Vezani članci
TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (II.)
INTERVJU: MILJENKO ANTIĆ, POLITOLOG, SPECIJALIZIRAN ZA MEĐUNARODNE POLITIČKE ODNOSE
USPOREDNI INTERVJU
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u više je navrata istaknula kako dijalog nema alternative u odnosima sa svim susjedima, uključujući i Srbiju. Tako su se i potpisivanjem “Subotičke deklaracije” počeli stvarati preduvjeti za rješavanje otvorenih pitanja.
U skladu s tim, nakon izbora Aleksandra Vučića za predsjednika Republike Srbije, započeti su i razgovori o službenom posjetu Hrvatskoj. Poziv hrvatske predsjednice predsjedniku Vučiću upućen je s ciljem daljnje normalizacije odnosa i izgradnje međusobnog povjerenja. Ali, s obzirom na najnoviji razvoj događaja i ozračje koje ne pridonosi izgradnji međusobnog povjerenja, predsjednica je procijenila kako u ovom trenutku ne postoje preduvjeti za ostvarenje posjeta. U kontaktima dvaju ureda postignuta je suglasnost o odgodi posjeta koji je bio planiran do kraja ove godine.
Glavni cilj posjeta predsjednika Srbije Hrvatskoj, kad do njega dođe, mora predstavljati pozitivan iskorak u rješavanju otvorenih pitanja i pridonijeti poboljšanju odnosa dviju država koje ne moraju biti prijateljske, no moraju surađivati radi vlastite budućnosti i stabilnosti jugoistočne Europe, stoji u objavi iz Ureda predsjednice. Stoga Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, još neko vrijeme neće doći u Hrvatsku, iako je njegov posjet bio neslužbeno najavljen i u Beogradu i u Zagrebu.
NEPOTREBNI HLADNI RAT
Uredi jednog i drugog predsjednika i dalje kontaktiraju, ali posljednji događaji pokazuju kako još uvijek nije vrijeme za ovakav susret. “Bez obzira na to kada će se posjet dogoditi, komunicira se na razini ureda kako bi se realizirao posjet predsjednika Srbije”, informacija je dobivena od visokog dužnosnika Republike Hrvatske.
Inače, odnosi Hrvatske i Srbije posljednjih tjedana nategnuti su zbog izjave srpskog ministra odbrane, tzv. ministra za Hrvatsku, Aleksandara Vulina, kako se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Istovremeno Ivica Dačić, srpski ministar vanjskih poslova, žestoko je reagirao na proteste iz Hrvatske zbog podizanja spomenika Milanu Tepiću, majoru JNA, koji je 1991. u samoubilačkoj akciji digao u zrak bjelovarsko skladište oružja te pritom ubio 11 branitelja i izazvao golema razaranja okolnih naselja.
Sadašnji, kao i prijašnji hrvatsko-srpski odnosi i dalje su loši, pa čak i katastrofalni. Za glavnog krivca za ovakve možda nikad lošije odnose, mnogi odgovornima smatraju političare i političke elite koje se nisu spremene suočiti s prošlošću, posebice one sa srpske strane koji nikako ne mogu priznati činjenicu da je uz bivšu JNA i Srbija bila agresor na Hrvatsku, jer rat se vodio isljučivo na hrvatskom teritoriju i da je Srbija izgubila rat.
No, je li i dalje potreban “novi, posve nepotrebni, hladi rat Srbije i Hrvatske”, pita se i sociolog Slaven Letica. Kako piše za Večernji list “prilično je logično da postoje brojna podijeljenja sjećanja na rat koji je Srbija u Hrvatskoj izgubila, a Hrvatska u njemu pobijedila. Uopće se ne treba uzbuđivati kad srbijanski državnici i političari 'luduju' zbog zakonskih odredbi koje usvaja Hrvatski sabor, kad legaliziraju i slave četništvo, ili hrvatske masovne zločince. Zaboga, suverene smo države!”, naglašava Letica, te dodaje: “Ni Srbija ni Hrvatska još nisu do kraja osvijestile činjenicu da su samostalne suverene zemlje koje bi trebale poštivati načelo: 'Regnum regno non praescribit leges' (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone)”.
