Magazin
NIKOLA MATIJEVIĆ 11. STUDENOGA SLAVI 81. ROĐENDAN...

Lički zubar otporan na vrijeme:
Burna sudbina umirovljenog
osječkog stomatologa
Objavljeno 11. studenog, 2017.

U više sam navrata planirao razgovarati s dr. Nikolom Matijevićem, osječkim stomatologom koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio istaknuti aktivni sportski djelatnik u karateu, a sad se planirano napokon i ostvarilo.

Kao izaslanik Karate kluba Đakovo, naime, izabran je za predsjednika Županijskog karate saveza osječko-baranjskog, a nedugo nakon toga obnašao je i dužnost čelnika KSH-a. Brzo je postalo jasno zbog čega je dr. Matijević posvetio slobodno vrijeme baš tom tada u Hrvatskoj posve mladom borilačkom sportu. Njegova kći Valentina (rođena 1968.) isticala se na svim natjecanjima, mnogi su u njoj prepoznali “čudo od djeteta”, što je plavokosa Osječanka sustavno i dokaz(iv)ala osvajajući naslove prvaka bivše države u pionirskoj, kadetskoj i seniorskoj konkurenciji.

VALENTINA I MARKO

Štoviše, stjecajem okolnosti, u Valentininoj riznici kasnije se našla i titula seniorske prvakinje Bosne i Hercegovine (braneći boje sarajevske Bosne, nap. a.), ali i naslov prve prvakinje samostalne i neovisne Hrvatske.

- Kao sasvim mladu članicu KK-a Đakovo, tek što je zakoraknula u svijet karatea, zapazio ju je čuveni dr. Ilija Jorga i mnogo godina kasnije ponudio prijelaz u beogradsku Crvenu zvezdu - opisuje važan detalj iz života svoje kćeri dr. Matijević, nadodavši podatak da je među đakovačkim karatašima prvi bio aktivan njegov sin Marko, kojeg je Valentina u pravilu pratila na svakom treningu.

Nažalost, brat se razbolio i morao prerano napustiti karate, a tri godine mlađa seka izrasla je u vrhunsku natjecateljicu. Nakon đakovačkog, Valentina je kao posve mlada branila boje KK-a Osijek (kod Milana Orlovića), zatim zagrebačkog Tempa (kod Ilije Smoljenovića) i već spomenute Bosne (kod također istaknutog trenera Salka Čurića), da bi nakon osamostaljenja RH nastupala za KK Novi Zagreb i Samobor. Danas je ponosna vlasnica majstorskog karate pojasa 6. dan (stupanj u karateu, nap. a.), a kao članica Samobora 1992. prva je osvojila prvo mjesto na državnom prvenstvu Republike Hrvatske u katama (borba sa zamišljenim suparnikom), što joj je omogućilo i nastup na Svjetskom prvenstvu u Granadi. Natjecala se kasnije i kao veteranka, osvojivši dakako državni primat, neko je vrijeme obnašala i dužnosti izbornice reprezentacije Hrvatske te predsjednice liječničke komisije HKS-a.

PRSTI SUDBINE

Dakako, sasvim dočarati inače atraktivnu Valentinu Matijević ne bi bilo moguće kad ne bih istaknuo da ima kćer Petru (sada već studenticu) te da živi u metropoli, radi u bolnici u Vinogradskoj gdje je voditeljica Odjela dječje fizijatrije sa stečenim zvanjem doktora znanosti, primarijusa specijalizacije fizijatrije i doktora medicine. Prije nešto više od dvije godine Valentina je proglašena najboljom od deset hrvatskih liječnica u toj struci!

Ne treba posebno ni isticati s koliko ljubavi Matija danas govori o svojoj nasljednici, ali i o sinu Marku (1965.). On, naime, nije napuštao Osijek, docent je dr. znanosti, specijalist oralne medicine, radio je prvo u KBC-u Osijek, sada ga možete sresti kao oralnog kirurga u Domu zdravlja. Ili, možebitno, na Medicinskom fakultetu gdje je jedan od predavača. “Ne tajim da sam najsretniji čovjek na svijetu”, reći će u jednom trenutku ushićeno Nikola, misleći pritom poglavito baš na članove vlastite obitelji.

