Ovaj je svijet 19. studenoga 2017. napustio akademik Milan Moguš, poznati i priznati hrvatski filolog i jezikoslovac, naš profesor Povijesti hrvatskoga jezika i dijalektologije, predsjednik HAZU-a od 2004. do 2010., dobitnik brojnih najviših državnih i svjetskih priznanja za rad, počasni doktor riječkoga i osječkoga sveučilišta.

Akademik Milan Moguš rođen je u Senju 25. travnja 1927. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1953. Od 1956. do mirovine radio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je gradio karijeru od asistenta do redovitoga profesora. Bio je šef Katedre za povijest hrvatskoga jezika i dijalektologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1962. stekao je doktorat znanosti tezom Današnji senjski govor. Godine 1977. godine izabran je za izvanrednoga člana, a 1986. za redovitoga člana HAZU i u toj je našoj najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi imao brojne istaknute dužnosti od tajnika Razreda za filološke znanosti do predsjednika.

Napisao je 30-ak knjiga sam ili u suautorstvu te mnogo članaka i rasprava. Njegov je prinos hrvatskoj i svjetskoj znanosti golem. Njegove su knjige na popisu obvezne literature mnogih sveučilišta gdje se studira hrvatski jezik, ali i slavistika i lingvistika uopće. Nema studenta kroatistike koji nije morao polagati po Fonološkom razvoju hrvatskoga jezika (1971.), odnosno kasnije po Povijesnoj fonologiji hrvatskoga jezika, Povijesti hrvatskoga književnoga jezika.

Poznato je što se dogodilo s Hrvatskim pravopisom autora S. Babića, B. Finke i M. Moguša, koji je zbog političkih razloga uništen čim je objelodanjen. Pravopis je u Londonu pretiskan 1972. pa je dobio nadimak Londonac. Preživio je olovna vremena pa je ponovno u Hrvatskoj tiskan 1990. i od tada do danas doživio je više izdanja, među kojima je i Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš. Kroz Hrvatski pravopis zapravo se oslikava i život akademika Milana Moguša koji je opstao u vremenu nesklonom hrvatskom jeziku, dokazao neuništivost hrvatskoga jezika i odolio udarcima jugoslavenske vlasti.

Kao znanstvenik bio je strog, nije prihvaćao improvizaciju, sve je moralo biti potkrijepljeno činjenicama, iznimno je cijenio podatak. U Rječniku Marulićeve Judite, koji je prvi rječnik jednoga pisca kao zasebna knjiga, daje popis svih riječi koje se u Juditi javljaju, i sva značenja pojedinih riječi. U takvim tipovima rječnika naših starijih i novijih pisaca pomoglo mu je računalo i jedan je od prvih naših filologa koji je koristio računalo u znanstvenom istraživanju. Znao je da računalo daje savršeno točne podatke ako ga čovjek za to osposobi. Tako je postupio i u Hrvatskom čestotnom rječniku, milijuntniku, napisanom u suautorstvu s Majom Bratanić i Markom Tadićem. Računalo mu je pomoglo da od milijun hrvatskih riječi izdvoji one koje se najčešće pojavljuju u pisanim tekstovima proze, poezije, udžbenika, drame, novina (među kojima je i Glas Slavonije). Kakav je bio znanstvenik, takav je bio i profesor. Tražio je znanje i razumijevanje, talent za jezik. Neobično je poštivao studente i bio objektivan profesor. Predavao je na mnogim svučilištima u zemlji i inozemstvu, a s posebnim ponosom možemo reći i na Osječkom sveučilištu, na kojem je dobio i počasni doktorat. Studenti su ga zbog objektivnosti cijenili.

No, ne istaknuti veliko Profesorovo srce, dobrohotnost prema studentima, zaštitnički odnos - bilo bi sasvim nedostatno kada govorimo o tom velikom čovjeku. U jednom od svojih posljednjih intervjua rekao je da njegovim studentima pripada sva njegova ljubav.

Profesor Moguš imao je nešto što nemaju svi: nadarenost za prijenos svoga golemoga znanja na zanimljiv i nadahnut način. Kako je sam volio svoj predmet, tako je prenosio svoje znanje drugima. Nas, njegove studente, privlačilo je njegovo golemo znanje, otkrivanje znanstvenih istina, svojom je energijom i stilom predavanja privlačio za svoj predmet brojne studente, otkrivao nam je svjetove. Profesor je jednakim žarom i magijom predavao svim svojim studentima na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju pa tako i osječkim. Uvijek je pozdravljao svoje studente imenom.

Mi koji smo znali sudbinu njegova pravopisa, znali smo da je on proživljavao sličnu sudbinu, onu Hrvata iz 1971. Bio je potpisnikom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika (1767.), ali nije to posebno isticao. Rekao je da su potpisnici držali kako samo rade svoj posao. Zapravo je bio iznimno skroman, nije isticao ni brojne nagrade koje je dobio, ni titule. Najviše je volio znanstvenu istinu, i tu je istinu nesebično, s uzbuđenjem i ushitom dijelio s nama, svojim studentima, kolegama, prijateljima.

Kad smo se i sami počeli baviti znanstvenim radom, s velikom smo zebnjom očekivali njegova ocjene i primjedbe. Žalujemo što je napustio ovaj svijet, ali smo ponosni što smo ga upoznali, što smo se obogaćivali njegovim znanstvenim prinosima, što smo se nadahnjivali njegovim zanosom u proučavanju hrvatskoga jezika. I nedostajat će nam njegova oštroumnost, hrabrost, duhovitost i mudrost. Ja sam jedna od Profesorova najstarijega živućega studentskoga naraštaja. Do danas se nastojim barem malo približiti uzoru. Osobno, uvijek ću se pitati kako bi svaki moj znanstveni i nastavni uradak ocijenio Profesor na ovom i sada na onom svijetu. Stoga ovo nije oproštajni tekst nego molba za daljnju suradnju na drukčiji način.