Kakvo je Vaše mišljenje o vraćanju vojske u Vukovar? U kontekstu svega što Vukovar znači i kakva je stradanja prošao, koliko je to simbolički čin ili stvarna, realna potreba da oružane snage bude i u Vukovaru?

- Ne smatram se ekspertom u području strateškog razmještaja OS RH, niti imam pristup vojno-analitičkim podacima MORH-a i Glavnog stožera OS RH o razlozima takvog razmještaja, pa na postavljeno pitanje mogu odgovoriti jedino kao građanin, umirovljeni časnik OS RH i stručnjak za suvremene antropogene ugroze.

S mog stajališta povratak vojske gledam i kao simbolički čin kojim se odaje priznanje gradu heroju, ali i kao nužnu potrebu strateškog razmještaja OS RH u potpori Konceptu domovinske sigurnosti prema kojem postoji ukupnost obrane (oružane, civilne i gospodarske), u sinergiji s ukupnošću unutarnje sigurnosti (pravosuđe, policija - ovdje prije svega granična, obavještajne službe, carina i inspektorat).

Što se tiče simbolike, uistinu kao branitelj duboko se poklanjam braniteljima i građanima Vukovara, Borova naselja, Osijeka, Vinkovaca, ali i Dubrovnika, Škabrnje, Zadra, Gospića, Otočca, Karlovca, i mnogih drugih gradova u Hrvatskoj. U većini sam njih bio tijekom Domovinskog rata i osobno svjedočio stradanjima i patnji tih ljudi. Svi oni, a prije svega njihova djeca zavrjeđuju dobiti živi dokaz herojstva i pobjede njihovih roditelja u obliku pobjedničke vojske. Osobno se zalažem za povratak vojske u navedene gradove gdje je god to moguće, i gdje to plan strateškog razmještaja opravdava.

Razmještaj vojske u Vukovar i druge gradove realna je potreba, priprema i odgovor na suvremene ugroze koje danas čine više od 90 % ugroza različitih vrsta, od vojno-oružanih (to ne znači da ih ne stvaraju i vojske, samo ih ne stvaraju - čine oružjem već drugim neoružanim oblicimna: informatički, psihološki, specijalne operacije, a u čemu je Srbija od Balkanskih ratova bila maher), prije svega kao odgovor na neoružane oblike ugroze, a potom i potporu Konceptu domovinske sigurnosti u obrani Hrvatske od svih oblika prirodnih ugroza poput poplava, potresa, suša, nevremena, epidemija, epizootija i epifitocija i sl., kao i od svih oblika i drugih antropogenih (a ne samo vojnih) ugroza, poput tehnoloških nesreća, terorizma, migracija, raznih graničnih incidenata i sl.

Vojsku vidim i kao napor za podizanje sigurnosne kulture koja je u Hrvatskoj na nezavidno niskoj razini, u kojoj od ukidanja vojnog roka više od pola milijuna mladih ne zna ni što je prva pomoć, ne znaju osnovne elemente samozaštite i samospašavanja, a kamoli neke složenije oblike obrane. Moram ovdje naglasiti da je Hrvatska obranjena i upravo i zato što su njihovi očevi prošli vojne obuke i znali rukovati oružjem i znali vojne taktike obrane i napada. Nisam samo zagovornik vraćanja vojnog roka (u kojem bi Vukovar mogao biti obučno središte), nego sam za ulazak sigurnosti i obrane u odgojne i obrazovne procese na svim razinama kako bi budući nositelji razvoja Hrvatske znali prepoznati suvremene ugroze opstojnosti i razvoja poput Agrokora, Ine, Plive, autocesta, bankarskog sustava i dr. Naši građani moraju shvatiti da se ratovi danas vode na ekonomskom planu i na planu nametanja političke volje, te naučiti kako se braniti od istoga. Povratak i nazočnost vojske u Vukovaru simbolično ukazuje i na nužnost opreza, jer ugroze nisu prestale pobjedom u Domovinskom ratu, a vojska kaže “oprezno” s mirom.

Može li se povratak vojske u gradove, uključujući i Vukovar, promatrati i sa sigurnosnog aspekta, primjerice blizina granice sa Srbijom?

- Dakako, no nije ovdje u pitanju Srbija kao naš neprijatelj i agresor u Domovinskom ratu, nego kao susjedna država koja nije u EU i koja trenutačno koketira i s Ruskom Federacijom koja je još uvijek (opravdano ili neopravdano, ovdje nije pitanje), neslužbeno na suprotnoj strani NATO saveza.

Schengenski protokol u koji ulazi Hrvatska stavlja sve njezine sigurnosne i obrambene kapacitete u službu obrane granice Europske unije kako od možebitne vojne (oružane i neoružane) agresije, tako i od svih drugih oblika ugroze EU-a, pri čemu EU na prvo mjesto stavlja terorizam, proliferaciju (preko granica) oružja za masovno uništavanje i tehnologije vojne i dvojne namjene (napredne tehnologije koje se mogu koristiti u civilne proizvodne procese, ali i u vojne i terorističke svrhe s golemim posljedicama), kriminalne balkanske rute te migracije. Vojska pri tome ima ulogu potpore nositeljima pojedinih segmenata sigurnosti i obrane, logističke, ali i operativne, već prema sposobnostima i opremljenosti.

Kad smo kod Vukovara - gledajući s odmakom vremena, koliko je njegova žrtva bila značajna za uspostavu današnje samostalne i neovisne RH? Oko tog pitanja i dalje se provlače teze o namjernoj predaji Vukovara i sl. Koliko je sve to utemeljeno?

- Potpuno je nutemeljeno! Kad se Vukovar branio mi smo u Zagrebu (tada sam bio u Zapovjedništvu obrane grada Zagreba), imali dva Abmrosta za obranu od 12 tenkova iz Črnomerca, i lovačke puške oko današnje vojarne Croatia, tek smo formirali prve oklopne i protuoklopne postrojbe od zarobljenih tenkova. Mi kao da namjerno zaboravljamo da je na početku Domovinskog rata, preciznije 25. rujna 1991. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda donijelo Rezoluciju 713 o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju, i što je to konkretno značilo za Hrvatsku i Sloveniju koje nisu imale ni jednu jedinu vojnu tvornicu naoružanja i municije, a Srbija njih 17! Mi smo imali ono oružje koje smo silom uzeli od JNA i koje smo prošvercali preko granica. S čime smo mi to mogli namjerno predati Vukovar? Koje smo mi to imali snage koje smo mogli poslati da odbace natrag preko Dunava mehanizirane brigade Novosadskog korpusa i paravojne četničke snage! Srpski časopis Vreme u svom broju 456 navodi sljedeće: “Početkom novembra 1991. vukovarska tragedije dosegla je finale. Tone granata iz topova, minobacača i višecijevnih raketnih bacača zasipale su grad - prema nekim procjenama, JNA je na Vukovar ispalila svoju dvogodišnju zalihu artiljerijske municije”. I dalje: “Kopnena vojska bez većih žrtava, i u vremenu koje joj je stajalo na raspolaganju, a s obzirom na to da se bližila zima, nije mogla zauzeti grad bez toliko velikog i žestokog dejstva avijacije”, kaže general Živan Mirčetić, tada načelnik Štaba RV-a i PVO-a JNA, te dodaje: “Moje mišljenje je da se u tome suviše preteralo i da je onaj grad doživeo katastrofu dobrim delom i zahvaljujući prekomernoj upotrebi avijacije”.

No, da je Vukovarska žrtva bila značajna za uspostavu današnje samostalne Hrvatske, kao i Dubrovnika, to je točno, jer su slike i informacije o svoj silini razaranja u srcu Europe prodrle u svijet, nakon čega je počeo pritisak na Srbiju i Miloševićev režim. Tada su nas strane države počele priznavati, a mi smo dobili vrijeme, ali i prešutno propuštanje na nekim granicama za naoružanje i opremu s kojom smo se počeli opremati i pružati ozbiljniji otpor agresoru i pobunjenim Srbima. Istina se proširila i u Srbiju, nakon čega su počeli problemi s mobilizacijom i otpor ratu u samoj Srbiji.

Prof. dr. sc. Zvonko Orehovec, dipl.ing., umirovljeni brigadir OS RH.