Prokleti Katalonci!, kaže mi moja susjeda, bankovna činovnica s drugog kata, ne bez iskrene ljutnje. Zašto?, naivno pitam, a ona odgovara: Zato što se hoće odcijepiti!

Katalonski pokušaj da se mirnim putem izbore za svoju neovisnost nije samo podijelio Španjolce nego i cijele obitelji u samoj Kataloniji pa i gradove poput Barcelone u kojoj su u četvrtak prorežimski unitaristi zapalili katalonsku zastavu pozdravljajući taj čin dizanjem junačke desnice u vis.

Kako bi spriječio da mu neovisnost ne potraje tek pet minuta, prije nego što španjolski žandari upadnu u pokrajinski parlament, pretuku pendrecima sve nazočne i ondje uhite kolovođe pobune, vidjeli smo da uglađena Europa protiv takvih metoda nema ništa protiv, vižljasti katalonski separatistički vođa Carles Puigdemont i Casamajó odlučio se za taktiku zavlačenja i nuđenja pregovora Madridu. To je poprilično zbunilo španjolskog premijera Mariana Rajoya Breya koji je zatražio od odmetnutog Puigdemonta da objasni je li proglasio neovisnost ili nije prije nego što njegova vlada u Madridu aktivira članak 155 španjolskog Ustava koji je ovlašćuje da neposlušnoj pokrajini oduzme autonomiju i njome upravlja iz Madrida. Tu su opciju predstavnici režima slavodobitno nazvali “atomskom bombom”, znajući jako dobro kakav darmar u Barceloni i okolici može napraviti deveta po snazi NATO-ova vojna sila podsvjesno nasljedujući programatsku krilaticu Ante Pavelića “na vruću ranu ljuta trava”. Poglavnikove kosti počivaju na groblju San Isidro u Madridu nedaleko od kraljevske palače El Pardo u kojoj je svojedobno živio caudillo Francisco Franco Bahamonte. Gdje se to točno nalazi pitajte našeg ministra zdravstva koji je spomenut grob, prema vlastitim riječima, svojedobno obišao kao turist.

Proslavljajući prošlog tjedna španjolski državni blagdan, uz vojni mimohod i fanfare, premijer Rajoy dignuo je u zrak borbene zrakoplove, no iz nepoznatog razloga jedan eurofighter se zajedno s pilotom srušio južno od Madrida. Koliko se god činio odlučnim i nepopustljivim, vjetar u leđa dala mu je nepodijeljena potpora iz Europe i svijeta uključujući i Svetog Oca Papu, Rajoy je vjerojatno sretan kao malo dijete što nije morao odmah poslati vojsku u Kataloniju jer bi ondje zacijelo izbilo gadno krvoproliće.

Kako trenutno diše Madrid, najbolje govori poruka upućena katalonskom vođi Carlesu Puigdemontu, koju je izgovorio visoki dužnosnik vlade u Madridu Pablo Casado Blanco, da će završiti isto kao i njegov prethodnik, katalonski premijer iz razdoblja Španjolskog građanskog rata, Lluis Companys i Jover. Važno je napomenuti da je ovdje posrijedi neuvijena prijetnja smrću. Naime, Companys je početkom listopada 1934. proglasio Katalonsku Državu (Estat Català) koja je trebala biti dijelom španjolske federacije, no slijedom propasti Republike izbjegao je kao i mnogi Katalonci u susjednu Francusku. Nakon što su 1940. nacisti osvojili Francusku, uhitio ga je Gestapo i izručio Francu koji ga je dao strijeljati. Companys je prethodno držan u samici i mučen. Pred streljački stroj izveden je bos. To je vrlo praktično jer mrtvace ionako pokapaju izuvene u trpku zemlju. Posljednje što je izgovorio bio je uzvik: Per Catalunya!

Dakle, entuzijazma ne nedostaje na obje strane. Na relaciji Madrid - Barcelona nastupio je svojevrsni status quo ante bellum koji će ovisiti o tome hoće li katalonski čelnici imati dovoljno hrabrosti da proglase neovisnost od Španjolske ili ispregovaraju razumnu odgodu.

Kada je riječ o Kataloniji, vidjeli smo to i iz osječkog primjera, nitko nije ravnodušan. Najviše entuzijazma da “bratskoj” Španjolskoj pruže potporu uočili smo u nama susjednoj Srbiji. Iako Srbe i Katalonce spajaju takvi romantični likovi kao što je bio beogradski apsolvent filozofije Žikica Jovanović “Španac” koji se u građanskom ratu borio na strani Republike i zamalo poginuo braneći Barcelonu od frankista, novo bratstvo Srbije i Španjolske temelji se na činjenici da Madrid nije priznao neovisnost Kosova, naravno iz vlastite računice kako mu se ne bi dogodile Katalonija i Baskija. O sličnosti Španjolske i Srbije prvi je progovorio časopis Foreign Policy koji je ustvrdio da “od svih načina na koji bi neka vlada mogla riješiti problem separatističkih težnji izgleda da je španjolska vlada izabrala srpski način!” Kao što je poznato, Beograd je 1990. posegnuo za ukidanjem autonomije za Kosovo što se pokazao iznimno glupim potezom. Hrvatima nije mogla promaknuti novinska vijest da su žandari poslani u Kataloniju kako bi pendrecima razbijali glave i posijali strah ispraćeni iz Madrida uzvicima odobravanja svjetine što je podsjetilo na bacanje cvijeća na tenkove i transportere na beogradskim ulicama 1991. koji su kretali na Vukovar. Želeći napakostiti vlastima u Beogradu, netko šaljiv je u Novom Sadu dva dana uoči održavanja referenduma o neovisnosti Katalonije na zgradi sjedišta Lige socijaldemokrata izvjesio katalonsku zastavu, a prvak stranke koja ne skriva svoje “autonomaštvo” Nenad Čanak otputovao je u Barcelonu.

Najviše bijesa u Beogradu izazvale su ocjene iz Europske unije kako slučajevi davanja neovisnosti Kosovu i zahtjevi Katalonije da izađe iz sastava Španjolske nisu isti. Ipak, Beograd svoje pismeno nezadovoljstvo nije službeno uputio u Bruxelles, nakon što je iz Španjolske stigla molba da im ne otežavaju diplomatsku bitku usmjerenu na dobivanje bezrezervne potpore iz EU-a i međunarodnu izolaciju Katalonije što im za sada vrlo dobro ide.

O mogućnosti da se Hrvatskoj isto dogodi s Istrom brže-bolje se raspisao Index.hr, a u anale političkog beščašća u Hrvata ulazi rečenica saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića koji je rekao: “Istrijani bi trebali porazmisliti da postupe kao Katalonci” jer se Hrvatska “odriče Tita i njegovog djela”! Nažalost, ni mnogi Španjolci se ne odriču svog diktatora Franca koji je katalonsku samoupravu ugušio u krvi zbog čega bi u Kataloniji moglo opet biti vrlo opasno.