Kultura
ROBERT BOŠKOVIĆ, REDATELJ “TRUBADURA” U HNK U OSIJEKU

Svi su ovdje na probama gorjeli skupa sa mnom!
Objavljeno 25. studenog, 2017.
Ne slažem se i nikada neću kada mi netko kaže da je pjevanje teže od glume ili obrnuto.

Led je probio prije više od dvije godine, režirajući Mozartova “Don Giovannia”, koji je osječkom HNK-u donio Nagradu hrvatskog glumišta (mladom Leonu Košaviću Leon za naslovnu ulogu) i nominaciju (predstava u cjelini). Lako je, stoga, zaključiti da je prvo povjerenje opravdao pa mu se vodstvo kazališta, slažući repertoar za ovu sezonu, ponovno javio. I ovaj puta riječ je o velikoj operi - Verdijevu “Trubaduru”. Premijera, pod ravnanjem Filipa Pavišića, a u režiji Roberta Boškovića, bit će u Noći kazališta, u subotu, 25. studenoga, u 20 sati.

Kako diplomirani glumac završi režirajući operu?

- Nakon cca 25 režija, službeno sam student kazališne režije i to je moj drugi magisterij. No, još kao glumac sam startao u glazbenom kazalištu, moja prva profesionalna predstava bio je mjuzikl “Jesus Christ Superstar” u režiji pok. Vlade Štefančića, a i sljedećih 5-6, koje sam kao zaposlenik Kazališta Komedija radio, bile su glazbene predstave. Tada sam krenuo u glazeni teatar i shvatio da ja to jako volim. Kada te nešto zanima, pitaš i naučiš, no najbolje se iskustvo stječe kad radiš. A mene zanima sve.

Mene zanima kako se vozi bolid, gledala sam, ali nisam probala voziti.

- Da me to zanima, ja bih probao. Kao student sam volio zaviriti u knjige svoje sestrične koja je studirala medicinu. Po prirodi sam takav da kad me nešto zanima, ja pitam, učim...

Zašto onda tek sada studij kazališne režije?

- Nisam imao vremena!

Paradoks: nisi imao vremena za studij kazališne režije zbog previše kazališne režije?!

- Pa da! Po Bolonjskom procesu, po kojem od sljedećeg semestra i ja studiram, moram biti na predavanjima.

Digao si ruke od glume?

- Ne! Nakon Osijeka, čeka me u prosincu gomila uloga jer su kazališta meni izašla u susret i tada ih stavila na repertoar kako bih mogao igrati. Ne ću nikada odustati od glume. Ja sam još generacija DOBRIH glumaca, iz vremena dok nije bilo toliko akademija, a odgovorno tvrdim da ne trebamo 60 glumaca na godinu, čak unatoč činjenici da je to prilika za darovite mlade ljude. Mi smo bili generacija koja je imala dobre profesore, iza nas su brojne uloge, predstave, projekti.

Iza tebe su brojne režije, u nekima si sigurno imao i te nove generacije. Osjeti li se razlika u kvaliteti? Ide li sve to na njihovu štetu? Izbaciti ih toliko svake godine na tako skučeno i nemilosrdno tržište?

- Talent imaš ili nemaš, ne može ti ga akademija oduzeti.

Ali ni dati!

- Glumac mora jako mnogo raditi na sebi. Akademije danas mlade ne stignu pripremiti u pravom smislu, od poštivanja ljudi u teatru, od redatelja, scenografa... da se na sceni ne možeš prolaziti ispred solista ili kolege koji ima monolog.

To mi se čini kao osnova osobne kulture i profesije!

- Nauče ti mladi to ljudi s vremenom. No mislim da od 14-15 sati koliko dnevno provode na akademiji, barem 1/3 je nepotrebna. Nisam upoznat sa sustavom i ne želim hvaliti ni kuditi, ali ovi osječki u ansamblu su divni, znatiželjni klinci željni rada i znanja, no to im prvenstveno akademija treba omogućiti.

Šuška se javno da su akademije samo radna mjesta profesorima?

- Mediji su to često pisali, a teoretski tako i ispada, posebice kad to gledaš s neke udaljenosti, izvana. Svaka akademija ima divnih profesora - od Prohića, Dolenčića, Despota... od kojih možeš mnogo naučiti, ali na žalost kvaliteta danas opada, posebice u odnosu na vrijeme kada sam ja studirao ili godinama prije.

Spomenuo si uistinu velika imena teatra, iza kojih je mnogo utakmica u nogama, a novi klinci ih istrčavaju uglavnom u telenovelema!

- Kada u Zagrebu otvorim audiciju, za jednu mi se ulogu javi 40 glumaca! A na Zavod za zapošljavanje glumci ne mogu otići. Sustav ih jede i ne priznaje.