Bilo kako god, glavnina naše priče ipak se odnosi na uvijek samozatajnog Nikolu, koji se u mladosti bavio košarkom. Bio je član čuvenog Željezničara, iz pedesetih godina 20. stoljeća, čiji je lider bio Živko Radan, tada profesor na Gimnaziji, a igrali su, kao pioniri tog sporta u gradu na Dravi, isključivo osječki gimnazijalci.

- Profesora Radana danas se rijetko spominje, a zaslužio je da ga se potencira kao utemeljitelja nekoliko klubova u Osijeku - kaže Nikola, kojeg i danas vršnjaci zovu Matija.

- Priključio sam se nešto starijim kolegama i kad su oni otišli na studij u Zagreb, ja sam ostao i počeo voditi Želju. Mnogo godina kasnije, baš za tu aktivnost, primio sam diplomu za “zasluge u osječkom sportu”. Nažalost, kad sam gotovo proglašen narodnim neprijateljem (uporno je odbijao postati partijaš!), izgubivši vjeru u društvo oko sebe, zapustio sam i bavljenje sportom, pa se i Željezničar ugasio - priča Matijević.

Prolazile su godine, tvrdoglavom Ličaninu mnogo važniji postaju školovanje, posao i obitelj, ali je Nikola i dalje osjećao ljubav prema sportu. Budući da u Vrpolju nije bilo prepoznatljivijeg kluba, Nikola je odveo sina u obližnje Đakovo.

- Marko se kao devetogodišnjak uključio u rad Karate kluba Đakovo, gdje se treniralo u nama pogodnim večernjim terminima. Odvozio bih pritom i Valentinu, koja je brzo postala maskota kluba, trenirajući kod Mirka Križića, tada “alfe i omege” đakovačkog kluba. Nažalost, Marko je počeo osjećati bolove, morao je prestati trenirati jer je liječnicima (pre)dugo trebalo da postave dijagnozu (ulcus!), Valentina je ostala, pa je kao djevojka ostvarila veliku karijeru. Presudna je, u tomu, bila ponuda braće Jorga da pomognu Valentini u njezinu razvoju, pa sam je neko vrijeme vodio i u Beograd na treninge. S vremenskim odmakom moram priznati kako smo baš kod Jorginih nailazili na sjajnu gostoljubivost - prisjeća se dr. Matijević.

Druga je bitna ponuda Valentini mnogo kasnije stigla iz sarajevske Bosne, čiji su emisari obećali upis na Medicinski fakultet u Sarajevu, kako za Valentinu, tako i za Marka.

- Međutim, Valentina je ostala članica Bosne još samo pola godine, osvojivši u to vrijeme i titule prvakinje BiH i Jugoslavije, ali kako se nije adaptirala na novu sredinu, spakirala je stvari, otputovala u Zagreb gdje je diplomirala medicinu. Marko je stomatologiju, pak, završio u Sarajevu... - raspričao se dr. Nikola Matijević kad sam već bio siguran da je razgovor pri kraju.

- Rekoh ti da je moja sudbina burna i sadržajna, dostojna možda i jednog romana - kaže.

ŽIVOT ZA ROMAN

Koji bi autor, svakako, završio zanimljivom pričom s kraja Nikolina radnog vijeka.

- Bio sam te 1994. već sasvim iscrpljen, poglavito od stalnog putovanja do Osijeka i Donjih Andrijevaca, što me potaknulo da ishodim invalidsku mirovinu s punim stažem (36). Budući da sam u to doba honorarno radio u Kopanici, gdje me jedne večeri telefonom nazvao Petar Vukasović, pravnik u Domu zadravlja koji me otprije poznavao kao pacijent, te ponudio zaposlenje! Dakle, na kraju radnog vijeka, eto, mogao sam se zaposliti u Osijeku, ali sam tu mogućnost ipak odbio. Zahvalivši pritom na lijepoj ponudi - zaključio je svoju životnu priču naš sugrađanin, i danas vitalni Nikola Matijević, ponosni otac ponajbolje hrvatske karate natjecateljice Valentine i nešto starijeg sina Marka, oboje danas liječnika, dičeći se također i s troje unučadi.

Piše: Dragutin KERŽE

BURNE GODINE
Bezbroj problema do smirenja u Osijeku

Nikola Matijević rođen je 11. studenoga 1936. u Jelovcu, u ličkoj općini Gračac, ali je još kao dječačić u ratnom vihoru postao izbjeglica, pa je, zajedno s ocem, majkom, bratom i sestrom, 1941. stigao u Osijek. Prethodno su Matijevići, uz mnogo teškoća, skrivajući se, prošli kroz Knin, Adaševce, Gračac i Zagreb. Uz pomoć Nikolina strica (inače trgovca s dvije parfumerije), konačno, pronašli su skroman smještaj (u Kapucinskoj ulici) 1943. godine. Nikola je krenuo u pučku školu u nekadašnjoj Preparandiji, a potom završio i Gimnaziju. Zaposlio se u Zavodu za statistiku ondašnjeg NO Kotara Osijek, ubrzo su ga prepoznali kao svestrana i perspektivna mladića, gdje su mu ponudili munjevito napredovanje, ali pod uvjetom da postane član Partije! Nikola je to odbio, što mu je zatvorilo sva vrata za napredovanje, razbolio se i zla sudbina mu je '59. u cvijetu mladosti predodredila četveromjesečno liječenje u TBC odjelu osječke bolnice u Strossmayerovoj (danas Vikarijat, nap. a.), potom i u Klenovniku. Kad se vratio, nastavio je raditi u Kotaru, '62. se oženio, pokušao upisati u tek otvorenu Višu stomatološku školu, što mu je, opet uz neobjašnjive poteškoće, uspjelo tek u drugom pokušaju. Kao apsolvent '65. tražio je posao u Osijeku, ali bez uspjeha, što mu je uspjelo u - Vrpolju. Uselio je, sa suprugom, u dvosoban stan nedaleko od Meštrovićeva muzeja, uz pomoć Mate Grgića iz Sl. Broda upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu gdje je stekao zvanje diplomiranog stomatologa, dobio posao u Donjim Andrijevcima gdje je radio sve do umirovljenja 1994. Zanimljivo je da je Nikola sve to vrijeme odlazio na posao i vraćao se u Osijek, gdje i danas stanuje u obiteljskoj kući u Ul. Leopolda Bogdana Mandića sa suprugom Herminom. A u kući nastaje veliko slavlje kad Matijevićima u posjet dođu kći Valentina i sin Marko s troje djece, Petrom, Nikolom i Lotom.

VJERNIK I SPORTAŠ
Nevoljama unatoč, još sam živ

- Ja sam vjernik i Bogu zahvaljujem na svemu što mi je dao. I na tomu što mi je sve dao, da ojačam. Jer, kako se kaže, što te ne ubije, to te ojača. Prebolio sam tuberkulozu, imao sam karcinom prostate, gangrenu žučnog mjehura... sav sam isječen. Ali, kao što vidiš, hodam, svakodnevno kod kuće vježbam i potom mnogo, i to svakodnevno, pješačim. A sve poteškoće koje sam imao - zaboravio sam. I oprostio onima koji su mi željeli zlo, jer oni su svi završili drukčije nego ja koji sam i živ i zdrav.

Profesor Radan zaslužio je da ga se potencira kao utemeljitelja nekoliko klubova u Osijeku, kaže Nikola, kojeg i danas vršnjaci zovu Matija.

Nikolin sin Marko razbolio se i morao prerano napustiti karate, a tri godine mlađa sestra izrasla je u vrhunsku karate natjecateljicu...

Prolazile su godine, tvrdoglavom Ličaninu mnogo važniji postaju školovanje, posao i obitelj

Možda ste propustili...

PROF. DR. SC. ENES KULENOVIĆ, FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Agresivni politički akteri svojim istupima štete razvoju demokratske kulture

NATO - 75 GODINA: OBLJETNICA PROSLAVLJENA I U HRVATSKOJ

Temelji sigurnosti jučer, danas i sutra

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

KAMPANJA - ZAVRŠNI KRUG

Mate Mijić: Velika dosada
koja srećom kratko traje

3

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim