nazove jer nije stigla po kestenje, a baš joj se jede. Odem po kestenje, ali skužim da nemam love. Kažem kestenjaru: “Aco moj, imam problem, nisam ponio lovu, a žena traži kestenje.” “Ma, nema problema”, kaže mi Aco i spakira kestenje. Svuda dalje žena bi mi sigurno ostala bez kestenja (smijeh).

l RAB GULJAŠ: Rekli ste mi kako i u poslu ne propuštate ni jednu priliku pohvaliti Osijek, Slavoniju i Baranju.

l DAVOR BRMEŽ: Danas mi je došla nova uprava, a ja doista nikad ne propuštam tu priliku da na neki nenametljiv način, jer svatko najviše voli svoje, provučem i priču o našim prednostima. Ljudi zbog predrasuda dolaze k nama turistički tek kad se više ne može na more, često tek kad je kod nas ružno i sivo, rosulja. Kažem im, dođite u rano proljeće ili kasnu jesen. Uglavnom, svakom od njih ponudim da im budem na neki način domaćin. Jer mi itekako možemo iskoristiti sindrom kratkog boravka. Dapače, kako imamo puno više za ponuditi, taj sindrom kratkog možemo pretvoriti u sindrom srednjeg boravka, minimalno deset dana. I to sam uspio u nekoliko navrata. Završit ću anegdotom koja pokazuje naš osječki mentalitet, oslikava naše gostoprimstvo. Prije možda dvije godine posjetio me je arhitekt iz Engleske koji je došao nešto raditi za Jaguar Land Rover, s kojim smo tada radili. Ispalo je da tip živi u Londonu, da je talijanski državljanin, ali da nije Talijan, nego je Rumunj koji se oženio za Talijanku. Odvedem ga na ručak u Lumiere, gdje postoji ploča s vinskim regijama Hrvatske. Ispalo je da tip voli vino. On se nešto raspriča, pita gdje su u Hrvatskoj najbolja vina, kolega iz Splita odmah kaže u Dalmaciji, kolega iz Zagreba šuti. Ja se suprotstavim Splićaninu, počnem nadugačko i naširoko elaborirati, pa Splićo na kraju predloži natjecanje. Kaže, neka svatko gostu da neko bijelo i crno vino, ja iz Slavonije i Baranje, poslije će ići u Pulu, pa će ići u Zagreb i Split. Odmah sjednem u auto i odjurim do mog susjeda Sibera, on mi da cabernet souvignon i muškat žuti. Uglavnom, prošla su dva mjeseca, pošaljem u Italiju mail i na kraju dometnem kako mi nije javio tko je pobijedio u našem vinskom natjecanju. Kaže: “Vi, bez konkurencije.” Meni je, naravno, drago, ali pitam ga da mi objasni. “Vrlo jednostavno, nigdje osim kod vas nisam dobio ni butelju. (smijeh)” Dakle, mi bismo trebali patentirati gostoprimstvo, jer nema boljih domaćina od Osječana, uz Novi Sad, zapravo, cijeli taj panonski krug. Samo treba vjerovati u pozitivno i gdje god možemo, raditi ovo što smo radili večeras ovdje, a ne dopuštati da drugi hvale i veličaju svoje dok mi šutimo. Ako mi ne damo na sebe, onda će nam i platiti koliko naše vrijedi.

l RAB GULJAŠ: Jesi li se ti, Bojane, vratio iz Zagreba nakon deset godina zbog gostoprimstva? Nisu ti poklanjali vino (smijeh)? S tobom su se vratile supruga i kćeri. Vratio si se na mjesto glavnog urednika Glasa Slavonije. Koja je tvoja vizija te afirmativne osječke priče? I kako ju kroz novine kojima si glavni urednik namjeravaš prezentirati?

