U svom znanstvenom radu otprije dvije godine (Europski uhidbeni nalog i uloga zastare u postupku predaje: kritički osvrt na sudsku praksu iz teorijskog i praktičnog kuta), mag. iur. Dominik Musulin, puno je toga pojasnio i na teorijskoj i na praktičnoj razini.

S obzirom da je europski uhidbeni nalog iznova aktualan glede uhićenja Ivice Todorića, o toj temi i svim aspektima provedbe EUN-a, razgovarali smo za Magazin s g. Musulinom.

Možete li ukratko sažeti najvažnije stavke tog elaborata koji je iznova aktualan uzimajući u obzir sadašnje stanje s tjeralicom za Ivicom Todorićem?

- Pitanje europskog uhidbenog naloga i uloge zastare u postupku predaje bilo je vrlo aktualno i interesantno zbog slučaja Josipa Perkovića koji je na temelju europskog uhidbenog naloga izručen Njemačkoj. I to iako (a kako je pravna argumentacija i komparativna analiza iz rada pokazala), je u predmetnom slučaju trebalo pristupiti ocjeni je li nastupila zastara te potencijalno odbiti postupanje prema europskom uhidbenom nalogu.

Jedan od ključnih argumenata u prilog takve ocjene je činjenica da Zakon o pravosudnoj suradnji o kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije izričito propisuje da će sud odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga, ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije, a postoji nadležnost Hrvatske na temelju domaćeg prava. Međutim, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud RH tu odredbu važećeg zakona uopće nije uzeo u obzir, pozvavši se na propise Europske unije koji se izravno ne primjenjuju u Hrvatskoj te utvrdivši kako u slučaju isključenja postojanja obostrane kažnjivosti ne dolazi do provjere zastare.

Komparativna analiza je pokazala kako je sudska praksa u analiziranim državama članicama Europske unije (kao što su npr. Belgija, Češka, Francuska, Nizozemska i Njemačka) zauzela drugačije tumačenje od Vrhovnog suda RH, odnosno u slučaju nastupa zastare po nacionalnom pravu sudovi tih država članica redom su odbijali priznanje, odnosno izvršenje europskog uhidbenog naloga. Naveden pristup Vrhovnog suda RH posebno je važan, jer su hrvatski državljani, odnosno potencijalno sve osobe koje se zateknu na području Hrvatske, nepotrebno gurnuti u sferu nejednakosti u odnosu na državljane drugih članica Europske unije.

Pojednostavljeno, ali konkretno, kako zapravo funkcionira europski uhidbeni nalog?

- U prvom redu potrebno je istaknuti kako se europski uhidbeni nalog definira kao sudska odluka, odnosno odluka nadležnog pravosudnog tijela koju izdaje država članica Europske unije s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice Europske unije, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora, ili naloga za oduzimanje slobode. U praksi, europski uhidbeni nalog izgleda kao unificirani obrazac s podacima koji nadležno tijelo države članice Europske unije popunjava i izdaje.

Izdavanje europskog uhidbenog naloga između nadležnih tijela država članica u pravilu komunicira putem posebnog telekomunikacijskog sustava Europske pravosudne mreže u kaznenim stvarima, dok se putem Schengenskog informacijskog sustava, odnosno Interpola, izdaje upozorenje da se potražuje određena osoba radi izvršavanja europskog uhidbenog naloga. Ako je tražena osoba uhićena, a ista se protivi predaji, pravosudno tijelo izvršenja europskog uhidbenog naloga odlučuje hoće li predmetna osoba biti predana. Rokovi i uvjeti na temelju kojih pravosudno tijelo odlučuje su propisani nacionalnim zakonom te države članice Europske unije. Ako nadležno pravosudno tijelo utvrdi da je udovoljeno uvjetima, dolazi do predaje osobe državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog.

Prema čemu se europski uhidbeni nalog razlikuje od “tradicionalnog” izručenja?

- Pobornici europskog uhidbenog naloga, između ostaloga, naglašavaju da je europski uhidbeni nalog i do nekoliko puta efikasniji u odnosu na “tradicionalno” izručenje. Osim toga, uspoređujući postupak “tradicionalnog” izručenja s europskim uhidbenim nalogom, očito je znatno smanjenje administrativnih troškova postupka u korist europskog uhidbenog naloga. S druge strane, postoje kritičari koji navode kako je europski uhidbeni nalog uveden na štetu prava osumnjičenika, odnosno okrivljenika te da se isti koristi prečesto, a zbog čega ušteda u odnosu na “tradicionalni” postupak izručenja i nije značajna.

Međutim, činjenica je da je europski uhidbeni nalog značajno promijenio neke od tradicionalnih načela instituta izručenja, a sve s ciljem uspostavljanja učinkovitog sustava predaje koji sprječava počinitelje kaznenih djela da izbjegnu pravdi.

Ukratko, što je crvena tjeralica? Koliko je njezin opseg djelovanja, da tako kažemo, efikasniji, odnosno šireg dometa?

- Crvena tjeralica jedna je od osam vrsta međunarodnih zahtjeva za suradnju ili upozorenja koja omogućuju policiji u zemljama članicama Interpola da dijele ključne informacije vezane uz kriminal. Crvena tjeralica svake od 192 države članice Interpola zahtijeva postupanje pri lociranju i uhićenju tražene osobe, a sve s ciljem izručenja iste državi predlagateljici crvene tjeralice. Kako očito nema saznanja o trenutačnoj lokaciji Ivice Todorića, a uzevši u obzir da se europski uhidbeni nalog primjenjuje samo u članicama Europske unije, nadležna hrvatska tijela iskoristila su i mogućnost pronalaska tražene osobe putem crvene tjeralice.

Međutim, potrebno je naglasiti da ako se tražena osoba uhiti u državi koja nije članica Europske unije i koja ne primjenjuje europski uhidbeni nalog (Švicarska), da će se postupak izručenja temeljiti na tzv. pravilima “tradicionalnog” izručenja.

Hrvatska traži još puno bjegunaca pred hrvatskim pravosuđem, poput kontroverznih poduzetnika iz 90-ih Miroslava Kutle i Josipa Gucića. Za spomenute europski uhidbeni nalozi nisu izdani, jer Kutle živi i radi u BiH, a Gucić u Srbiji, susjednim državama koje nisu članice Europske unije. Kako se oni uopće mogu izručiti RH?

- Pitanje izručenja traženih osoba između Hrvatske i Bosne i Hercegovine te Hrvatske i Srbije u prvom je redu regulirano posebnim bilateralnim ugovorima o izručenju. Na temelju predmetnih ugovora Hrvatska, kao država moliteljica, može od Bosne i Hercegovine, odnosno Srbije, tražiti izručenje određene osobe radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode. Međutim, postupanje Bosne i Hercegovine, odnosno Srbije po molbi za izručenje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, tj. pretpostavkama koje se moraju ispuniti da bi u konkretnom slučaju zaista došlo do izručenja.

Tako je primjerice predmetnim ugovorima ugovoreno da će se izručenje odbiti u slučajevima da osoba čije se izručenje traži uživa azil na području zamoljene države, ako se izručenje traži radi djela koje nije kažnjivo po nacionalnom pravu ugovornih strana i sl. Zaključno, zbog činjenice da Bosna i Hercegovina te Srbija nisu države članice Europske unije, u predmetnom slučajevima ne može doći do primjene europskog uhidbenog naloga, ali Hrvatska može tražiti “tradicionalno” izručenje traženih osoba na temelju i pod uvjetima ugovorenima u tim posebnim bilateralnim ugovorima.

Koliko je dvojno državljanstvo problem kad se traži izručenje RH bjegunaca s tjeralice (tjeralica), i kod EU-a i kod trećih država izvan EU-a? Može li to spasiti Todorića ako, primjerice, dobije državljanstvo u Švicarskoj ili u Velikoj Britaniji?

- Bitno je istaknuti da je u okviru pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, odnosno implementiranja instituta europskog uhidbenog naloga, Hrvatska morala promijeniti odredbe Ustava koje su propisivale zabranu izručenja vlastitih državljana kada se radi o izvršenju odluka o predaji donesenih u skladu s pravnom stečevinom Europske unije.

Slično usklađenje nacionalnih propisa s pravnom stečevinom Europske unije morale su izvršiti i druge države članice Europske unije (primjerice Češka, Poljska), a radi funkcioniranja samog sustava europskog uhidbenog naloga. Ukratko rečeno, dvojno državljanstvo Hrvatske i još jedne države članice Europske unije samo za sebe i načelno ne bi trebalo biti prepreka postupanja prema europskom uhidbenom nalogu. S druge strane, dvojno državljanstvo Hrvatske i neke treće zemlje koja nije članica Europske unije može biti problematično. Naime, u takvom bi teoretskom slučaju uspješnost izručenja ovisila o nacionalnim zakonima te treće države, odnosno bilateralnim ugovorima između te treće države i Hrvatske.