Gjenero: Uspije li s Cerarom, Plenkoviću će biti lakše voditi pregovore s BiH i Srbijom
Vezani članci
TEMA TJEDNA. DIPLOMATSKA AKTIVNOST HRVATSKE (I.)
INTERVJU: JASNA PLEVNIK
Kako ocjenjujete nedavnu turneju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, njezin posjet Australiji, Mađarskoj, i prošloga tjedna Malti, a sprema se i u Rusiju?
- Tri predsjedničine misije bitno se međusobno razlikuju i nisu međusobno povezane. Putovanje u Australiju i na Novi Zeland bilo je odlično pripremljeno i usmjereno prije svega prema hrvatskoj dijaspori. Usput, predsjednica Grabar-Kitarović otvarala je vrata ekonomskoj suradnji, razgovarala o ugovoru o slobodnoj trgovini između Australije i EU-a i o jačanju međusobnih odnosa, pa i u kontekstu Brexita (jer Australija je članica osnivačica Commonwealtha). Brižna dugotrajna priprema ovog predsjedničkog posjeta u izrazito dobrom svjetlu oslikava hrvatsku diplomaciju (i trenutačnog, vrlo ozbiljnog veleposlanika, dr. Damira Kušena).
Mađarska je dio Višegradske skupine, dakle važna država u projektu vertikalne integracije EU-a, što obilježava predsjedničin vanjskopolitički rad, a ondje je ona pokušala brzo riješiti problem koji se netom otvorio - mađarsko izražavanje rezervi prema hrvatskom članstvu u OECD-u. Pritom nije uspjela, ali mađarska “rezerva” nije blokirala bilateralne odnose i dovela do njihova zaoštravanja. Znači da je diplomaciji ostala odškrinuta mogućnost za kompromis i uklanjanje spora.
Putovanje u Moskvu je najosjetljivije, ono ima i domaću i međunarodnu dimenziju. Hrvatska ne krije svoje rezerve prema Putinovoj Rusiji i to je kontinuitet naše vanjske politike. Hrvatska dosljedno provodi sankcije prema ruskom režimu zbog agresije na Ukrajinu, a ekonomski odnosi dviju država, srećom, vrlo su ograničeni. Ondje gdje postoje, vrlo su štetni za Hrvatsku, poput slučaja utjecaja ruskih banaka na kolaps Agrokora. Hrvatska je do sada svoj ekonomski prostor uspješno štitila od pretjeranog ruskog utjecaja, i takvu politiku valja nastaviti, ne želimo li se poput Srbije, ili Republike Srpske, dovesti u poziciju ruske drugorazredne kolonije.
Hrvatska sudjeluje u združenim snagama pod njemačkim zapovjedništvom stacioniranima u Poljskoj, koji trebaju biti NATO-ova garancija važnoj članici u obrani od moguće ruske agresije. Hrvatska je trenutačno ugrožena dvjema ruskim prijetnjama, onoj ekonomskoj, što ju Putinov režim provodi pomoću državne Sberbanke, i one geopolitičke, što se održava u ruskom naoružavanju Srbije. Predsjednica je u Moskvi u svojevrsnoj “fact finding” misiji, misiji utvrđivanja činjenica, i to istovremeno kao predsjednica Republike Hrvatske i kao državnica zemlje članice NATO saveza.
NA TRAGU EU POLITIKE
Budući da je predsjednica Grabar-Kitarović najavila i posjet Moskvi, je li to znak popravljanja odnosa s Rusijom? Kakva nam je uopće politika prema Rusiji?
- Hrvatska mora biti vrlo oprezna prema Putinovoj Rusiji, koja ne krije imperijalne pretenzije prema Balkanu. Hrvatska nije njihova interesna zona, u toj su zoni prije svega Srbija, dio BiH pod kontrolom Srbije, a Rusija bi htjela ojačati i utjecaj u Makedoniji i Crnoj Gori. Međutim, Rusija sustavno opstruira Europsku uniju, pa zato i nastoji uspostaviti utjecaj na što veći broj država članica. Putinu je razbijanje zajedničkih europskih politika i uspostavljanje bilateralnih odnosa s nekima od država članica, čime se slabi Uniju, omiljeni izazov. Zato je za Hrvatsku važno da slučaj Agrokor okonča sa što manje ruskog utjecaja i da spriječi ulazak ruskih državnih/režimskih kompanija na hrvatsko tržište, prije svega ono energetsko.
Općenito - kakva nam je vanjska politika, otkako smo u članstvu EU-a? Postoje li razlike u vanjskoj politici predsjednice i Vlade? S tim u vezi, kako komentirate proces zamjene veleposlanika koji je u tijeku?