Bilo kako bilo, prema normalizaciji odnosa ipak je učinjen prvi korak, ali samo prvi, a odonda se dva ili više koraka otišlo unatrag. A to je potpisana Deklaracija o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. No, kolika je važnost famozne Deklaracije te što ona donosi hrvatskoj i srpskoj strani te njihovim manjinama? Bila je to svojevremeno i tema emisije Otvoreno. Gostovali su posebni savjetnik predsjednice Mate Granić, dr. sc. Milorad Pupovac (SDSS) i predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov. Deklaracija je snažni izraz političke volje dvoje lidera, a Kolinda Grabar-Kitarović trenutačno je jedini čimbenik stabilnosti u našoj zemlji, rekao je tada Granić. Detaljno se razgovaralo i o zaštiti manjina u obje države, kao i o granici. Ako se ne pronađe rješenje bilateralnim pregovorima, onda postoje međunarodne institucije, objasnio je Granić.
Aleksandar Vučić obećao je riješiti nekoliko problema - Hrvatsku riječ, Radio Suboticu, prostor u Beogradu, asfaltiranje u Tavankutu i udžbenike za škole na hrvatskome jeziku. Pri susretu Grabar-Kitarović i Vučića dogovoreni su svi mehanizmi komunikacije i praćenja cijelog procesa.
Što se tiče regionalne jurisdikcije Srbije kad su u pitanju ratni zločini na prostoru bivše Jugoslavije, Granić je istaknuo da su pogledi dvije zemlje na to različiti. Isto tako, predsjednica RH istaknula je da je Alojzije Stepinac za nju svetac i da je to nešto što ne bi trebalo remetiti odnos između dvije države. Milorad Pupovac je pak rekao da je pitanje Stepinca stvar za dvije crkve i povjesničare. Istaknuo je da su pitanja Drugog svjetskog rata ozbiljno opterećenje u odnosima dvije države.
NAZADNI POLITIČARI
Pupovac smatra da su od 2011. godine, kad je premijerka bila Jadranka Kosor, a srpski predsjednik Boris Tadić, odnosi između dvije države jako zahladili i da gotovo ni jedno otvoreno pitanje nije ozbiljno tretirano - poput pitanja granica, manjina, nestalih, kulturnog blaga i sporazuma o sukcesiji. Pitanje ćirilice u Vukovaru, pitanje izbjeglica, haaške presude i ostalo, dodatno je otežalo i zakompliciralo osjećaje i Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Istaknuo je da nisu sva otvorena pitanja navedena u Deklaraciji, nego ona koja su trenutačno politički prioritet.
Hrvati u Vojvodini pak nisu česta tema ni u hrvatskoj ni u srpskoj javnosti, rekao je Tomislav Žigmanov. Vjerojatno najveći problem je manjak sukladne političke participacije, tj. nedostatak predstavnika Hrvata u donošenju odluka. Za to su potrebna drugačija institucionalna rješenja, kako na razini parlamenta, tako i na lokalnoj razini. Potrebna je i jasnija politika integriranja, veća sredstva za osiguranje kulturne autonomije, politika pozitivnog priznanja, kao i rješavanje spora oko identitetskog bunjevačkog pitanja za kojega Hrvati traže da Srbija ne intervenira.
Od Hrvatske očekuje djelatni interes i spremnost da bude od pomoći u rješavanju problema. Mi smo građani Republike Srbije, ali s druge strane moramo stalno biti naslonjeni na ono što Hrvatska kao država EU-a čini u svojim politikama prema istoku. Hoćemo biti integralni dio tih politika i biti uključeni u hrvatsko-srpske odnose. Potrebna je što veća komunikacija obje strane - ne samo putem medija - kako bi se smanjila negativna atmosfera i umanjilo antihrvatsko raspololoženje u Srbiji, kazao je Žigmanov.
No, kada je riječ o Beogradu, ni jedna srpska politička garnitura, osim Đinđićeve (djelomice i Borisa Tadića), nije bila kadra ozbiljno razgovarati s Hrvatskom. Uistinu, s iznimkom likvidiranog premijera Zorana Đinđića, svi su važniji srpski političari izišli iz srpske državne ideologije stvorene u devedesetim godinama koja je Srbiju uvela u rat, dovela je do poraza te, naposljetku, do NATO-ova bombardiranja. Dominantna srpska politička volja (i njeni državni, crkveni, pa i medijski predstavnici), i dalje žali za geopolitičkim prostorom što ga je činila bivša Jugoslavija.
Beograd se nije kadar pomiriti s činjenicm da svi Srbi više neće živjeti u jednoj državi (podsjetimo - svi Srbi u jednoj državi - bio je jedan od najvažnijih slogana Miloševićeve politike). To je jedan od stvarnih, dubinskih uzroka sve ekscesnije srpske politike prema Hrvatskoj.
Strateškom uzroku, naravno, treba dodati i niz povoda: zaoštravanjem prema jednoj zemlji uvijek se mogu prikriti problemi u odnosima s drugim zemljama ili kritične unutarnje političke situacije. A Srbija u posljednje vrijeme ima problema čak i s Rusijom.
Odnosi Hrvatske i Srbije trajno su loši te, iako je od srpsko-hrvatskog rata prošlo više od dvadesetak godina, vjerojatno u dogledno vrijeme neće ni postati bolji, mišljenja je i publicist Vuk Perišić. U Hrvatskoj i Srbiji demokracija počiva poglavito na vanjskopolitičkom pritisku i nije iskrena želja hrvatskih i srpskih političkih elita, nego nevoljni ustupak velikim silama. Loši odnosi Hrvatske i Srbije, s čime su mnogi u Hrvatskoj i Srbiji zadovoljni, ili su nezadovoljni što su ti odnosi nedovoljno loši, precizan su pokazatelj nerazvijenosti demokracije u tim zemljama ili, što je samo drugi izraz za to, dominacije političkog iracionalizma i moralnog sljepila, detektirao je Perišić.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
TVRTKO JAKOVINA
Danas se umjesto sa Srbima, Hrvati sve više sukobljavaju međusobno
Dobri, ili bar podnošljivi odnosi između Srba i Hrvata, uspostavit će se onda kada s jedne i s druge strane budu postojali napori i jasne politike te jasno i sustavno izražena volja da se odnosi poprave.
Bit će to onda kada bogatije društvo, veći standard, sigurnije susjedstvo, budu važniji od zastave u izlogu, ili ruke na srcu kada se svira himna. Takva se atmosfera stvara, gradi. Do nje se može doći i uz pomoć vanjskih pritisaka, baš onako kako je Hladni rat pritiskao Francuze i Nijemce, ili Poljake i Nijemce. Zapravo, Njemačka je 25 godina nakon Drugog svjetskog rata popravila odnose ne samo s Francuzima, s kojima je bila u istom bloku, nego je počela popravljati odnose sa svim zemljama s one strane Željezne zavjese, s kojima do tada nije imala diplomatske odnose. Jugoslavija, koja unatoč nevjerojatnim, za znanost uvredljivim izjavama predsjednice Republike Hrvatske, nije bila s one strane Željezne zavjese, mada jest bila komunistička, priznala je SR Njemačku već 1950. godine.