l BOJAN DIVJAK: Neću biti lažno skroman i reći ću kako Glas Slavonije posljednjih godinu-godinu i pol doista aktivno radi na tome da potakne mijenjanje stvari koje detektiramo kao loše u ovom gradu i Slavoniji. Kad smo moja obitelj i ja odlučivali vratiti se u Osijek, prvo smo imali neku romantičnu viziju Osijeka, poput one koja se sada vraća na Korzu i bazira se na osamdesetima, pa onda i onim godinama prije nego što smo otišli u Zagreb. Nakon što smo se doista i vratili u Osijek, vrlo smo se brzo sudarili sa stvarnošću. Ovdje je vladao jedan sustav vođen nekom poluvidljivom rukom koja je priječila da se stvari slobodno razvijaju u bilo kojem segmentu o kojem mi večeras ovdje razgovaramo. Jednostavno, svuda je postojao neki zid u koji je čovjek udarao glavom kada je htio napraviti nešto, a da to ne bude istovremeno dio neke priče u koju se ne želiš uključiti. Cijelo to stanje bilo je loše, forsirao se dojam da je grad u lošem stanju, da ništa ne valja, da ništa ne funkcionira. No mislim da se, kada gledate sa strane, kada pokušavate događaje i aktere analizirati kao što mi to radimo u novinama, u vrlo kratkom vremenu jako puno toga promijenilo nabolje. Grad danas izgleda umnogome drukčije nego prije godinu ili dvije, u njemu se drukčije živi, drukčije se razgovara, drukčije se dogovara, drukčije se surađuje... Ova priča o suradnji, gdje jedni drugima nismo samo konkurencija, nego pokušavamo napraviti nešto zajedno, izišla je izvan zatvorene zajednice kao što je ova vaša, IT zajednica. To se sad, ja bar to tako osjećam, širi u sve sfere života i to ulijeva nadu da Osijek doista ima mogućnost ponovno biti ono što je nekad bio, a bio je relevantan grad u državi puno većoj nego što je danas Hrvatska. Dakle, bitno je to da je sustav napokon oslobodio prostor da ljudi koji imaju ideje i koji znaju što hoće mogu funkcionirati u njemu. To je, prema mom mišljenju, prva važna stvar. To je izrodilo prve pozitivne priče, pozitivnu energiju koja se bez sumnje sada osjeti u Osijeku, u kojem je, zapravo, vrlo ugodno živjeti. Zagreb, primjerice, kao i druge metropole uostalom, nudi puno više sadržaja, ali da bi si ih priuštio moraš raditi po cijele dane, a ako radiš po cijele dane, onda nemamš vremena iskoristiti sve to. Samo radiš, trčiš od točke A do točke B, voziš djecu... U Osijeku živim mnogo kvalitetnije. Iako i ovdje radim jako puno, za daleko manje novca, imam ispunjeniji život onim stvarima koje su bitne u određenoj životnoj dobi. Čini mi se da je ta ponovno rođena pozitiva rastjerala donekle nekakav jal i strah koji je držao grad privezan u neka minula vremena. Volim misliti da je i Glas pridonio toj pozitivi, stvarali smo neke dobre priče, pritom ponekad udarali glavom o zid, nailazili na probleme, prepreke, osporavanja... ali uspjeli smo otvoriti mogućnost da se razgovara, da se ideje i stavovi iznose glasno, a ne potiho, onako s rukom preko usana da se ne vidi tko što govori. Tako nastojim uređivati Glas Slavonije, sve iznijeti na stol, jer kad se o nečemu počne govoriti javno, onda to zapravo prestane biti problem. Odnosno, brže se nalaze rješenja.

l RAB GULJAŠ: Što je, prema tvom mišljenju, ključ budućnosti Osijeka?

l BOJAN DIVJAK: Spomenuli smo ga više puta večeras - Sveučilište. Ono je, prema mom sudu, podržalo i održalo Osijek i u vremenima kad su neki drugi segmenti bili u nekakvom knock downu i ono ga sada vuče gore. Da, ljudi odlaze, ljudi se iseljavaju, idu za boljim poslom, to nije ništa neobično, bilo je toga i prije 20, 30, 50 godina, samo što se sada više govori o tome. Ključ je budućnosti koliko ćemo uspjeti ovih mladih, pametnih ljudi iz Osijeka i onih koji dođu ovamo studirati zadržati u ovom gradu. To je zapravo bit. Bit je kako ćemo ljude koji mogu pomoći zadržati ili ih dovesti da ostanu. Mislim da mi na tome radimo aktivno kao novinari. Nije stvar samo u Osijeku, jer i mi smo nekome Zagreb. Mi smo Zagreb Vukovaru i Vinkovcima. Cijela je Slavonija zapravo kao jedan omanji grad ako ju uspoređujemo s pravim metropolama. Mi smo svi blizu, kao nekoliko kvartova u nekom velikom gradu. Postoje dvojbe treba li seliti neke programe iz Osijeka, ali mislim da i ZA i PROTIV opet čini sinergiju i mislim da možemo napraviti jako puno upravo tim širenjem, privlačenjem svih onih sredina koje su oko nas, da im Osijek bude prijateljska sredina. Nama to isto treba, jer kad nas više doživljavaju kao regionalne , ne samo osječke, novine, onda se one više prodaju, imaju veći utjecaj i više im se vjeruje. Mi imamo ambiciju nastaviti stvarati sve te priče koje grad čine i činit će ga boljim. Vjerujem da u tome manje ili više uspijevamo. Naša je sreća što je posao takav da uvijek krećemo ispočetka, dakle što god smo zabrljali jučer, sutra možemo i želimo ispraviti. Uvijek možemo to na neki način popraviti. Ovakve su prigode poput ovog panela također naš doprinos boljem Osijeku, želimo dati priliku ljudima koji imaju i žele nešto reći, koji su nešto u životu napravili, koji imaju neku ambiciju za sebe i za svoje tvrtke i ustanove, za ovaj grad, društvo u cjelini. I mladima, koji imaju želju, a još se nisu afirmirali. Mi ćemo nastaviti inzistirati na tome, koliko god bi neki drugi put bio jednostavniji. Pokušat ćemo naći balans između naših poslovnih interesa i onoga što moramo dati kako bismo bez fige u džepu dali doprinos promjenama u ovom gradu. Vjerujem da smo na dobrom putu i da ćemo uspjeti, da ćemo zajedno sa svima vama i ljudima poput vas potaknuti promjene i vratiti Osijek s osmijehom ne samo petkom na korzu, nego od jutra do mraka svakim danom. Nije grad prazan, više je problem što su se ljudi povukli u sebe, udaljili se, jednostavno su naučili živjeti bez onog kako smo, bar većina nas, odrasli u ovom gradu, a to je ono što je ovaj grad činilo posebnim, to zajedništvo, taj nesalomljivi duh, ta hrabrost da pokažemo zube kad treba i pružimo srce na dlanu kad treba. Takav Osijek treba našoj djeci. A svaki pojedinac može pridonijeti.