- Tek sada Hrvatska počinje uspostavljati nekakvu “europsku politiku”, dugo smo bili posve neprepoznatljivi i posve izvan fokusa europskih politika. Vrijednosti koje zastupaju predsjednica i Vlada kompatibilne su, a razlika je obično pitanje diplomatskog stila, a ne stvarnog sadržaja.
Veleposlanici koji su sada razriješeni odreda su u zemljama primateljicama proveli više od četiri godine, što nikad nije dobro. Nakon četiri godine ljudi se zasite istih pitanja, konformiraju s društvom u kome su gosti, počnu gubiti kontakt s državom koju bi trebali predstavljati i prestaju biti fokusirani na svoj posao. Amerika svoje diplomate rotira svake tri godine, kao i neke od država EU-a, a u nekima su diplomatski mandati četiri godine. Načelno, nastoji se da mandati završe u ljetnom semestru, pa da u rujnu, s početkom nove političke sezone i jesenskih parlamentarnih zasjedanja, novi veleposlanici preuzimaju dužnost.
Odlična je praksa da se šefovi misija jednom godišnje nađu na konferenciji s državnim vrhom i da se tako stvara jedinstvena diplomatska strategija. Dobar je termin koji se sada rabi, u tjednu nakon Vladinih ferija, a dobar je i onaj oko Nove godine ili uskršnjih praznika, kojeg rabe neke druge diplomacije. Mnogo je važnije od datuma tog sastanka njegov sadržaj, a čini se da je ovaj put sastanak ministrice, premijera i predsjednice Grabar-Kitarović s veleposlanicima bio uvod u diplomatsku ofenzivu prema državama u susjedstvu. Ako jest, onda je to izrazito dobro.
MALI UTJECAJ U EU PARLAMENTU
Kad smo kod naših europarlamentaraca u Bruxellesu i Strasbourgu, rade li oni svoj posao dobro, ili bi mogli i bolje? Koliko je u njihovom radu populizma, stranačkih interesa...?
- Prošla je tek prva polovina prvog punog mandata hrvatskih europarlamentaraca, i neki od njih obavljaju posao koji je prepoznatljiv, bar u domaćoj javnosti.
Prema nekim analizama, hrvatskih eurozastupnika nema među deset posto najutjecajnijih. Zašto je tome tako?
- Naravno da ih nema među najutjecajnijima, jer u EU parlamentu, kao i u svim parlamentima svijeta, vrijedi načelo senioriteta. Nitko u svom prvom parlamentarnom mandatu ne može očekivati snažno mjesto u najvažnijim odborima, a utjecaj svakog pojedinog europarlamentarca ovisi i o utjecaju države iz koje dolazi. Budući da je prema nekim istraživanjima, provedenima u vrijeme mandata Zorana Milanovića, utvrđeno kako je Hrvatska najmanje utjecajna članica, a da je utjecaj šefa hrvatske misije pri EU i tadašnjeg člana Europskog vijeća na samom začelju, jasno je da naši europarlamentarci ne mogu biti u vrhu piramide moći unutar EU parlamenta. Hrvatska nije dijelom ni jedne grupacije država, nema snažnu mrežu potpore i to dodatno smanjuje našu snagu. Nismo prepoznati kao zagovornici neke politike, pa nitko s našim predstavnicima ne stvara koalicije i ne lobira kod njih za potporu.
RIJEŠENJE SPORA SA SLOVENIJOM
Vaš komentar na slovenski i mađarski STOP ulasku RH u OECD? Što sa Schengenom. I tu ima problema, što po tom pitanju može učiniti više hrvatska diplomacija? Juncker kaže da Hrvatskoj treba omogućiti puno članstvo u Schengenu čim budu ispunjeni svi kriteriji...
- Schengenska i Monetarna unija organizacije su unutar kojih odnosi nisu “simetrični” pa Juncker sugerira da bi i pri odlučivanju o članstvu valjalo odlučivati apsolutnom većinom, a ne konsenzusom. To jest, mig Sloveniji da ne može pri ulasku Hrvatske u Schengensku i Eurozonu raditi ono što je radila pri njenom pristupanju Europskoj uniji.
Zaključno, kako će se riješiti granični spor sa Slovenijom, u kontesktu arbitražnog sporazuma ili izvan njega, hoće li biti kompromisa?
- Važno je da sadašnje državno vodstvo razumije europska načela pa zna da je pitanje arbitraže o razgraničenju samo u jednom aspektu pitanje europske integracije. Arbitražni proces spominje se u hrvatskom pristupnom ugovoru samo u vezi s diobom ribolovnih zona. Zato premijer Plenković slovenskom premijeru Ceraru nudi kompromis o zajedničkoj ribolovnoj zoni, čijim sklapanjem pitanje granice s pozicije EU-a postaje irelevantno. Tim sporazumom ne šteti hrvatskim interesima, a Sloveniji nudi kompromis koji naliči na onaj kojim je Hrvatska riješila pitanje razgraničenja s Crnom Gorom na moru kod Prevlake, što je sigurno jedan od najboljih hrvatskih međunarodnih sporazuma. Uspije li s Cerarom, Plenković će na neki način definirati hrvatski diplomatski stil. Uspije li takva afirmacija hrvatske vanjske politike, lakše će biti voditi pregovore s BiH i Srbijom o otvorenim graničnim pitanjima.(D.J.)
