Što bi bilo tipično ili ono bitno za kršćanstvo? Obdržavnje zapovijedi? Strpljivo podnošenje križa? Biblija, istina, govori o nošenju vlastitog križa, o žrtvi i trpljenju. Međutim, Isus svoj nauk naziva evanđeljem, što znači radosna vijest. Tako jednom prilikom govori: “Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: 'Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!'” Prisjetimo se. Isus nije svadbu samo utkao u svoju priču. I sâm je bio uzvanikom na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje je, zasigurno, jeo, pio, veselio se te je – da bi zadržao dobro raspoloženje – čak i vodu pretvorio u vino.

Što reći? Možemo dobiti dojam da među vjernicima ima onih kojima život s Bogom nije ni radost ni sreća, nego smrtno ozbiljan teret. Najpoznatiji su nam primjer u tome farizeji kako ih evanđelje prikazuje: proračunati vršitelji zakona i propisa bez života, bez duha i bez radosti. A pogledajmo Isusa! On se igra s djecom, odlazi na gozbe i na svadbe, a iznad svega govori o evanđelju, to jest radosnoj vijesti spasenja. Uporno govori o gozbi, o drugovanju, o pjesmi. Hvala Bogu da je bilo toliko svetih ljudi koji su to dobro razumjeli! Koliko puta u Psalmima, u Pavlovim poslanicama odzvanja poziv na radost! Pa onda, u povijesti Crkve, koliko li je bilo svetaca poput svetoga Franje koji su znali i pjevati i radovati se.

A što je onda s onom Isusovom riječju da valja nositi svoj križ, sve do žrtvovanja vlastitog života? Ne radi se o tome je li nam život lagodan ili tegoban. Odlučujuće je ono što nam je u životu važno. Uzmimo samo za primjer roditelje. Koliko žrtava, neprospavanih noći, prekomjernih sati, žurbe i trke, koliko strpljivosti i samoprijegora sa svakim razredom koji su njihova djeca prošla, sa svakim ispitom koji su polagala, s njihovim mušicama i prkosom, s njihovim ludovanjima… Pa ipak, roditelji se najviše u životu raduju upravo svojoj djeci i uopće ne gledaju na tolike napore kada, na primjer, vode svoju kćer pred oltar ili kada dobiju prvog unuka.

Zato je evanđelje radosna vijest, svadbeno veselje, makar je redovito povezano s trudom i naporom. Tu životnu radost, taj optimizam propovijeda Isus. Već ovdje, na zemlji. Ljudi nam mogu otežavati život, ali nitko nema tu moć da nas učini nesretnima. Radost je Božji dar, duboko u nama. To su pokazali toliki veliki ljudi, među kojima se ističe sveti Franjo koji je od svetaca vjerojatno bio najsiromašniji, ali i najradosniji. Sljedeći put kada budete na svadbi, budite veseli. I ne samo na svadbi. Svaki je dan poziv na radost.