Ne postoji volja da se stvari između Zagreba i Beograda poprave. Takve volje nema ni s jedne strane. Ne možete reći da vam je želja popraviti odnose dvaju naroda i dvije zemlje, a onda ne činiti ništa da se to dogodi. Ne možete dati jednu izjavu, poput one na Kninskoj tvrđavi da bi se srpskim žrtvama trebalo pokloniti, ili da bi se trebala razumjeti bol onih koji su također stradavali, ali tako da ta izjava ostane u zraku, bez konteksta, bez prethodnih ili kasnijih radnji. Takve su izjave, izjave zbog javnosti, prije svega strane, i funkcioniraju jedno vrijeme. U hrvatskom slučaju, već dugo je ono što se može čitati u njemačkim glasilima zapravo ono što govore njemački i drugi zapadni diplomati u Zagrebu. Hrvatska je propustila i propušta priliku pretvoriti se u stvarnog lidera regije, u stvarnu točku stabilnosti, u stvarno sidrište toga prostora. “Zato ste primljeni u EU”, jedna je od izjava koje ćete čuti u Zagrebu. Da bi se te izjave čule, moralo bi se komunicirati sa strancima. Primjerice, kada je početkom listopada veleposlanstvo Talijanske Republike u Zagrebu državi i gradu Zagrebu poklonilo gostovanje svjetski poznate baletne skupine Roberta Bollea u HNK-u, a sve u povodu 25 godina sporazuma o zaštiti manjina, talijanske u Sloveniji i Hrvatskoj, i naših u Italiji, iz vrha hrvatske vlasti pojavio se jedan državni tajnik Ministarstva kulture i državni tajnik u Ministarstvu zdravlja, inače iz Rijeke. Potpredsjednik Sabora Furio Radin, predstavnik talijanske manjine, mislim da se ne broji, pa je hrvatska poruka bila vrlo jasna. U danima kada je premijer Plenković održao govor u UN-u i na opće čuđenje svih, posebice diplomata nekada nam najsklonijih država, još malo pokvario loše odnose sa Slovencima, u danima kada je otkazan susret predsjednika Srbije Vučića i Kolinde Grabar-Kitarović, na događaj s našim najvećim i najmoćnijim susjedom nije došao gotovo nitko. To su poruke koje Hrvatska šalje cijelom diplomatskom zboru, svima koji su tamo bili. To je okvir i naših odnosa sa Srbima.
Sa srpske strane, opet, ne možete očekivati da će odnosi biti bolji ako na proslavu Badnjaka u Zagreb šaljete ministra koji će reći da Srbija više nikada neće dopustiti da se Srbima u Hrvatskoj dogodi 1990., ili još češće, da ministra obrane Vulina šaljete kako bi govorio na različitim okupljanjima. On sigurno ne može biti nositelj poruke mira i pomirenja i svatko tko na njega računa kao na glasnogovornika, svjesno želi odnose ostaviti lošim. U tome smislu spomenik majoru Tepiću, ili teroristu i ubojici veleposlanika Rolovića, samo su najvidljiviji iskazi jedne politike. Spomenici nisu prepreka ako postoji politička volja, mada bi bilo bolje kada bi se podigao spomen Tesli ili Meštroviću, umjesto da se njima ili njihovi spomenici ruše.
Hrvati se nepotrebno uzrujavaju zbog tvrdnji o građanskom ratu. Kada je nekadašnji čuvar Bakićeva spomenika u Kamenskoj, a inače iz sela Mijača kod Požege - ni jedno od ta dva sela, kao ni mnoga druga, više zapravo ne postoji, ostao u RSK Zapadna Slavonija, teško bi se moglo smatrati agresorom. Agresija je napad jedne zemlje na drugu, a rat između skupina unutar iste države građanski je rat. Je li netko iz Mijača, tko je napao selo Orljavac, bio agresor? Je li agresija ako netko čiji su preci desetljećima živjeli u jednom selu, bili agresori na susjedno selo unutar iste države? Prije bih rekao da je to, kao i napad iz Bršadina na Vukovar, građanski rat. Je li pucanje iz Šida, ili dolazak tenkova iz Beograda u Slavoniju bila agresija, napose nakon što je Hrvatska međunarodno priznata? Naravno. Rat 1990-ih bio je i građanski rat i agresija. Tek kada se postigne minimum razumijevanja moći ćemo učiniti ono što su učinili Francuzi i Nijemci, neće nam se događati da jedna izjava, pa ni spomenik, zaustavi duboke procese koji su važni za budućnost. Takve volje, političke volje, nema.
