Nepoznati počinitelj je na 100. obljetnicu Listopadske revolucije crvenom bojom oblio spomenik sovjetskog vođe Ljenjina (Lenjina) u gradiću nedaleko od Sankt Peterburga i napisao na njegovim prsima “krvnik”, ostavljajući na okolnom drveću citate revolucionarnog vođe.

Umjesto da uronimo u mudrost Ljenjinovu, bar na slavnu godišnjicu, ruska novinska agencija Interfaks taj nam je užitak uskratila dodajući samo kako je službeno priopćeno da je posrijedi zlodjelo učinjeno iz “huliganskih pobuda”. Na drugom kraju kontinenta, u kozmopolitskom i bjelosvjetskom Zagrebu, ova godišnjica obilježena je u posve drukčijem tonu, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan je seminar “Filozofija Oktobarske revolucije”, a ispred ove institucije, koja već neko vrijeme uživa ugled snažnog uporišta Radničke fronte, osvanule su crvene zastave. Njih su svojim tijelima branili od mogućeg uklanjanja predstavnici fakultetskog Studentskog zbora. Dojam je dodatno pojačao transparent “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”, na pročelju Fakulteta ukrašen stisnutom šakom i crvenom zvijezdom petokrakom. U izjavi za Hrvatsku televiziju asistent na Filozofskom Mislav Žitko nehajno je izjavio kako je Vladimir Iljič bio iznimno filozofski obrazovan i autor je izuzetno poticajnih djela. Ponešto medijskog prostora zauzeo je i “Marš solidarnosti” koji je upravo tih dana organizirala Mreža antifašistkinja Zagreba koji je slavio antifašizam i Narodno-oslobodilački pokret, dakle jugoslavenske komuniste koji su lenjinizam gotovo pola stoljeća prakticirali na našu štetu. Novokomponirani antifašizam na kome inzistira hrvatska retroljevica nije ništa drugo nego ridikulozna mimikrija boljševičkih snaga poraženih padom komunizma 1990. i porazom JNA u Hrvatskoj godinu dana kasnije koje ponovno traže prostor za djelovanje. Šlag na crvenoj torti bio je prošlotjedni koncert Zbora Crvene armije u Lisinskom. Na repertoaru su bile brojne sovjetske i crvenoarmejske popijevke i poskočice, uključujući i rusku verziju i u nas poznate partizanske pjesme “Po šumama i gorama”.

Što se to događa u Hrvatskoj? Plaču li Hrvati za komunizmom? Zašto nam je ponovno drag i mio tovarišć Ljenjin? Što će zagrebački studenti filozofije naučiti proučavanjem njegove knjige “Država i revolucija”, u kojoj autor opravdava političko nasilje? Nekada su jugoslavenski komunisti ovakva djela potajice proučavali u kaznionicama poput Lepoglave, nazivajući ih “crvenim univerzitetima”, a danas u toj djelatnosti prednjači Sveučilište u Zagrebu koje se financira novcem poreznih obveznika. Je li nas August Cesarec, nesuđeni osječki brend, urekao ispisivanjem slogana “Živjela sovjetska Hrvatska!” na zidu svoje kerestinačke ćelije? Hoće li se Kapucinska ulica u Osijeku ponovno zvati Boulevard generalissimusa Staljina? Je li moguće kotač povijesti okrenuti unatrag? U vremenima krize radikalne skupine ne miruju. Ovo je njihov trenutak. U članku “Čitati 'Kapital' danas”, objavljenom u listu Novosti, pročitali smo ovu misao slovenskog sveučilišnog profesora i člana Iniciative za demokratični socializem Marka Kržana: “Ne smijemo zaboraviti da su sve velike revolucije bile odjeci velikih kriza kapitalizma. Sve govori da se opet približava razdoblje u kojem će razmjeno male političke organizacije moći jako utjecati na razvoj događaja”. Nije li ruski revolucionarni vođa Ljenjin vlast osvojio sa šačicom razbojnika i sociopata nakon što je dobio logističku i financijsku pomoć od Njemačkog Carstva te se na vlast popeo državnim udarom i masovnom uporabom terora? Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1917. njegovi boljševici osvojili su tek 24 posto glasova, što ih nije smetalo da preotmu vlast i eliminiraju političke protivnike. Tvrtko Jakovina, još jedan profesor s Filozofskog koji ideju Oktobra smatra poticajnom, nedužno će ustvrditi kako je Ljenjin činom revolucije svoju vladu proglasio “višim stupnjem demokracije”. Sličnim besramnim argumentima mogli bi se pohvaliti i poklonici lika i djela Adolfa Hitlera koji je na parlamentarnim izborima 1933. osvojio tek 33,09 posto glasova što ga nije smetalo da smicalicama i podlošću osvoji vlast te svijet zavije u crno. A ni njih očito nije malo kada se bolje pogleda politička scena u Njemačkoj i Austriji.

Za razliku od današnje Rusije u kojoj je moguće vidjeti poneki primjer usamljenog otpora pritajenoj sovjetofiliji, ali i raširenoj ravnodušnosti, makar autor umjetničke instalacije na Ljenjinovom spomeniku naposljetku nadrapao u kakvom putinskom gulagu u Mordoviji, jedini zainteresirani za javni govor o Listopadskoj revoluciji u Hrvatskoj su mladi neomarksisti iz Radničke fronte i poneki sveučilišni nastavnik s Filozofskog fakulteta (ponekad je riječ o istim osobama), te bivši komunisti. U javnome diskursu nedostaje kritičkog narativa kada je riječ o komunizmu, kao da se to zlo nama nije nikada dogodilo, ali i elementarnog intelektualnog interesa prema totalitarizmu, njegovim nositeljima, posljedicama i žrtvama. Takav deficit karakterističan je za nedorasle male nacije. Nemamo mi stajališta ni prema najnovijim tehnološkim revolucijama, počesto nemamo čak ni pojma da se događaju, o tome što Hrvatsku očekuje za 10, 20, ili 50 godina, a kamoli da bismo izrazili svoje mišljenje o radikalnom nepoštivanju ljudskog dostojanstva, slobode i temeljnih prava čovjeka koje je tako brutalno pogazio komunizam ostvarujući svoje imaginarne ideje na masovnim zločinima, gulazima i gladomoru, ne razlikujući se previše od svojih ideoloških rodijaka nacionalsocijalizma i fašizma. Mladim marksistima-lenjinistima, koji ispred Filozofskog mašu zastavama Sovjetskog Saveza zazivajući svjetsku revoluciju, elektrifikaciju i vlast sovjeta, kolhoze i sovhoze 21. stoljeća, trebalo bi odgovoriti u Marxovom duhu, onom čuvenom gnomom iz “Osamneastog brumairea Louisa Napoleona” o tome kako se povijest prvi put pojavljuje kao tragedija, a drugi put kao farsa.