Na Umjetničkoj je akademiji u Osijeku nedavno predstavljen projekt Vertical Dance Platform Croatia, iza kojega stoji Đakovčanka Marija Šćekić, koreografkinja, plesačica i začetnica vertikalnog plesa u Hrvatskoj te voditeljica Histeria Nove. Ciljevi platforme su stvaranje profesionalnih uvjeta rada, promocija sigurnosnog protokola i mjera zaštite plesača te promocija plesne umjetnosti u službi zaštite i očuvanja kulturno-prirodne baštine.

Tko se još ovom vrstom plesa u Hrvatskoj bavi osim Vas?

- Trenutačno sam još uvijek, stjecajem okolnosti, začetnica ove vrste plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Razvitak vertikalnog plesa u Hrvatskoj projekt je Umjetničke organizacije Histeria Nova, započet 2012. mojim autorskim projektom pod nazivom Vrata Velebita. Taj multimedijalni, umjetničko-plesni projekt održavao se tri godine i u bliskoj suradnji s Nacionalnim parkom Paklenica. U tom sam razdoblju stvorila nekoliko programa, od kojih bih izdvojila tri: 1. predstavu “Mala tragedija” izvedenu na 50 metara visokoj stijeni kanjona Velike Paklenice, koja plesnom umjetnošću prikazuje ugrožene vrste ptica koje obitavaju u NP Paklenica. Probe i predstavu snimala je ekipa njemačko-francuske ARTE TV, što je znatno utjecalo na daljnji tijek razvitka ove vrste umjetnosti u našoj zemlji, u kojoj je vertikalni ples u službi promocije prirodne baštine; 2. kratki umjetničko-eksperimentalni film “Babine suze” (2016.), u koprodukciji Histeria Nove i Filma 54 iz Osijeka, koji govori o bračnom paru Mariji i Josipu Ramić, ujedno i posljednjim stanovnicima NP Paklenica (2015. preminula je Marija, 2017. Josip). Film je kombinacija plesnih pokreta i pokreta života na planini pa je vertikalni ples ovdje u službi promocije kulturne baštine, a film je osvojio Blue Sun nagradu, 1. mjesto na IX. Paklenica Film Festivalu (2016.) i od tada se prikazuje u zemlji i inozemstvu; 3. prvu vertikalnu radionicu u Hrvatskoj, pod vodstvom Kate Lawrence i mene, što se održala pod okriljem međunarodnog razvojnog projekta Vertical Dance Forum, na inicijativu francuskog koreografa Fabricea Guilotta, umjetničkog voditelja vertikalne plesne kompanije iz Pariza Cie Retouramont, što je otvorilo vrata nizu novih umjetničko-edukativnih međunarodnih suradnji, jer je od 2017. do 2019. projekt VDF sufinanciran sredstvima EU. Zbog navedenih razloga osjećam veliku odgovornost, pa i moralnu i umjetničku dužnost, ustrajati u daljnjim pokušajima stvaranja adekvatnih, profesionalnih uvjeta za razvoj ove vrste umjetnosti u Hrvatskoj.

Koliko je to složeniji oblik plesne umjetnosti od uobičajenog, horizontalnog, ako se to tako može reći? Što od plesača zahtijeva, mislim pritom na fizičku spremu, iskustvo...?

- Okomiti ili vertikalni ples oblik je suvremene plesne umjetnosti nastao kao spoj raznih umjetničko-sportskih disciplina i čini inovativnu, marginaliziranu, tehnički vrlo zahtjevnu i za život opasnu plesnu umjetnost. Od svog nastanka (prije 30-ak godina) okomiti ples razvijao se spontano i postupno nizom samostalnih inicijativa plesnih kompanija, da ljudsko tijelo uzdignu s tla, koristeći se zakonima visećeg (suspendiranog) objekta u prostoru. Zakoni biomehanike ljudskog kretanja početni su elementi u stvaranju okomitih koreografija, u kojima kretnje plesača uistinu, u pravom smislu riječi, prkose gravitaciji. Naravno da je samim tim plesačima s penjačkim iskustvom i iskustvom rukovanja alpinističkom opremom znatno lakše svladati okomitu scensku površinu. No, kao i u životu, nije sve u tehnici. Vrlo su često osjećaj za pokret te vještina i spretnost u rješavanju nepredvidljivih okolnosti (nagli nalet vjetra, krivi doskok, podrhtavanje užeta i sl..) od presudne važnosti za estetiku koreografije.

Budući da ste Đakovčanka, jasno mi je zašto ste Osijek odabrali kao grad za prvu prezentaciju. Kakva su Vaša očekivanja, a kakve realne procjene, s obzirom na to kako se plesnu umjetnost u Hrvatskoj “tretira” posljednjih godina?

- Tijekom 2017., do 2018., po cijeloj Hrvatskoj održavam javnu prezentaciju svog autorskog projekta. Prvi korak u realizaciji je umreživanje i poticanje na suradnju onih plesnih udruga u Hrvatskoj koje se u svom umjetničkom radu koriste elementima “aerial” plesa kako bi se proširile aktivnosti djelovanja s područja grada Zadra (gdje živim i radim) na ostatak zemlje. Do sada na suradnju mi se odazvalo osam plesnih udruga pa projekt VDP više nije ni moj ni lokalni, nego je postao međuregionalni i nacionalni. U organizaciju aktivnosti za 2018. uključeni su gradovi Sinj, Knin, Šibenik, Zadar, Rijeka, Pula, Karlovac, Zagreb i Osijek pa u skoroj budućnosti možemo očekivati proširenje umjetničko-kreativnih kapaciteta i potencijala koje vertikalni suvremeni eksperimentalni ples kao takav sadržava.

Koji je cilj projekta VDP?

- Cilj je i omogućiti svim korisnicima projekta (umjetnicima, partnerima, sponzorima, predstavnicima državnih, županijskih, gradskih i lokalnih službi te predstavnicima kulturnih institucija u zemlji) konkretnu i lakšu razmjenu svojih kulturno-umjetničkih, gospodarsko-turističkih vizija, znanja i iskustava kako bi potaknuli na bržu i adekvatniju strategiju razvoja međuinstitucionalne kreativnosti.

Što kaže plesna struka na ovaj umjetnički oblik?

- Umjesto mog mišljenja, vjerujem da bi bilo i poštenije i realnije nabrojiti partnere i suorganizatore aktivnosti unutar projekta VDP Croatia, jer se radi o kompetentnim, adekvatnim, vrlo raznolikim ali zanimljivim lokacijama i akterima hrvatske plesne scene. To su: Odsjek za kazališnu umjetnost UAOS-a, Odsjek za suvremeni ples ADU u Zagrebu, Kino centar za kulturu Sv. Filip Jakov, Plesna udruga In Flux iz Zadra, Umjetnička organizacija Prostor Plus iz Rijeke, Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost FREEDANCE/Karlovac Dance Festival, Kulturno-umjetničko središte Sinj/Galerija Sikirica u Sinju, Udruga prostor plus iz Rijeke, Eksperimentalna slobodna scena Zagreb, Plesna udruga CircoArt, Kazališna družina Triko Teatar iz Zagreba te Studio I, Centar za ples i fitness iz Zagreba.