Da se mi vratimo “Trubaduru”. Čujem da vam je sve bilo med i mlijeko, da ste imali puno novca. Intendant vam je dao bjanko ček, ispunjavao svaku želju čitavom timu?

- S intendantom prvi puta surađujem, ali za njega s pravom mogu reći da je gospodin, što god smo se dogovorili, stvarno je ispoštivao, što je velika stvar.

Niste morali raditi kompromise?

- Radili smo mi kompromise jer je Ministarstvo kulture HNK-u smanjilo odobrenih 600.000 kuna, ali intendant ni u jednom trenutnku, što ja na njegovom mjestu bih, nije zaustavio projekt ili 'kidao'. Ja sam, kao i za “Don Giovannia”, doveo svoje sponzore koji me prate. Šnajder uistinu pokušava, radi isključivo za HNK, ne za sebe. Da je “samo” obnovio zgradu, bilo bi dovoljno. Svi drže sve kuteve kazališta u najboljem redu. Bilo mi je iznimno ugodno zbog toga ovdje, on je sve čvrsto držao, čak i u tenutcima kada bih ja sam sebe 'nekamo' poslao. Nije tajna da se HNK i ja volimo. Svi su na probama gorjeli skupa sa mnom, došla je do izražaja njihova volja i želja.

Što si ti naučio radeći u Osijeku “Trubadura”?

- Svaki puta učim, rastem, pa i “Pepeljuga” mi je bila veliko iskustvo. Naučio sam da mogu lijepim načinom, kada cijeli ansambl zagrize, da dvomjesečne probe ne moraju biti naporne, da ne moraš galamiti kada imaš genijalni cast, autorsku ekipu - scenografkinju Vesnu Režić, kostimografkinju Dušku Nešić Dražić, koreografa za borbe i mačevanje Lovru Buvu, Mateja Bodružića zaduženog za 3D mapping, hologrami i projekcije i oblikovateljicu svjetla Vesnu Kolarec - koji su napravili genijalan posao, za što danima iz Zagrba, od struke - ljudi koji mi NISU PRIJATELJI - primam čestitke da sve izgleda savršeno, točno, lijepo, staromodno, a moderno. Nazivaju to spektaklom. Svi smo se posvetili, 150 %.

Glumci vs. operni solsti. Ima li razlike za tebe kao redatelja?

- Neusporedivo je. Ne slažem se i nikada ne ću kada mi netko kaže da je pjevanje teže od glume ili obrnuto. I jedno i drugo imaju svoje prednosti i teže strane. Mislim da je polazište isto.

Sve kreće od/iz glumca, pjevača?

- Da, upravo to. Teško je usporediti jer su glumačke predstave manje, a ovdje imamo samo 180 kostima. U dramskoj nema zborova, statista, orkestra, baleta... više od 100 ljudi je na sceni. U drami je sve intimnije, možeš više raditi na glumačkim stvarima, a to i jest posao redatelja. U operi je donekle teže jer moram izvući mnogo glume iz solista, ali ne ću ih stavljati u situacije u kojima im je teško pjevati jer sam kao glumac često bio u situacijama kada mi je bilo teško glumiti i nikada to nikomu ne ću raditi. U operi to trebamo uravnotežiti, naći zlatnu sredinu. Svađama i prepirkama unatoč, ali uspjeli smo. Bitnije je nekada pjevanje, od dramske situacije, no ni ja ne odustajem od svog redateljskog potpisa. Ne volim staromodnu režiju, to je 'protiv' mene. Dramska situacija mora biti jasna i onomu tko ne poznaje libreto, tko ne razzumije talijanski, nema titlove.

Narcisa VEKIĆ

180

KOSTIMA JE U PREDSTAVI, VIŠE OD 100 IZVOĐAČA

GLEDATELJIMA DUGUJEM KVALITETU

Osječani su željno čekali mjuzikl “Pepeljugu”. Što se dogodilo? Nema li šanse za obnovom? Ljudi su mjesecima radili.

- Ugasio sam ju nakon zagrebačke premijere jer nisam bio zadovoljan tehničkim uvjetima koje je produkcija nudila za turneju. Nema šanse za pronalazak novog producenta jer je to privatno vlasništvo. Da tehnika zakaže događa se u svim kazalištima. Mislim da su producenti trebali kontrolirati tehniku. I glumci su se složili da je bolje napraviti samo jednom, nego gurati nešto što nije dobro. Ja imam obvezu prema gledateljima ponuditi im kvalitetu, iza toga stoji moje ime. Radim mnogo mjuzikle, a ovaj puta mi se uvjeti nisu svidjeli.

Na ijep način, kada cijeli ansambl zagrize, probe ne moraju biti naporne, ne moraš galamiti.

Možda ste propustili...

ODSJEK ZA LIKOVNU UMJETNOST UMJETNIČKE AKADEMIJE

Izložba grafike splitskih studenata

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana