KNJIGA VLADIMIRA ŠEKSA “DRŽAVNI UDAR: KAKO SU MANOLIĆ I MESIĆ RUŠILI TUĐMANA I HRVATSKA POLITIKA PREMA BIH, 2. DIO”
Nedavno je u zagrebačkom hotelu Esplanade, točnije 26. listopada ove godine u 18.30 sati, premijerno promovirana knjiga Vladimira Šeksa “Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH, 2. dio”.
Promocija je održana u velebnoj hotelskoj dvorani Istanbul, dvorana kapaciteta tristo mjesta bila je dupke puna, tražilo se mjesto više. Promociji su nazočili uglednici raznih političkih provenijencija iz raznih sfera društveno-političkoga života grada Zagreba, ali i oni koji su dolazili s krajnjeg juga i istoka Republike Hrvatske. Drugim riječima, promociji je nazočio značajan broj istaknutih predstavnika političkog, znanstvenog, pravosudnog, kulturnog, gospodarskog i športskog života, a primijećena je nekolicina viđenijih predstavnika diplomatskoga kora. Interes za predstavljanje knjige iskazali su Šeksovi pobornici, ali i njegovi politički oponenti, svi su došli vidjeti što je novoga napisano u njegovoj memoarskoj građi i kad se očekuje novi autorov pisani uradak. Sa sigurnošću se može zaključiti da je prisutan opći interes relevantnih čimbenika društveno-političkog života Lijepe Naše.
MINUCIOZNI OPISI
Promotori knjige bili su od prije poznati široj javnosti, to su recenzenti izv. prof. Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i ravnatelj Državnog arhiva doc. dr. sc. Dinko Čutura, glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, urednik knjige Žarko Ivković i autor, a moderatorica je bila poznata novinaraka Iva Puljić Šego. Nakon impozantnih i impresivnih izlaganja o knjizi, nazočnima se nametnuo zaključak da je Šeks razvio novi vid političkog komuniciranja s javnošću i svojim političkim oponentima, pri čemu za njegov spisateljski rad vrijedi latinska sentenca sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti) koju je izrekao najpoznatiji starorimski povjesničar Kornelije Tacit u Analima.
Sadržajno-tehnički promatrano, kao i prethodne tri, knjiga je izašla u nakladi Večernjeg lista d.o.o., tiskana je na tzv. B5 formatu, sadrži 488 stranica, podijeljena je u osam poglavlja. Tematski je nastavak knjige “Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH, 1. dio”. Šeks u novoj knjizi nastavlja s rasvjetljivanjem političkih, gospodarskih, humanitarnih, sigurnosnih i vojnih događaja koji su obilježili prvu polovinu 90-ih godina prošloga stoljeća u Republici Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini. U njegovom spisateljskom radu ponovno su u prvom planu deskriptivna i povijesna metoda, vrlo opširno s mnoštvom poznatih i nepoznatih podataka obrazlaže ratnu situaciju u Republici Hrvatskoj, unutarstranački odnos Hrvatske demokratske zajednice, pri čemu argumentirano prikazuje supremaciju Tuđmanovih pristaša u odnosu na Mesićeve i Manolićeve pristaše. Objašnjava stav HDZ-a i oficijelne politike prema oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini, pri čemu je Tuđman zauzeo afirmativnu politiku prema opstojnosti BiH, ali uz maksimalnu zaštitu i skrb o hrvatskom nacionalnom korpusu na bosansko-hercegovačkim prostorima.
Vrlo je težak i odgovoran zadatak prikazati ovu knjigu na nekoliko autorskih kartica, ali je veliko zadovoljstvo približiti njezin sadržaj čitateljskoj publici osvrtom na neke od najvažnijih događaja koji su minuciozno opisani.
U strukturi knjige Šeks posebnu pažnju poklanja Washingtonskim sporazumima koji su potpisani u ožujku 1994. u Washingtonu između predstavnika Hrvata i Bošnjaka. Sporazumima su prethodili hrvatsko-bošnjački oružani sukobi u BiH, administracija američkog predsjednika Billa Clintona kontinuirano je radila pritisak na obje zaraćene strane u cilju njihova okončanja. Naime, od kraja veljače 1994., uz američko posredovanje, bili su vođeni pregovori između predstavnika BiH, Republike Hrvatske i Herceg-Bosne. Okvirni sporazumi odnosili su se na stvaranje Federacije BiH (s ustrojem središnje i kantonalne vlasti i dr.) i na njezino konfederalno povezivanje s Hrvatskom (s rješenjem za pristup Federacije BiH moru preko hrvatskog teritorija i status luke Ploče, tranzitna prava Hrvatske kraj Neuma i dr.). Sporazumno je bilo određeno i uspostavljanje zajedničkoga vojnog zapovjedništva Federacije BiH. Šeks Wasingtonske sporazume prikazuje kao neosporan uspjeh hrvatske državne politike na čelu s dr. Tuđmanom, a što potkrepljuje s dosad neobjavljena dva prikaza telefonskih razgovora - prvi je vođen između Billa Clintona i tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, a drugi je vođen između dr. Franje Tuđmana i američkog predsjednika Clintona.
PITANJE OPSTANKA BiH
Šeks in continuo opisuje sukob na relaciji Tuđman - Manolić - Mesić. Manolićeva frakcija unutar HDZ-a kontinuirano i neuspješno optuživala je za niz “propusta” oficijelnu politiku, naročito apostrofiraju odnos hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Prilikom neargumentiranog optuživanju namjerno zaboravljaju vojnu i humanitarnu komponentu hrvatske politike prema BiH, bez koje nisu postojale teoretske šanse da okupirana BiH, odnosno bošnjačko i hrvatsko pučanstvo preživi. Jedini slobodni pravci dostave pomoći bili su oni prema Republici Hrvatskoj, pravci prema Saveznoj Republici Jugoslaviji bili su okupirani, odnosno puni ostataka JNA koji su preimenovani u Vojsku Republike Srpske. U kontekstu mnogobrojnih sukoba, Šeks izdvaja sukob od 11. veljače 1994. koji je uslijedio tijekom rasprave o reformi fiskalnog (poreznog) sustava kad je ponovno došlo do sukoba povezanog s “bosansko-hercegovačkim pitanjem”. Uslijed toga, Tuđman je ponovno bio prisiljen izložiti politička stajališta hrvatske državne politike u odnosu prema BiH. “Hrvatska je za Bosnu i Hercegovinu kao uniju triju republika. Ako nema unije triju republika: ide li srpska republika Srbiji, tada ide i Herceg-Bosna Hrvatskoj; Hrvatska je za konfederalni savez s bosansko-muslimanskom republikom.” Upravo na ovim tezama Tuđman je na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a 24. veljače 1994. definirao konačnu državnu politiku prema BiH, a koja je u konačnici dovela do realizacije Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji je poznatiji pod kolokvijalnim nazivom Daytonski sporazum.
Sporazum je 20. studenoga 1995. ispregovaran i dogovoren u vojnoj bazi američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, koja se nalazi u saveznoj državi Ohio na istoku SAD-a, a svečano je potpisan 14. prosinca 1995. u Elizejskoj palači u Parizu. Šeks iz transkripta navedene sjednice na poseban način ističe riječi prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana: “Danas svi odgovorni međunarodni čimbenici, od Europe do Sjedinjenih Američkih Država, prvi put dođoše do zaključka da je opstanak Bosne i Hercegovine kao takav nemoguć i preporučuju nam, ne samo preporučuju nego na svoj način i smatraju da je neophodno, i zbog nas i zbog svijeta, da prihvatimo takvo rješenje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ostane u zajednici s Muslimanima.”
Autor je posebnu pažnju posvetio sukobu Tuđmana s Manolićem i Mesićem koji se dogodio 24. ožujka 1994., kada je došlo do žustrog sukoba između Tuđmana i Manolića. Sukob između Tuđmana i Manolića koji je tada bio predsjednik Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske počeo je u 9 sati. Manolić svjestan da gubi političke pozicije u HDZ-u pokušao je izvršiti dijalektički obrat u inverziji sljedećim riječima: “Ne dam ostavku, pobijedila je moja politika, a ne tvoja!” Međutim, situacija je bila radikalno drugačija, krajnje politički nepovoljna za Manolića i njegove sljedbenike, a tadašnju situaciju najbolje ilustriraju riječi Antuna Vrdoljaka: “Joža, nisu tebe zvali u Washington, nego Franju Tuđmana. O čemu mi govorimo? Nisi ti govorio u Vijeću sigurnosti, nego Franjo Tuđman. Prema tome, kako možeš reći, ja sam pobijedio, meni to u svijetu priznaju, a vidi, bogati, njega kite odlikovanjem. To je nelogično...”
Sukob je nastavljen isti dan, točno u podne na sjednici Predsjedništva HDZ-a, sjednica je bila prvi korak prema političkoj eliminaciji Josipa Manolića i njegovih sljedbenika. Višesatna rasprava obilovala je žustrim i beskompromisnim sukobima, ona je bila posljednji istup Manolića u tijelima HDZ-a. Sud časti Gradske organizacije HDZ-a grada Zagreba isključio je Josipa Manolića iz članstva 5. travnja 1994. Odluku, s obrazloženjem, potpisao je predsjednik suda časti Ivan Kolak, a istu je Manoliću uručio jedan od recenzenata knjige, doc. dr. sc. Dinko Čutura, koji je u to vrijeme bio tajnik zagrebačkog HDZ-a.
Nakon isključenja, Manolić je s nekolicinom viđenijih članova HDZ-a (Stjepanom Mesićem, Josipom Boljkovcem, Pericom Jurićem, Slavkom Degoricijom, Zlatkom Canjugom i dr.) krenuo u svoj novi politički projekt. Osnovao je Hrvatske nezavisne demokrate (HND), stranku koja nije postala pandan HDZ-u, a tijekom svoga djelovanja nije ostavila značajnijeg traga u političkom životu u Republici Hrvatskoj, njezini članovi nisu okupili najavljivanih pola milijuna članova. Osnivanje HND-a Tuđman je nazvao renegatskim pokušajem Manolića i Mesića da izazovu raskol u HDZ-u i time izazovu ustavnu krizu. Ovu političku krizu Tuđman je elaborirao na sjednici Predsjedništva HDZ-a 21. travnja 1994., transkript s ove sjednice Šeks je u cijelosti prenio u svojoj knjizi.
Konačna politička neutralizacija Manolića dogodila se 24. srpnja 1994., kada je smijenjen s mjesta predsjednika Županijskog doma Hrvatskoga sabora. Istoga dana ista sudbina pogodila je i Stjepana Mesića koji je napustio mjesto predsjednika Hrvatskoga sabora, na njihova mjesta izabrani su Katica Ivanišević i Nedjeljko Mihanović.
Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo znanstveni je savjetnik u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, voditelj Područnog centra Osijek.
Piše: Miljenko BREKALO
ŽIVA ISTINA
Bez namjere podjele BiH
Sveukupnost autorovog istraživanja i prezentacija izloženih činjenica u knjizi jasno i nedvosmisleno dokazuju da hrvatsko državno vodstvo na čelu s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom nije sudjelovalo niti imalo namjeru sudjelovati u podjeli BiH radi odcjepljenja dijela njezina teritorija na kojemu žive Hrvati i njegova pripojenja Republici Hrvatskoj. Na drugoj strani, Tuđmanovi politički oponenti namjerno zaboravljaju da je Milošević kao “polugu moći” imao JNA koja je bila pod njegovom izravnom kontrolom preko armijskog vrha koji je kadroviran prema njegovim zahtjevima. Naime, prema podatcima The Military Balance, The International Institute for Strategic Studies 1990-1991, JNA je početkom Domovinskog rata bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih vojnih armija u Europi. Prema tome, Milošević nije imao potrebu dogovarati oko podjele BiH s Tuđmanom.
POPUT TACITA
Povijesna interpretacija jednoga burnog povijesnoga razdoblja
Šeks u knjizi prikazuje pozadinu razgovora Tuđmana s Miloševićem, objašnjava to izvrsnim taktičkim potezom u prvoj fazi Domovinskoga rata, razdoblju kada se Republika Hrvatska intenzivno naoružavala i borila za međunarodno priznanje. S druge strane, Tuđman je nakon hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. uvijek vodio rekoncilijantnu politiku prema Bošnjacima i zagovarao federalni ili konfederalni oblik državnog ustroja BiH.
In fine, Šeksove knjige, poput Tacitovih, predstavljaju povijesnu interpretaciju jednoga povijesnoga razdoblja, ali istovremeno daju portrete političara moderne hrvatske povijesti s kraja dvadesetoga i početka dvadeset i prvoga stoljeća. U svojim kritičkim osvrtima ne štedi nikoga, vješto analizira i svoje političke bonuse i maluse, upravo zbog te vrline sam ga bez pretencioznosti usporedio s najznačajnijim starorimskim povjesničarom Kornelijem Tacitom. Dijelim dojam s drugim poznavateljima Šeksova spisateljskoga opusa, slijedi nastavak, svima se nameće zaključak da je Vladimir Šeks, kao suvremenik i aktivni čimbenik stvaranja i izgradnje moderne hrvatske države, odlučio obraditi sve povijesne elemente hrvatske državnosti do današnjeg dana.
Osnivanje HND-a Tuđman je nazvao renegatskim pokušajem Manolića i Mesića da izazovu raskol u HDZ-u i time izazovu ustavnu krizu...
U strukturi knjige Šeks posebnu pažnju poklanja Washingtonskim sporazumima koji su potpisani u ožujku 1994. u Washingtonu između predstavnika Hrvata i Bošnjaka...