Davor Gjenero, politolog i nezavisni politički konzultant iz Zagreba.
VEDRAN OBUĆINA
Dobri ekonomski odnosi ovise o dobrim političkim odnosima
Hrvatska je već više od četiri godine u Europskoj uniji, a 25 godina u Ujedinjenim narodima. U tom razdoblju puno je bilo posla za diplomaciju, napose za vanjsku politiku RH. Jesmo li u pogledu diplomacije ojačali, kakva nam je vanjska politika, postoje li po tom pitanju razlike između predsjednice i Vlade?
- U posljednjih desetak godina vidljivo je popravljen hrvatski diplomatski kadar, imamo zaposlenike Ministarstva vanjskih i europskih poslova koji su stručno osposobljeni i specijalizirani u svojim područjima djelovanja. Unatoč tome, nedostaju jasno vidljivi diplomatski koraci prema dobrobiti za hrvatske političke, gospodarske i kulturne ciljeve. Izgleda da se vanjska politika odnosi s određenom dozom konformizma prema stanju u regiji, Europi i svijetu, a možda i donekle s osjećajem inferiornosti. Taj osjećaj prisutan je i inače u javnosti, no smatram da je on pogrešan, jer i najmanja zemlja igra određenu ulogu u međunarodnim političkim procesima, da ne govorimo o zemlji koja je članica Europske unije i NATO saveza.
Osim što je to privilegij, ta članstva su i obveza, među inim i obveza donošenja odluka i davanja jasnog stava za stolom kojemu pristupaju vrlo privilegirane zemlje na svijetu. Umjesto proaktivnog djelovanja postaje upitno koliko Hrvatska može učiniti za svoju i europsku korist već na samom području jugoistočne Europe, počevši od Srbije i Bosne i Hercegovine, pa do Makedonije. Ovo bi trebalo biti “prirodno” područje djelovanja hrvatske diplomacije.
Donekle je zaboravljena i hrvatska sredozemna inicijativa, ali ona ipak ima potencijala rasta. Najveći iskorak hrvatske diplomacije u proteklom razdoblju jest zaista važna Inicijativa Tri mora koja može Hrvatskoj donijeti iznimne političke i gospodarske dobitke. Nakon što smo, pod pritiskom Bruxellesa, morali otkazati suradnju s Kinom, sada imamo priliku ostvariti sve ono što nam je obećano: restrukturiranje luke Rijeka, izgradnja ravničarske pruge, nastanak pretovarnih i skladišnih prostora u Podravini te napokon ostvariti najlogičniji koridor povezivanja Sredozemlja, srednje Europe i Rusije. Ovdje je neskriven značaj predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali u javnosti se jasno vidi sukob mišljenja s Vladom koja ne pokazuje alternativu. Predsjednica i premijer sukreatori su vanjske politike i ona ne mora biti obojena stranačkim bojama, unatoč činjenici da su danas obje institucije ispunjene HDZ-ovim kadrom. Bilo bi mudro zajedničkim naporima organizirati cjelokupnu vanjsku politiku, osim ako nema nekog drugog interesa iza povlačenja određenih poteza Predsjednice i Vlade.
Naime, Hrvatska nije gospodarski toliko moćna da sama odlučuje o vanjskoj politici i ona mora biti usuglašena s našim saveznicima, prije svega s Europom i Sjedinjenim Državama, ali je sasvim pogrešno očekivati da to ne ostavlja mjesta drugim svjetskim silama.
VAŽNOST EKONOMIJE
S tim u vezi, kako komentirate proces zamjene veleposlanika koji je u tijeku, ali i nedavnu turneju predsjedice Grabar-Kitarović, koja je najavila i posjet Moskvi?
- Ne bi smjelo biti većih poteškoća u smjeni veleposlanika. I ovdje je vidljiv pomak prema sustavnoj profesionalizaciji veleposlanika, te je sve manji broj počasnih ili politički uvjetovanih veleposlanika. Hrvatska mora početi proizvoditi i održavati karijerne diplomate i veleposlanike, uz poneku nužnu iznimku. Od neovisnosti sazreli smo za postojanost takvog diplomatskog zbora koji bi mogao naglašavati hrvatske ciljeve u političkom, ali još više i gospodarskom smislu. Nužno je potrebno zaustaviti klišeizirane medijske izjave kako su politički odnosi između xy zemlje i Hrvatske vrlo dobri i bez problema, ali gospodarski ne slijede takvo iskustvo.
