Nakon što su njihovi vođe završili u zatvoru ili im iz bruseljskog utočišta prijeti izručenje, a njihova autonomija je ukinuta, Katoloncima ne preostaje ništa drugo nego da pjevaju.

To im pravo nije mogao oduzeti čak ni španjolski desničarski diktator Francisco Franco Bahamonde koji je sa svoje strane učinio sve kako bi katalonski identitet zatro zauvijek. U vrijeme njegove strahovlade bilo je posve normalno da ulice i svi javni natpisi u Barceloni budu napisani isključivo na španjolskom. Katalonski jezik bio je izbačen iz škola i iz javne uporabe, a isto je vrijedilo s imenima koja su nadjevana djeci. Naime, u godinama nakon pada Republike nitko se u Kataloniji nije smio zvati Jordi, Pau, Lluc ili Josep, ta su imena kao i mnoga druga bila zabranjena, a umjesto tradicionalnih narodnih imena, katalonska djeca morala su nositi španjolska imena Jorge, Pablo, Lucas i José. Na fonetskoj razini razlika je još veća jer Žordi ili Žuzep uistinu nisu isto što i Horhe i Hoze. Primjerice, pravo ime slavnog opernog tenora Joséa Carrerasa je Josep Maria Carreras i Coll. Sve do Francove smrti katalonski se nije mogao čuti ni u crkvi. Sve knjige i časopisi tiskani na katalonskom bili su uklonjeni iz knjižnica uključujući i katalonski prijevod Shakespearea.

Nakon što je 1968. katalonski kantautor Joan Manuel Serrat odbio na Eurosongu otpjevati pjesmu “La, La, La” na španjolskom, zamijenjen je u posljednji trenutak etnički i politički podobnijom pjevačicom Massiel koja je tu pjesmu izvela u londonskom Royal Albert Hallu na režimskom jeziku i pobijedila. Osim na kastiljskom, Massiel je tu pjesmu snimila i na talijanskom, njemačkom i engleskom. Kod Franca je mogao proći svaki jezik, samo ne katalonski. Svoju malu zadovoljštinu Katalonci su dobili tek 2004. kada je na Eurosongu prvi put nastupila Andora, suverena pirenejska državica u kojoj se službeno govori katalonski. Serrat je tada još i dobro prošao jer su frankisti njegov “nepatriotski” čin kaznili tek javnim paljenjem njegovih ploča. Dvadesetak godina nakon Francove pobjede u građanskom ratu i nasilnog brisanja njihova jezika iz javnog života, Katalonci su pronašli svoju malu jezičnu i kulturnu nišu u sferi kazališta i popularne glazbe. Stanovitih “zasluga” imao je i sam diktator koji je popuštanjem stega želio popraviti lošu predodžbu o sebi i svojoj zemlji u svijetu. Rodio se pokret Nova Cançó, osnovan na tragu latinoameričkog uzora Nueva canción, koji je okupljao kantautore koji su pjevali na katalonskom, a širenju ovog jezika pomoglo je i osnivanje diskografske kuće Edigsa 1961. te kulturno-prosvjetne udruge Òmnium Cultural (nešto kao katalonska Matica hrvatska) koja je od 1961. do 1967. morala djelovati u ilegali. Prva knjiga na katalonskom nakon pada Republike objavljena je 1962. Najvažniji predstavnici katalonske kantautorske scene su skupine Els Setze Jutges i Els Esquirols, Joan Manuel Serrat, Maria del Mar Bonet, Lluís Llach te Ramon.

Autor ovih redaka sjeća se svog upoznavanja s katalonskom kantautorskom scenom devedesetih godina kada su prvi albumi Marije del Mar Bonet i Els Setze Jutges privatnim putem stigli u Osijek. Bio je to prvi susret s materinskim jezikom naših starih znanaca Salvadora Dalíja, Joana Miróa, Antonija Gaudíja, Salvadora Espriua (katalonske pisce rijetko možemo čitati na hrvatskom), Tetea Montoliua (“El Gran Señor from Catalonia”), Montserrat Caballé i Jordija Savalla.