ZAGREB - “Staging a Play: Tartuffe”, predstava koreografa i redatelja Matije Ferlina u produkciji i izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla, premijerno će biti predstavljena 25. studenoga u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu te potom 4. prosinca u Zagrebačkom kazalištu mladih. Nakon izuzetno uspješne inscenacije drame “Staklena menažerija” T. Williamsa 2015., koja je funkcionirala kao osnova za kreiranje prvog rada iz ciklusa Staging a Play, Ferlin nastavlja istraživati područje između tjelesnog izričaja/pokreta i konvencija kazališnog jezika. U drugom radu iz spomenutog ciklusa posvetio se jednoj od najpoznatijih svjetskih komedija - Molièreovom “Tartuffeu”. Iako Ferlin već potpisuje nekoliko radova koji uključuju neki oblik izvedbenog teksta (Samice, Istovremeno drugi, Mi smo kraljevi a ne ljudi, Sad Sam Lucky), u ovom se ciklusu autor prvi put suočava s kanonskim djelima dramske umjetnosti.

Scenografiju potpisuje Mauricio Ferlin, glazbu Luka Prinčič (glazba), a dramaturgiju Jasna Žmak. Predstavu izvode Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić i Kasija Vrbanac.

U skladu sa specifičnom poetikom koju je Ferlin dosad razvio u svom radu na drugim projektima, modus njihove inscenacije u okviru serije “Staging a Play” dovodi pod znak pitanja same temelje na kojima se koncept inscenacije u dramskom diskursu interpretira. Konkretnije, to u ovom slučaju podrazumijeva prenošenje dramskog predloška iz tekstualne u koreografsku domenu. Još konkretnije, verbalne replike zamijenjene su ovdje fizičkim vokabularom, a dramski se tekst, umjesto kao tekstualni predložak, koristi kao slojevita koreografska partitura - ističu organizatori.

Zadržavajući cijelo vrijeme izvedbe svih devetero izvođača, koji plešu tijekom svih pet činova, Ferlin je kreirao kompleksni izvedbeni aparat u kojem su tijela u prostoru jedini nositelji narativa, koji za vrijeme izvedbe neprestano premješta između pokušaja dekonstrukcije i pokušaja rekonstrukcije.

Tjelesna ekspresivnost pritom ne slijedi dramske konvencije, nego nastaje iz konceptualna tretiranja pokreta koji titra na granici ilustrativnog i apstraktnog, izbjegavanje doslovnosti gestikulacije, uz neprestano aludiranje na nju, omogućuje stvaranje suptilne koreografije značenja čiji registri nikada nisu strogo fiksirani, a kojoj se pridružuje i paralelna orkestracija prisutnosti cijelog ansambla koji ni u jednom trenu ne napušta pozornicu. Angažirajući sofisticirani koreografski mehanizam koji je razvijao i u prethodnim projektima, Ferlin ga u ovom projektu mjestimice sudara s koncizno razrađenim koreografijama koje, s gotovo konstruktivističkim kostimima, dramskom predlošku pridaju novi sloj začudnosti te tako otvaraju dodatne mogućnosti njegove inscenacije i interpretacije. N.Vek.