l MAJA ŠTIMAC: Ja nisam odrasla u Osijeku, ali sve te fotografije iz 80-ih koje se vide na Facebooku zapravo su slične i ako si živio u Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu. Jednake takve fotografije ima moj muž koji je u to vrijeme živio u Novom Sadu. Mislim da je to bilo razdoblje kada smo se drukčije ponašali. Ali ovo ste izvrsno rekli, svatko od nas je pojedinac, a ovo vrijeme globalizacije vodi u nekakvu uljuljkanost, mislimo da će netko drugi nešto napraviti umjesto nas. Naprotiv, pojedinac je taj koji nešto može promijeniti i svatko bi trebao promijeniti nešto u svom malom okruženju ako je nezadovoljan. O.K., što mogu sam napraviti? I onda se taj pozitivan stav širi kao neki kolobari kada bacite kamenčić u vodu, dakle taj pozitivan stav vibrira i prihvatit će ga netko drugi. Ovo je superinicijativa da se pokrene taj pozitivan stav.

l BOJAN DIVJAK: Ja sam u to apsolutno siguran. Mi smo u posljednjih godinu dana u Glasu napravili puno toga i interno, što se ne vidi izvana, u uvjetima rada, zaposlili smo nove ljude. Još nismo uspjeli, nažalost, podići razinu našeg poslovanja toliko da možemo znatno povisiti plaće. Vjerujem da hoćemo. Ali smo pozitivnim pristupom onome što radimo uspjeli dobiti radnu atmosferu koja je ipak drukčija nego što je bila. Pozitiva može pomoći, ta energija može inicirati promjene. Tako se i cijeli ovaj grad može mijenjati ako to želimo, ako smo dovoljno uporni u tome, neovisno o tome što će potrajati još neko vrijeme da stignemo tih 23-24 posto plaća, koliko je danas objavljeno da zaostajemo za netoplaćom u Zagrebu. Ipak, nije stvar samo u novcu, ima nešto i u Korzu!

l ZORAN LEKO: To je onaj stav koji nas je držao nakon rata, iako su plaće bile malene, ali taj elan je, razmljivo, pao. Zašto? Čemu toliki porezi? Pogledajte Sabor! Ustaše, partizani, svađe... Ma, dajte, idemo rješavati neke goruće stvari! Idemo u budućnost!

l BOJAN DIVJAK: Ovo se društvo doista ubrzano mijenja. Iz mog iskustva, i privatnog i poslovnog, stvari se kreću nabolje. Dobro, možda to nisu sve ogromni pomaci, ali su pomaci. Što se medija tiče, pokušavamo na razini Hrvatske ishoditi ono što su pametni ljudi u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj davno napravili - da država pomaže nakladnike kako bi ih učinila neovisnijima o oglašivačima i kako bi onda oni mogli pisati isključivo u interesu javnosti. I pomoći da se postižu i mali pomaci i tektonski poremećaji koji će dovesti do toga da svima bude bolje.