A onda opet..., zar su Srbi i Hrvati, Slovenci i Hrvati, Bosanci i Hercegovci najgluplji na svijetu, zar njima ne bi bilo u interesu da se odnosi smire, srede, da profitiraju? Zar netko misli da će Srbi odustati od rehabilitacije Draže Mihailovića zato što to smeta Hrvatima, ili da će “za dom spremni” biti izbrisan s usta hrvatske desnice zbog Srba? Pa unutar Hrvatske sukobi između Srba i Hrvata danas nisu izraženiji ne samo zato što je Srba bitno manje nego 1995., nego i zato što bi takvo ponašanje na međunarodnom planu bilo osuđivano i nemoguće. Ono što se može činiti bez kazne jesu unutarnji sukobi, ideološki prijepori oko istih stvari, ali unutar hrvatskog političkog korpusa. To pomaže da se nikada ne zatvore ideološke rasprave, a one su u hrvatskom i srpskom slučaju uvijek i povijesne. Hrvatska svoje ratove iz 1991. nikada nije završila i ne želi to završiti. Danas se umjesto sa Srbima Hrvati sukobljavaju međusobno. Poslušajte samo sisačkog biskupa Košića, ili se prisjetite što su, dok su još bili moćni, činili Hasanbegović ili Karamarko. Tako taj sukob trajno živi i uvijek, jednom izjavom, može postati i sukob sa Srbima ili u srpskom slučaju, s Hrvatima.
Miroslav Krleža secirao je hrvatsko, a i srpsko društvo temeljitije od ijednog našeg pisca. Pisao je tako 1935. kako je u Hrvatskoj bio nemoguć iskorak koji su Česi učinili za Masaryka. Kritičkog odmaka nije bilo nikada, historiografija je od 19. stoljeća glorificirala ono što je bilo problematično, ako već ne za osudu. Osječko Hrvatsko narodno kazalište često postavlja Krležu. Trebalo bi ga igrati što više; možda bi to pomoglo u samorefleksiji Hrvatima, ali i Srbima. Dok se ponašamo na isti način kao i do sada, zaostajat ćemo kao i protekla tri desetljeća. Nekima je to cilj. Rezultat svega su prazna (slavonska) sela, srpska i hrvatska jednako.
Dr. sc. Tvrtko Jakovina, redoviti profesor, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
DOVOLJNO O VUČIĆU
Usporedio Šljivančanina i Gotovinu
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na pitanje o nazočnosti nekadašnjeg haškog osuđenika na otvaranju tvornice u Rumi, rekao je da je Šljivančanin slobodan čovjek koji je odslužio kaznu. “Što hoćete, da ga vežemo, da ga ubijemo? Što vam smeta, je l' se miješa u politiku, da ga vežemo okovima”, pitao je Vučić. “Pojavio se ispred da me pozdravi. Čovjek je odslužio kaznu, što još treba učiniti? I on, i svi mi? A Gotovina će u Hrvatskoj biti predsjednik, ako to nekome zatreba”, zaključio je Vučić.
KORISTAN PRIMJER
Njemačko-francusko pomirenje
Kako od neprijatelja stvoriti prijatelje? To je bio cilj Elizejskog ugovora sklopljenog 1963. godine. Njime dogovoreno pomirenje između Nijemaca i Francuza moglo bi biti uzor i drugim zemljama i regijama. Elizejski ugovor smatra se prekretnicom u odnosu dviju zemalja. Njime je dogovoreno pomirenje koje je znatno pridonijelo tome da su Njemačka i Francuska od neprijatelja postali važni partneri u Europi koji se konzultiraju o svim bitnim pitanjima vanjske, sigurnosne i kulturne politike i provode bilateralne mjere. Pomirenje je bilo važno i zato što je pokazalo da Europa može živjeti u miru, kaže Gérard Foussier, izdavač "Dokumente", časopisa za njemačko-francuski dijalog. Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća bilo je onih koji su govorili o smrtnim neprijateljima s druge strane granice. "Bilo je nužno da bar dva najveća naroda u Europi budu u stanju ne govoriti više o neprijateljstvu, nego o prijateljstvu i suradnji", kaže Gérard Foussier. Francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer potpisali su Njemačko-francuski ugovor o prijateljstvu 22. siječnja 1963., u Elizejskoj palači u Parizu. Razvoj njemačko-francuskih odnosa smatra se uzornim. Druge europske države, prije svega one koje su u povijesti ratovale, uvijek ističu ovo pomirenje kao model. Kao jedan od tih elemenata Seidendorf navodi redovite političke konzultacije na svim razinama koje su dogovorene Elizejskim ugovorom. On objašnjava da su ti sastanci obvezni pa je to posebno važno u kriznim situacijama kada bi političari najradije izbjegavali jedni druge, ali ne smiju kršiti ugovor. U procesu učvršćenja njemačko-francuskog prijateljstva bilo je potrebno savladati brojne prepreke i ukloniti predrasude. Gérard Foussier zato govori o besprimjernom iskustvu i kaže da se druge zemlje mogu ugledati na ovo prijateljstvo baš zato što je njegovo nastajanje bilo popraćeno brojnim poteškoćama.
