Sinoć je Vukovarska ulica u Osijeku bila obasjana ponosom, dostojanstvom, sjetom, bolnim sjećanjem i suosjećanjem na tragični isti datum, dan i dane 1991. godine, na stradanje Vukovara, njegovih branitelja i civila, stradanje cijelog grada tada i doslovno na braniku Domovine. Tisuće svijeća zapalili su učenici i drugi građani Osijeka, baš kao i mnogih drugih naselja u cijeloj Hrvatskoj. Organizatori ovoga događanja molili su građane da svijeće na Vukovarskoj ulici postave pola metra od ruba kolnika kako ih ne bi odmah ugasili i uništili kotači autobusa i drugih vozila.

Upravo ova zamolba, ma koliko bila protokolarna i praktična, može nam svima biti poticaj za razmišljanje o Vukovaru jučer, danas i sutra, o našoj Hrvatskoj 1991., 2017., i sutra. Vukovar i 1991. godina, pod čime ujedno podrazumijevamo cijeli Domovinski rat u Hrvatskoj, treba biti i ostati nešto sveto za svakog hrvatskog građanina. Simbolično to iskazujemo Kolonom sjećanja kojom mirno i dostojanstveno kročimo i zahvaljujemo Gradu heroju na žrtvi koju je podnio za samostalnost, suverenost i slobodu naše države i hrvatskog naroda. Posebni pijetet odajemo žrtvama kojima još uvijek ne znamo ni točan broj.

Te 1991. godine pokazali smo zajedništvo hrvatskog naroda, no onih „pola metra“ zahtijeva od svih nas da se zapitamo što se danas zaista događa i ponašamo li se doista primjereno obvezi koju je zavrijedila žrtva Vukovara. Grad heroj ne živi samo jedan dan. Vukovarci se 365 dana u godini nose sa svojom boli, sjećanjima i gubicima najmilijih. Stoga nam Vukovar mora biti simbol zajedništva tijekom cijele godine, simbol snage i volje da pokrenemo promjene nabolje. A je li tako u stvarnosti? Odgovor znamo, no umjesto prozivki i priča o propuštenom, ili krivo napravljenom, pokrenimo se i budimo bolji već danas i za sutra. I to svatko sa svog mjesta i u okviru svojih mogućnosti. I institucije i pojedinci. Vukovar treba istinsku obnovu, treba tvrtke u kojima su sigurna radna mjesta i plaće zaposlenika, treba vrtiće i škole primjerene 21. stoljeću, ne treba izolacije i separiranja. On treba stanove u kojima grijanje nije najskuplje u Hrvatskoj, treba tržnicu s cijenama koje nisu skuplje od dubrovačkih, treba bazene koje mogu koristiti svi građani, treba socijalnu sigurnost koja se ne zasniva na pučkoj kuhinji…

Vukovar treba i zaslužuje zahvalu cijelog hrvatskog naroda za junaštvo i požrtvovnost, ali i istinu. Jedna od njih je otkrivanje posljednjih počivališta vukovarskih branitelja i civila koji su do zadnjeg trenutka svog života štitili svoj i naš grad. Vukovar zaslužuje i više, a najmanje od toga je da njegovi građani danas zaslužuju živjeti mirno i dostojanstveno u gradu u komu vide budućnost svoje djece.

Osječko-baranjska županija, svi njeni građani, pa dakako i dužnosnici, s posebnim pijetetom odnose se prema Vukovaru. Suosjećamo jer smo i sami proživjeli mnogo ratnih strahota, suosjećamo jer se i sami borimo s izazovima obnove i razvoja koji su danas, na žalost, dobili i dimenziju borbe za opstanak i ostanak u našim domovima, na našoj slavonskoj, baranjskoj i srijemskoj grudi. Uz mnogo rada, znanja i volje možemo pokrenuti razvoj ovoga dijela Hrvatske. Zato neka nam 18. studenoga bude povod i motiv da to učinimo pa - učinimo to za zajedničko bolje i danas i sutra Vukovara i cijele Hrvatske.