Ivanu Kolarić upoznala sam prije nekoliko godina, baš kada se iz Zagreba, gdje je završila studij fizioterapije, vratila u Osijek. U kući njezine obitelji našla sam se radeći intervju s njezinom mamom Aleksandrom, kojoj su 2008. godine u Beču transplantirana pluća. Pet godina nakon toga fotografirali smo Aleksandru u plastencima njezina muža Damira, u svoj njihovoj rascvjetanoj ljepoti nekoliko dana prije Svih svetih. Aleksandra, ta hrabra i optimistična žena, usput mi spomene kako se nada da će njezina Ivana, jedno od njezinih troje djece, brzo naći radno mjesto.

Pet godina od tog razgovora, sada 28-godišnja Ivana, nažalost, još čeka posao u struci. No, cijelo to vrijeme nije sjedila prekriženih ruku i kukala, dapače, stekla je nekoliko licencija pa radi kao instruktorica sportske rekreacije. I pomaže roditeljima u plastenicima koliko god može, jer posao s cvijećem nije lak.

- Školujući se u svojem rodnom gradu, sanjala sam o tome da daljnje obrazovanje nastavim u Zagrebu, željela sam se osamostaliti, vidjeti kako izgleda život izvan roditeljskog doma. Oduvijek sam htjela raditi u medicinskoj branši kako bih mogla pomagati ljudima, a pred kraj svog srednjoškolskog obrazovanja, tražeći svoj put, odlazila sam na prezentacije fakulteta i pronašla sam se u fizioterapiji. Ono što je prvenstveno utjecalo na moj izbor je obiteljska situacija. Majka je bolovala od teške i neizlječive bolesti te sam uz nju odlučila da ću i ja jednog dana pomagati drugima kao što su drugi pomogli njoj kada joj je bilo najteže - prisjeća se Ivana.

Život u Zagrebu, kaže, mnogo je toga pružao, ali i puno toga uzimao. Zbog toga je već tijekom studija odlučila da će se definitivno vratiti u Osijek čim stekne diplomu. Još sanja o poslu u struci za koju se marljivo školovala i sigurna je da će ga naći. Vjeruje u moć pozitivnog mišljenja, ne želi popustiti defetizmu, depresiji, prestati se boriti. I ne želi otići iz Osijeka, iako bi sa svojom diplomom lako mogla naći posao izvan hrvatskih granica.

- Ljubav prema Osijeku prenijela sam i na svog Marka, koji se zbog mene iz Dalmacije preselio u Osijek. Sa svojim je iskustvom bez ikakve veze i poznanstva, što je danas, nažalost, čudno, našao posao u Osijeku. Ja ga još nemam, bar ne u struci, ali se konstantno educiram u nadi da će i naše zdravstvo jednog dana doći na “zelenu granu” i da će biti posla za sve nas, jer potrebe vać postoje, ali i zabrane zapošljavanja - kaže Ivana.

Za svog se Marka udala u subotu, 25. studenoga, okružena obitelji i prijateljima. Zadovoljna što se jednako snažno zaljubio i u nju i u Osijek. A kako i ne bi kad njezin Osijek ima tako vedro, nasmijano lice. Ivanino. Ivana Rab Guljaš