Ruski utjecaj na Balkanu je stvaran i lako uočljiv, a Europa i Amerika kao sigurnosna jamstva u regiji su pod pritiskom. Unatoč nadama u popuštanje neprijateljstva, ili čak veliku pogodbu s Rusijom, nema kraja natjecanju u regiji u kojoj su pojedini čelnici država spremni učiniti sve zbog političkih ili ekonomskih interesa, kaže Dimitar Bečev, istraživač u Centru za slavenske, euroazijske i istočnoeuropske studije na Sveučilištu Sjeverne Karoline i suradnik u Atlantskom vijeću.

- Još prije izbijanja ukrajinske krize Rusija je utjecala na regiju na mnoge načine. I dok vojna moć Rusije ima dalekosežne posljedice na sigurnost NATO-a i njegovih članica iz crnomorske regije, ruske energetske kompanije Gazprom, Gazpromnjeft i Lukoil i dalje imaju veliku ulogu na lokalnim energetskim tržištima, iako se zakonodavstvom EU-a, bloku kojem regija stremi, potiču konkurencija i diverzifikacija opskrbe energijom. Ono što se događa nije povratak Hladnog rata. U jugoistočnoj Europi nema blokova ili saveza koji su usmjereni jedni protiv drugih i, osim toga, Rusija nema trajne saveznike u ovome dijelu Europe. Također, Rusija nije u stanju napraviti dio ekonomske integracije, primjerice širenjem Euroazijske ekonomske unije (EEU) na Balkan prihvaćanjem u članstvo Srbiju, Republiku Srpsku, Makedoniju, ili bilo koga drugoga. Čak i najbolji prijatelji Moskve u regiji gravitiraju EU u pogledu gospodarstva i nastavljaju održavati dobre veze s NATO-om i Sjedinjenim Državama. Rusija ne pokušava nužno uspostaviti svoju hegemoniju nego samo poremetiti situaciju, jer bi sve drugo bilo preskupo i nedovoljno vrijedno za Kremlj gledano prema mogućem iznosu povratka ruskih investicija u Balkan. S druge strane, iako ima nekih sličnosti, ruski utjecaj u regiji nije kao u 19. i početkom 20. stoljeća. Rusija je danas “samo” značajan ekonomski čimbenik - ruske energetske tvrtke i razna financijska ulaganja mnogo su učinkovitije oružje, kaže Bečev.

On tvrdi da je na Balkanu cilj Rusije potkopati postojeće institucije i pravila uspostavljena od strane Zapada.

Važno je napomenuti da Rusija nije sama u ovome, nego ima svoje saveznike koji surađuju s Rusijom zbog vlastitih političkih i gospodarskih interesa. Neki od primjera su Milorad Dodik u Republici Srpskoj, Recep Tayyip Erdogan u Turskoj i Nikola Gruevski u Makedoniji. Drugi idu u suprotnom smjeru, okreću leđa Rusiji i usklađuju se sa Zapadom, kao što je to slučaj s Milom Đukanovićem i Crnom Gorom.

- Najsnažniji pritisak Rusije je u zemljama Istočnog partnerstva, kako ih zove Bruxelles, ali i u postokomunističkim zemljama južne i središnje Europe, uključujući bivšu Jugoslaviju i Tursku. Iako su zapadne sankcije i pad cijena nafte ozbiljno financijski pogodili Moskvu, ona zna kako iskoristiti utjecaj, slabosti i mogućnosti na europskoj periferiji. Ipak, Rusija vjerojatno nije u položaju da potkopava EU, a Kremlj nema koherentan model koji se može izvesti u postsovjetski prostor. Takvi modeli nisu ni “upravljana demokracija” ni “suverena demokracija” iz Putinova prva dva mandata, ni slavljenje konzervativnih vrijednosti i vjere u posljednje vrijeme, niti uzdizanje Rusije kao jedinstvenog protivnika globalnog liberalizma. Od Beograda do Ankare, od Sofije do Budimpešte, disfunkcionalna demokracija i pad autoritarne politike nisu rezultat Moskve, nego domaća događanja. Osim toga, Rusija nema ekonomske resurse za financiranje ideoloških “križarskih ratova” i nije spremna poticati prijateljske režime. Da je to istina, pokazuje Balkan. Iako je EU u poteškoćama, iako se suočava s egzistencijalnom krizom, i dalje je atraktivna regiji zbog svog tržišta i velikih financijskih transfera, zaključuje Bečev.