RAIFFEISEN ANALITIČARI
Dobri ekonomski odnosi RH i Srbije
Pristupajući Europskoj uniji 2013. godine, Hrvatska je napustila CEFTA-u - udruženje slobodne trgovine država srednje Europe kojoj pripada i Srbija. Očekivano u razdoblju koje je slijedilo jačali su trgovinski odnosi Hrvatske s državama članicama EU-a zbog bitno smanjenih birokratsko-trgovinskih prepreka. S druge strane, donekle je otežana trgovina s državama članicama CEFTA-e. Ipak, trgovinska razmjena sa Srbijom i nakon 2013. ima skroman, ali ipak postojan rast tijekom cijelog razdoblja. Izvoz u Srbiju je u 2010. iznosio 349 milijuna eura, da bi do 2016. on porastao na 521 milijun eura. Uvoz iz Srbije u 2010. iznosio je 231 milijun eura, a u 2016. 498 milijuna eura. Posljedično, došlo je i do laganog porasta udjela robnog izvoza u Srbiju. Primjerice, u 2010. udio izvoza u Srbiju u ukupnom izvozu RH iznosio je 3,9 %, da bi 2016. on bio na razini od 4,2 %. U istom razdoblju udio uvoza iz Srbije zabilježio je porast udjela s 1,5 % na 2,5 %. Sličan trend nastavio se i tijekom prvih sedam mjeseci 2017. pa je udio robnog izvoza u Srbiju dosegnuo 4,7 %. Nadalje, broj noćenja koje ostvaruju turisti iz Srbije se od 2010. do 2016. povećao s 420 na 477 tisuća. U istom se razdoblju povećao i broj njihovih dolazaka, kao i prihodi koje RH ostvaruje na temelju njihove turističke aktivnosti. I u prvih osam mjeseci ove godine broj noćenja turista iz Srbije zabilježio je blagi rast u odnosu na isto razdoblje lani. Kada se promatraju direktne strane investicije, vidljivo je da je odljev kapitala iz RH u Srbiju veći nego obrnuto, što je i u skladu s relativnim stupnjem razvijenosti dviju zemalja.
Što se tiče poslovanja bankarskog sektora, treba napomenuti da je bankarski sektor u obje države u većinskom vlasništvu stranih ulagača. Isto tako, prihodi banaka u RH temeljeni na poslovanju sa Srbijom su gotovo zanemarivi, a isto vrijedi i obrnuto.
Treba napomenuti da se ekonomski i tržišni odnosi formiraju prema načelima profita i razvoja poslovanja, odnosno razvoja poduzeća, te su često u puno većoj mjeri orijentirani na budućnost, podalje od političkih sukoba. Moguće je pretpostaviti da zbog različite prirode ekonomskih i političkih odnosa ekonomski odnosi Hrvatske i Srbije nisu značajnije reagirali na pogoršanja u političkim odnosima prvenstveno jer nije bilo političkih odluka koje bi naštetile ekonomskim odnosima. Primjerice, nedavna odluka Ministarstva poljoprivrede o povećanju naknade za kontrolu usklađenosti voća i povrća bi, da nije u vrlo kratkom roku povučena, zasigurno dovela do pogoršanja gospodarskih odnosa između Hrvatske i Srbije. Kako takvih odluka nije bilo, moguće je da se pogoršanje političkih odnosa nije prelilo i na one gospodarske. Ipak, treba napomenuti da politički odnosi svakako mogu i predstavljaju potencijalan rizik koji može poboljšati ili narušiti gospodarske odnose dviju država. Naime, oni utječu na poslovnu klimu te percepciju trenutnih i potencijalnih ulagača iz obje države. Stoga bi sve politike koje direktno ili indirektno utječu na olakšavanje poslovanja izvoznicima u obje zemlje vodile i jačanju gospodarskih odnosa.
Odjel ekonomskog istraživanja Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb