Njemačko privredno čudo nerazdvojivo je povezano s dva imena: Ludwig Erhard, ministar gospodarstva u kabinetu Konrada Adenauera, prvog premijera Savezne Republike Njemačke, a drugo je VW Bulli, automobilski vragolan s genima “bube”, vozilo za sve prilike. Osobito za dinamičnu fazu obnove koja početkom 50-ih godina bez prijelaza slijedi nakon otužnog poratnog razdoblja i energično briše ružne tragove novije povijesti.

Njegov “tata”, nizozemski uvoznik Volkswagena Ben Pon, uočio je praktično vozilo u krugu tvornice u Wolfsburgu kojim su radnici prevozili palete. Časkom je nacrtao svoju viziju konkretnog cestovnog vozila, pokazao ju inženjerima u Wolfsburgu koji su se oduševili, pa ga izradili, testirali, dodali mu dva stakla da bude aerodinamičniji i golemi znak na nosu, pouzdane “bubine” motore i mehaniku koja je mogla ponijeti 750 kg, pa zatim i 1000 kg. U proljeće 1950. prvi Transporteri iz proizvodnog pogona u Wolfsburgu zakotrljali su se po cesti; pokretani straga postavljenim i zrakom hlađenim boxer motorom jačine 25 KS. Okretan, praktičan, svestran, nezahtjevan i s brzinom od gotovo 100 km/h, na cesti ne zauzima puno više mjesta nego “buba”. Bio je pravi junak nakon Drugog svjetskog rata gradeći gospodarstvo. S vremenom je rasla i njegova nosivost, a i broj verzija.

Svestranost je pokazao jer je bio sve što treba - od kamiončića do kampera, bio je i luksuzni bus s otvorenim krovom i čak 23 prozora. Hipiji su ga učinili megapopularnim. Bio je u prvom redu na Woodstocku, na svakom kontinentu i u mnogim filmovima. Njegov nos i znak bili su simbol mira. Bullijev život sadržan je u šest generacija koje imaju puno zajedničkog: pouzdanost, jednostavnost, kvaliteta, otpornost na teret, ekonomičnost i, iznad svega, trajnost po kojoj je prepoznat kao najbolji partner za užitak i posao.