82. ROĐENDAN WOODY ALLENA
Neuvjerljiv, čak pomalo amaterski glumački izričaj krasi vječito nervozne i neurotične likove koje tumači Woody Allen. Kultni američki redatelj koji iz opsjednutosti kontrolom uvijek nastoji izravno utjecati na svaku fazu u proizvodnji svojih filmova. Dugogodišnje stvaralačko iskustvo i izrazito uspješna holivudska karijera ovom uglednom redatelju već duže vrijeme omogućavaju mnogo kredita u odabiru novih projekata, pa tako u posljednjem desetljeću tek nekolicinom odličnih filmova podsjeća na svoje “zlatno doba” 70-ih i 80-ih, kada je i napravio djela zbog kojih ga mnogi danas svrstavaju među najbolje redatelje svih vremena. Allen će tako u svoj šareni opus dodati i “Wonder Wheel“, koji će se nakon nekoliko festivala premijerno prikazati u mnogim svjetskim kinima ovoga petka, 1. prosinca, upravo kada će vremešni redatelj proslaviti svoj 82. rođendan.
“Wonder Wheel” će označiti 48. Allenov dugometražni film u 52 godine dugoj kinematografskoj karijeri, uz koju se vežu i drugi umjetnički projekti, poput pet napisanih knjiga, devet scenarija izvođenih na Broadwayu te prošlogodišnja televizijska serija “Kriza u 6 prizora”. Isto tako, ekscentričnog redatelja tijekom godina nisu zaobišle ni brojne nagrade na međunarodnim festivalima, popraćene hvalospjevima filmske kritike, dok se kao najveća potvrda izvrsnosti ističu četiri Oscara, za koju ga je Akademija nominirala čak 19 puta.
Nostalgija za prošlim vremenima
Put do uspjeha Woody Allen je započeo kao dječak od 15 godina kada je počeo pisati duhovite skečeve za lokalne novine, dok se nedugo zatim okušao i u stand-up komediji. Iako je tada bio sramežljiv, sve što je pokušao, išlo mu je od ruke, pa tako već 1965. godine piše svoj prvi scenarij za komediju “What's New Pussycat”, koja nakon početnih nesuglasica u produkciji s Warrenom Beattyjem nastavlja s Peterom Sellersom i Peterom O'Tooleom u glavnim ulogama, a Allenu daje na znanje da “ako želi da nešto bude dobro, mora sve napraviti sam” – pisati scenarij, režirati i naposljetku glumiti.
Tako za redateljski debi izabire neobičan projekt, japanski špijunski film koji je 1966. prepravio montažom scena i zvuka (glasova), kako bi finalni proizvod ispao kao komična potraga za tajnim receptom za salatu od jaja. Sljedećim filmovima opravdava velika očekivanja producenata i polako uvodi publiku u stanje svoje svijesti, uspostavljajući fabularne forme koje će biti zastupljene i u mnogim sljedećim njegovim filmovima. Tako službeni redateljski debi ”Uzmi novac i bježi” (1969), u kojemu prvi put igra i glavnu ulogu, označava i prvi njegov fiktivni dokumentarni film, dok u “Bananama” (1971) svoje apsurdne, humoristične ideje prenosi preko iracionalnog Amerikanca, koji postaje vođa pobunjenika u Južnoj Americi. Također, ekranizacijom romana “Sve što ste oduvijek željeli znati o seksu *(* ali ste se bojali pitati)” (1972) naglašava snažan osjećaj seksualnosti, zastupljen u gotovo svakom njegovom sljedećem filmu, dok “Spavačem” (1973) prvi put putuje u budućnost, a u “Ljubavi i smrti”(1975) uvodi sveprisutnu nostalgiju za prošlim vremenima – ovaj put iz doba Napoleona u Rusiji.
