INTERVJU: MILJENKO ANTIĆ, POLITOLOG, SPECIJALIZIRAN ZA MEĐUNARODNE POLITIČKE ODNOSE
Vezani članci
TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (I.)
TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (II.)
Na temelju svega što smo čuli posljednjih dana (ali i godinama unatrag) od Vulina, Dačića, Vučića... dojam je da je za sadašnje zahladnjenje odnosa RH - Srbija najviše odgovorna vlast u Beogradu, premda oni za to prozivaju Hrvatsku. Kako to komentirate?
- Mislim da su obje strane krive za zahladnjenje odnosa. Posljednji istupi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i ministra Aleksandra Vulina, kao i reakcije hrvatskih političara na te izjave to najbolje pokazuju. Krenimo od odgovornosti srpskih dužnosnika. Predsjednik Vučić slavi majora Tepića i njegovo dizanje u zrak vojarne, prilikom čega je poginuo sam Tepić, jedan pripadnik JNA i 11 hrvatskih branitelja. Vučić se retorički pita - je li možda Tepić trebao predati naoružanje MUP-u Hrvatske? Time Vučić pokazuje da ni 26 godina nakon referenduma o nezavisnosti i odluke Republike Hrvatske o samostalnosti on još uvijek nije spreman priznati legitimnost te odluke. Podsjetimo se: 93 posto onih koji su izašli na taj referendum glasalo je za nezavisnost Republike Hrvatske. Još je impresivnija bila izlaznost - 84 posto. Dakle, 78 posto od UKUPNOG broja birača glasalo je za nezavisnost (za usporedbu, u Kataloniji je za nezavisnost glasalo samo 38,5 posto od ukupnog broja birača). Na osnovi tih rezultata Sabor RH zaista nije mogao donijeti nikakvu drugu odluku nego proglasiti nezavisnost RH. Nakon tih odluka JNA je postala, zbog upotrebe sile, okupacijska vojska. Dakle, major Tepić trebao je napraviti upravo to što kaže Vučić - predati vojarnu MUP-u Hrvatske ili, još bolje, Ministarstvu obrane RH. Očigledno, Vučić smatra da Hrvatska nije imala pravo dobiti svoj udjel naoružanja JNA. Ako je i Hrvatska financirala JNA, onda ne vidim zašto bi cjelokupno naoružanje JNA dobila Srbija. Dakle, Vučić tvrdi da želi dobrosusjedske odnose s Hrvatskom, a de facto joj negira legalitet i legitimitet osamostaljenja. Da napravimo paralelu: to je isto kao da Vučić kaže da, prvo, žena nema pravo rastati se od muža nasilnika, drugo, ako se već rastane, nema pravo na dio zajednički stečene imovine i, treće, da je njezin suprug heroj ako digne u zrak zajednički sagrađenu kuću i pritom još ubije ukućane. Tu ja vidim odgovornost srpske strane.
HRVATSKI PROBLEM
Gdje vidite odgovornost Hrvatske za podizanje tenzija?
- Slažem se s drugim dijelom Vučićeve izjave u kojoj kaže da se Hrvatska svojim nedavnim potezima baš i nije legitimirala da dijeli lekcije Srbiji. Jer, kao što je neprihvatljivo postavljanje spomenika majoru Tepiću, neprihvatljivo je bilo i postavljanje ploče s fašističkim pozdravom na ulaz u koncentracijski logor (što presuda Ustavnog suda RH u slučaju Šimunić potvrđuje), a neprihvatljivo je bilo i imenovanje ulica po ustaškom zločincu Mili Budaku (njegov književni doprinos neusporedivo je manje značajan od njegove odgovornosti za ustaški genocid). Ako je Hrvatska, s pravom, osjetljiva na podizanje spomenika onima koji su bili odgovorni za smrt 15.000 Hrvata u Domovinskom ratu (a indirektno odgovorni, zbog izazivanje rata, i za smrt 7500 hrvatskih Srba), onda Hrvatska ne može biti neosjetljiva na podizanje spomenika i imenovanje ulica po onima koji su bili odgovori za ubijanje, samo u Jasenovcu, 83.000 ljudi (od toga 20.000 djece).
Nepotrebnu buru izazvala je i Vulinova izjava da postoje dvije “istine” o Domovinskom ratu. Ako netko misli da je ta izjava sporna, neka se upita postoji li jedna istina u Hrvatskoj o ulozi Josipa Broza Tita. I to ne samo među Hrvatima općenito. Postoji li jedna istina o Titu u samom vrhu HDZ-a? Za dr. Andriju Hebranga Tito je bio jedan od 10 najvećih megaubojica u povijesti. Za dr. Franju Tuđmana Tito je bio jedan od najvećih državnika Europe 20. stoljeća.
GLAS RAZUMA
Ne govori samo Vulin o građanskom ratu, tu skandaloznu tezu zagovaraju i drugi srpski političari, ali i mnogi povjesničari, politolozi iz Beograda, koji o Domovinskom ratu govore kao o građanskom ratu. Zašto to rade? Kako zapravo, i može li se uopće razumno, sve to objasniti, takva konstantna srbijanska propaganda? Sve naime podsjeća na patologiju pašaluka, da se tako izrazim...
- Srpski teoretičari drže se činjenice da je u trenutku izbijanja rata u Hrvatskoj jedino Jugoslavija bila međunarodno priznata država. Međutim, tezu da je u pitanju bio građanski rat sjajno je pobio nedavno preminuli poznati srpski odvjetnik Srđa Popović. Preostaje mi samo da citiram tu njegovu analizu: “Priznanjem od drugih subjekata međunarodnog prava ne uspostavlja se državnost, već se prihvaća jedna već postojeća pravna činjenica (na to upućuje i sama riječ 'priznanje') koja priznanju prethodi. To priznanje djeluje, dakle, ex tunc, odnosno unazad od dana nastanka države.” Dakle, RH je bila nezavisna država u trenutku kada je napadnuta, jer je svoju nezavisnost proglasila prije izbijanja rata. Međutim, manje je poznato da je Srbija također proglasila nezavisnost svojim Ustavom od 28. rujna 1990., dakle godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Po članku 72. tog Ustava “Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: suverenost, nezavisnost (kurziv M.A.) i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama... (te) odbranu i bezbednost Republike Srbije.” Po članku 83., “oružanim snagama u miru i u ratu rukovodi Predsednik Republike Srbije.” Stoga zaključuje Popović, “međunarodni karakter sukoba proizlazi već iz činjenice postojanja suverene i nezavisne Srbije i to od samog početka sukoba.” Na djelu je bila “zavera između srpskog političkog vrha i vrha JNA, po kojoj će JNA očistiti svoje redove od nesrba, staviti se na raspolaganje srpskom rukovodstvu i za uzvrat biti plaćana i izdržavana od Srbije (novcem pokradenim iz savezne kase)...” Ovome bih dodao samo to da je zaista degutantan - i tu se slažem s Vama - pokušaj da se formalnim argumentom međunarodnog priznanja opravda agresija na Vukovar, Dubrovnik, Šibenik, Osijek i druge dijelove Hrvatske. Opet ću napraviti paralelu s brakom: to je kao da suprug opravdava premlaćivanje supruge argumentom da sud još uvijek nije donio presudu o rastavi braka (iako je žena već podnijela zahtjev za rastavu).
POMESTI PRED SVOJOM VRATIMA
Kad se sve zbroji, dojam je da se Srbija (njihova vlast, prošla i sadašnja, svaka do sada) još nije pomirila s činjenicom da je izgubila rat. Postoji li uopće u Srbiji netko tko na ono što se događalo početkom 90-ih gleda objektivno, tumači razumno, a ne kroz nacionalističku velikosrpsku retoriku koja, vidimo, traje i nakon Miloševića?
- Postoji. Evo, gore sam pokazao da je upravo srpski autor najbolje raskrinkao tezu o građanskom ratu. Dodatno, trebamo odati priznanje Nataši Kandić, Sonji Biserko, Latinki Perović i drugim pojedincima koji su se od samog početka suprotstavljali Miloševićevoj politici. Vjerojatno bi se većina Hrvata mogla složiti i s većinom stavova koje iznosi Čedomir Jovanović i njegova stranka. Međutim, činjenica je da je u Srbiji još uvijek negiranje srpske odgovornosti za ratove 1990-ih preduvjet za pobjedu na izborima. Ali, hajdemo opet prvo pomesti pred vlastitim dvorištem. Za mene je jednako tužna činjenica da je na izborima za Europski parlament, 2013. godine, najviše preferencijalnih glasova na listi HDZ-a dobila Ruža Tomašić, osoba koja se u predizbornoj kampanji slikala ispod fotografije Ante Pavelića.
Uz sve što se događa u odnosima između RH i Srbije posljednjih 20-ak i više godina, mnogi će reći da je pomirenje poput onoga kakvo su postigle Njemačka i Francuska nakon 2. svjetskog rata, na ovim prostorima nemoguće. Drugim riječima, što je potrebno da se uspostave normalni dobrosusjedski odnosi RH - Srbija na svim razinama, pa i političkoj?
- Srbija treba shvatiti da je Milošević bio srpski Pavelić. Hrvatska da je Pavelić bio hrvatski Milošević.(D.J.)
Dr. sc. Miljenko Antić redoviti je profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je i magistrirao političke znanosti na FPZ-u u Zagrebu. Doktorirao na Georgia State University, Atlanta, SAD. Specijalizirao je komparativnu politiku, amerikanistiku i međunarodne političke odnose.