Danas više od 380 milijuna ljudi diljem svijeta boluje od dijabetesa. U Hrvatskoj je, prema posljednjim podacima CroDiab registra osoba oboljelih od šećerne bolesti, registrirano više od 240.000 osoba s dijabetesom, a, uzevši u obzir i one neotkrivene, procjenjuje se da u Hrvatskoj živi više od 350.000 osoba sa šećernom bolešću. Jedinstveni uzrok šećerne bolesti nije poznat, ali postoje čimbenici koji zajedno stvaraju povećanu opasnost od nastanka bolesti. Šećerna bolest (Diabetes mellitus) označava skupinu metaboličkih poremećaja čija je osnovna karakteristika hiperglikemija, odnosno povišena razina glukoze (šećera) u krvi. Šećerna bolest tipa 2 najčešći je oblik šećerne bolesti. Javlja se uglavnom u starijoj dobi. Naziva se i starački dijabetes, ali povećana učestalost debljine sve više snižava dobnu granicu, pa je pojava ove bolesti moguća i u mlađih osoba. Povećani rizik za razvoj šećerne bolesti tipa 2 imaju ponajprije osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu. Rizik je osobito velik kod abdominalne debljine (debljina u području trbuha). Nasljeđe je također važan čimbenik u povećanju rizika za šećernu bolest tipa 2. Ako je u obitelji netko imao šećernu bolest, učestalost njezine pojave znatno je veća. Kod šećerne bolesti tipa 2 sposobnost izlučivanja inzulina uglavnom se održava, bar u početku, međutim organizam je otporan na njegovo djelovanje i inzulin ne uspijeva ispuniti svoju ulogu. Taj poremećaj temeljni je uzrok šećerne bolesti tipa 2 i nazivamo ga inzulinska rezistencija. U početku se šećerna bolest tipa 2 obično uspješno liječi dijetom, povećanjem tjelesne aktivnosti te prema potrebi tabletama. Tijekom godina i izlučivanje inzulina u gušterači može postati nedostatno, pa je potrebno liječenje inzulinom.

Šećerna bolest tipa 1 javlja se najčešće u mlađih osoba, iako može početi u bilo kojoj dobi. Kod tog tipa bolesti gušterača ne proizvodi inzulin. Manje od 10 % osoba sa šećernom bolešću ima tip 1.

Osoba sa šećernom bolešću može imati sljedeće simptome: žeđanje i suhoću usta, učestalo mokrenje, gubitak težine, pojačana glad, umor i iscrpljenost, zamućen vid, trnci u stopalima, a rane mogu sporo zacjeljivati. Dijagnozu šećerne bolesti liječnik će postaviti na temelju sljedećih nalaza: ako je u dva navrata glukoza u krvi natašte veća od 7 mmol/L, ako je glukoza u krvi u bilo koje vrijeme tijekom dana viša od 11,1 mmol/L. Liječnik može zatražiti i test opterećenja glukozom (kratica OGTT). U tom testu mjeri se glukoza u krvi natašte, a nakon toga se popije vrlo slatka tekućina, 75 g glukoze otopljene u vodi. Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za dva sata. Vrijednost glukoze nakon dva sata veća od 11,1 mmol/l također potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

Vrijednosti glukoze u krvi mogu biti više od normalnih (između 6 i 7 mmol/L natašte ili između 7,8 i 11,1 mmol/L nakon dva sata u OGTT-u), a ipak niže od razina prema kojima se dijagnosticira šećerna bolest. Tada se postavlja dijagnoza poremećene tolerancije glukoze ili preddijabetesa.

Hiperglikemija je stanje izrazito povišene vrijednosti glukoze u krvi. Nastaje kada zbog nedostatka inzulina glukoza ne može ući u stanice te se nagomilava u krvi do vrlo visokih vrijednosti. Stanice ne mogu iskoristiti glukozu za svoj uobičajeni put metabolizma i "gladuju", metabolizam u stanicama odvija se "neprirodnim" putovima, koristeći masti, a ne glukozu, što rezultira stvaranjem štetnih produkata, poremećajem metabolizma vode i minerala. Izrazito visoke vrijednosti šećera u krvi, dehidracija i nagomilavanje štetnih produkata razgradnje masti dovode do daljnjih poremećaja, često i do kome, ugrožavajući život bolesnika.

Kronične komplikacije javljaju se nakon dužeg razdoblja neregulirane šećerne bolesti. Kao posljedica patološkog djelovanja hiperglikemije na krvne žile nastaje difuzno progresivno sužavanje malih krvnih žila (mikroangiopatija) i velikih krvnih žila (makroangiopatija). Najčešće mikroangiopatske promjene javljaju se na oku, bubrezima, u probavnom traktu, na živcima, a makroangiopatske na srcu, mozgu, krvnim žilama nogu.

Kako bismo spriječili nastanak komplikacija šećerne bolesti, potrebno je što prije dijagnosticirati šećernu bolest, početi liječenje i optimalno regulirati šećer u krvi. S ciljem regulacije težimo: da šećer u krvi ujutro prije obroka (natašte) bude niži od 5,5mmol/L, a da nakon jela ne prelazi 7,8 mmol/L. Pokazatelj regulacije šećerne bolesti je nalaz koji se zove HbA1c. To je glikolizirani hemoglobin, odnosno šećer vezan u crvenim krvnim zrncima, koji nam govori kakve su bile razine šećera u krvi u posljednja dva mjeseca. Kod dobro regulirane šećerne bolesti HbA1c treba biti niži od 6,5 mmol/L. (Doc. dr. sc. Senka Samardžić, dr. med., specijalist javnog zdravstva)