Još Hrvatska ni propala! Iako se “kockasti” brod nakon remija protiv Finske na Rujevici bio opasno nagnuo na putu prema Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, novi “skipper” Zlatko Dalić spasio je stvar.

Nakon smjene Ante Čačića, Dalić je u samo 48 sati uspio posložiti našu reprezentaciju koja je u Kijevu matirala Ukrajinu i izborila dodatne kvalifikacije. Iskreno, najradije bih zaplakao kada vidim da je Island otišao izravno, a mi moramo još proći kroz “minsko polje” dodatnih kvalifikacija kako bismo vidjeli World cup. Nakon te pobjede u Kijevu čovjek mora postaviti samo jedno pitanje svima u našoj selekciji: Ljudi, gdje ste bili od lipnja do listopada? U ta četiri mjeseca uspjeli smo upropastiti gotovo osigurani izravni plasman na SP.

Vladavinu Davora Šukera u HNS-u, između ostaloga, obilježile su stalne šok-terapije kada su u pitanju izbornici. Trojica su stradala u završnicama kvalifikacijskih ciklusa. Prvi je “zalegao” Igor Štimac u kvalifikacijama za SP u Brazilu 2014., a njegovog nasljednika Niku Kovača ista je sudbina zadesila u finišu izlučnog ciklusa za Euro 2016. u Francuskoj, a sada je odletio i Ante Čačić. I sve te šok-terapije na koncu su donijele rezultat, ali su ostavile pitanje ozbiljnosti i načina na koji se biraju izbornici. Trošimo trenere bez pardona, ali i bez pravih kriterija prilikom izbora. Hrvatska ima odličnu reprezentaciju, a baš zbog tog razloga trebalo je odabiru izbornika pristupiti s daleko više odgovornosti i mudrosti. Jer dati u ruke Ferrari vozaču početniku izravni je put u propast, ili, u ovom slučaju, stalne šok-terapije. To samo govori kako se u HNS-u ne planira budućnost nego se živi samo od trenutka (rezultata). I to bi trebalo prestati, jer moramo se suočiti s istinom - Hrvatska je na pragu nove smjene generacija. Modrić, Mandžukić, Rakitić, Ćorluka i društvo polako prelaze zenit svojih karijera i zato bismo morali izabrati pravog čovjeka koji će nas povesti u novu eru. Nešto slično kao kada je na izborničku stolicu 2006. godine sjeo Slaven Bilić i hrabro inaugurirao današnje vedete. Zlatko Dalić, koji je hrabro uskočio na vruću klupu uoči Kijeva, zaslužuje taj posao. No, dobit će ga tek ako uspješno riješi dodatne kvalifikacije i plasira se u Rusiju. Kijev je pokazao koliko je Hrvatska zapravo jaka kada igra normalno. Samo normalno, ništa senzacionalno, a Rusija će biti posljednja prilika Modriću i prijateljima da ostave nekakav dublji trag u “kockastom” dresu. Dosad ih se pamti samo po traumatičnim eliminacijama s Eura 2008. i 2016. godine. I priči - zaslužili su više.

Hrvatska reprezentacija prolazi kroz turbulentno razdoblje. Više nije svetinja u koju se ne dira. I pitanje je hoće li to više ikada biti. Odnosi su toliko zatrovani da je to prestrašno. Izlaz? Samo jedan. Treba konačno prestati dolijevati ulje na vatru. Šuker, izbornik i reprezentativci trebaju prestati pričati o lošem ozračju koliko god to bila istina, jer od jezika imaju daleko bolji alat s kojim se mogu boriti protiv toga i animirati onaj dio navijačkog tijela kojem je hrvatska reprezentacija još uvijek svetinja. Taj alat su pobjede i dobre igre. To je oružje kojem trebaju pribjeći. Kukanje, plakanje, optužbe i ratovi koji su vođeni u posljednje vrijeme neće nas odvesti nikuda, nego samo u još veći razdor. Situacija nije bajna, to je istina, ali se iznad nje treba izdići i boriti se protiv toga samo na terenu, a ne kroz medije. I nije konačna istina kako je drastično palo zanimanje za nastupe reprezentacije. Trenutak kada se igralo loše dao je samo vjetar u leđa lažnim moralistima i kritičarima. Hrvatska nije Šuker, još manje Mamić, ili netko peti. I reprezentacija nije njihova, nego naša, a postat će njihova ako joj okrenemo leđa. Dok god se za nju navija i dok ju se voli bit će naša. I to je jedina istina. Biti destruktivan prema grbu i državnoj zastavi zbog nekih pojedinaca baš nema nikakvog smisla. Oni su ionako prolazni, a Hrvatska će ostati tu i, vjerujem, biti u Rusiji. I zato će, u danima koji dolaze šutnja od ljudi koji vode HNS biti zlato.