Hvaljene romantične komedije
Sljedećim projektima Allen je obilježio svoju karijeru snimajući netipične romantične komedije, u kojima glavni fokus postavlja na njegovu vječnu inspiraciju – žene, predstavljajući njihove male borbe u svakodnevnom, ljubavnom i poslovnom životu. Tako prvog Oscara dobiva upravo za “Annie Hall”, nakon koje slijedi “Manhattan”, “Ljubičasta ruža Kaira”, “Hannah i njezine sestre” te “Alice”, zasigurno njegovi najcjenjeniji filmovi, kojima, uz žene, odaje počasti i New Yorku, svojem rodnom gradu i izvoru mnogih ideja. Mnogim filmovima Allen je pokazao i istančan ukus i za dekonstrukciju žanra kriminalističkog filma, posebno “Zločinima i prekršajima”, “Misterijem ubojstva na Manhattnu” i “Mecima iznad Broadwaya”.
Možda i najinovativnija ideja Allenu je došla u obliku “Zeliga”, svojevrsnog čovjeka kameleona, koji u fiktivnom dokumentarcu pokazuje kako se uklopiti u prošlost, među slavne ličnosti, ali i cjelokupno društvo. Takav, izrazito nostalgičan koncept, njegovan je i u njegovu možda najboljem filmu ovoga tisućljeća – “Ponoći u Parizu”, gdje je dao svoje viđenje osobina slavnih umjetnika tijekom povijesnih razdoblja 20. stoljeća, u koje se izvrsno uklopio i jedan suvremeni pisac. Naposljetku, bilo bi besmisleno dalje nabrajati Allenove filmove, jer mnogi doista nisu vrijedni spomena, naročito u ovom tisućljeću, kada je samo s modernom ljubavnom pričom “Vicky Christina Barcelona” i psihički nestabilnom “Jasmine French” podsjetio zašto je toliko cijenjen od publike, ali i filmskih kritičara.
Lolita kompleks
Iako se Allenova genijalnost nikako ne može osporiti, mora se, na osnovi mnogih novih projekata, zaključiti da je pomalo “skrenuo s kursa” - praveći neprofitabilne filmove, reciklirajući ideje i njegujući preglumljeni humor, koji mu je uvjerljivo prolazio 70-ih i 80-ih. Iako je irelevantno za ovu analizu, treba naglasiti i da ga dio Hollywooda posljednjih godina bojkotira, zbog skandaloznog privatnog života – neutemeljenih optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetne pokćerke bivše partnerice te ljubavne afere, koja je završila brakom s drugom pokćerkom Soon-Yi Previn. Iako se na stranu može staviti ta njegova mračna, perverzna strana, opet se ne može pobjeći od činjenice da većina njegovih filmova u središtu drži “Lolita kompleks”, odnosno ljubav odraslih muškaraca prema izrazito mlađim ženama, čak i maloljetnim djevojkama. Objektivnom gledanju Allenov glavni lik, kojeg često osobno tumači, ispada kao stari perverznjak, opsjednut seksom, baziran na impulzivnim postupcima prema snažnim, ali zbunjenim ženskim likovima. Upravo takve snažne žene su u njegovim hitovima većinom glumile izvrsne Mia Farrow, Diane Keaton i Judy Davis, dok se u posljednjim filmovima mogu istaknuti Scarlett Johansson, ali i Cate Blanchett i Penelope Cruz, koje su svojim izvedbama znatno pridonijele kvaliteti i uspješnosti tih filmova. Isto tako Allen vješto koristi i prostor, odnosno arhitekturu gradova, poput spomenutog New Yorka, ali i Barcelone, Pariza, Rima, koji čak igraju zasebnu ulogu u filmu, a svojom ljepotom pridonose estetici filmskog prikaza. Unatoč tim dobrim primjerima, gledatelj se često ne može oteti dojmu iritantnosti neurotičnih likova koje Allen osobno tumači, dok humorni elementi i parodija umjetnosti često ne mogu zamaskirati sveprisutnu pretencioznost, najizraženiju “promišljenim” referencama prema umjetnostima (filmu, književnosti, glazbi), ali i znanstvenim disciplinama (psihoanalizi, filozofiji, sociologiji) koje često ispadaju vrlo neutemeljene, kao da su samo ubačene u scenarij “reda radi”, odnosno ega radi. Očito je i da “Wonder Wheel” ne obećava puno, kao ni “Kišan dan u New Yorku” koji bi trebao izići sljedeće godine, jer neobičan odabir glumaca, uz neuvjerljive scenarije samo pokazuju da je Allen, možda nepovratno, izgubio status besmrtnosti.
Marko MANDIĆ