Drugim riječima, s mnogim zemljama nemamo nikakvih konkretnih odnosa, jer je konformizam postignutim dovoljan da se odrađuje posao bez potrebe proboja na nova tržišta (ne bih volio uspoređivati, ali je neizmjerna sličnost realne vanjske politike s poslovanjem Agrokora). Nemojmo zaboraviti, dobri međunarodni politički odnosi ovise prije svega o dobrim međunarodnim ekonomskim odnosima.
Najava posjeta Predsjednice Moskvi iznimno je dobar korak u hrvatskoj diplomaciji i, mogao bih reći, hrabriji nego što je to pokazala ijedna vlada od ulaska u EU. U vanjskoj politici kao da vlada neko ideološko sljepilo u kojemu se zanemaruju problematični odnosi, ili se pokušava “dokazati” lojalnost jednoj struji. Kako drugačije dokazati predanost Europskoj uniji i NATO savezu nego aktivnim članstvom? Za Hrvatsku, ali i za EU, posve je neshvatljivo, pa i sramotno, da Zagreb nije imao duže vrijeme veleposlanika u zemlji koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a! U zemlji koja prema svim pokazateljima ima golemu multipolarnu ulogu u današnjem svijetu, kao i u zemlji koja neizravno ravna našom energetikom - ne samo putem uvoza plina, nego i činjenicom da je MOL u ruskim rukama! Takvo stanje ne šteti samo Zagrebu, nego i Bruxellesu, i stoga je najava odlaska Predsjednice u Moskvu odličan i potreban korak.
Kako ocjenjujete rad naših europarlamentaraca u Bruxellesu i Strasbourgu? Koliko su efikasni, utjecajni...?
- Cjelokupni rad europarlamentaraca, iz bilo koje zemlje, s mnogo je strana upitan. Ponajviše stoga što su izbori za Europski parlament vrlo potcijenjeni u svim državama članicama, a radi se o ljudima koji više utječu na zakonodavstvo i donošenje odluka u zemljama nego sami parlamentarni zastupnici u nekoj nacionalnoj državi. Vezano uz to, Hrvatska je relativno dobro posložila svoje europarlamentarce i oni djeluju prema europskim pravilima bez posebnih zamjerki, ali ni isticanja. Nisu utjecajni, jer ih ima malo i tek je započet proces sudjelovanja. Uostalom, teško će koji komentator, osim ako ne sjedi u EP-u, znati nabrojati tri ili četiri zastupnika iz Bugarske, Finske ili Portugala. Čelništva europskih stranaka su ta koja se ističu i oni traže i od naših zastupnika predanost stranačkim obiteljima. Ipak, mislim da je potrebno neko vrijeme za usustavljenost djelovanja naših zastupnika, a tada ćemo ih imati pravo pitati što su napravili za regionalni razvoj i nacionalne prioritete, zajedno s radom za cijelu Uniju.
U DRUGOJ BRZINI
Junckerovo godišnje izvješće izazvalo je velik odjek u javnosti, naročiti glede Schengena. Kako to komentirate?
- Posebno me se dojmio Junckerov snažan pritisak za trenutačno primanje Rumunjske i Bugarske u Schengen, kao i Hrvatske čim se ispune tehnički preduvjeti, te podjednako snažno odbijanje Njemačke, Austrije i Francuske takvog prijedloga. Da u EU postoje dvije Europe, jedna “stara” Europa i ona nova sa sirotim daljim europskim rođacima, jasno je još od 2005. godine. Sada se samo obistinjuje ta činjenica koja će ostaviti postkomunističkim zemljama, s relativnim izuzetkom Češke i Poljske (ali i Mađarske), mnogo prostora za negodovanje. I tu preteže gospodarski interes - ulaganja u Poljsku i Mađarsku ne smiju propasti, pa im se daje prilika za prilikom unatoč autoritarne vlasti i izbjegavanja primanja izbjeglica. Rumunjska i Bugarska već su godinama spremne za Schengen, ali ništa se ne poduzima po tom pitanju, nego se govori o opasnostima outsourcinga i navali jeftine radne snage. To je glupost - komparativno velika Rumunjska čini samo jedan posto radne snage u EU izvan rumunjskih granica. Isto se sprema Hrvatskoj, pa se moramo pripremiti na stalno odgađanje proširenja Schengena, posebice ako se ne srede odnosi s Ljubljanom.
A što se tiče brzina razvoja, tu nema nikakvih pitanja - Hrvatska svojim gospodarskim kretanjima pripada među najmanje razine, a po pitanju ulaganja je iza Rumunjske i Bugarske. Velik će ispit biti za hrvatsku diplomaciju kako će održati svoj stav oko graničnog spora sa Slovenijom, koji će, prema mojem mišljenju, prerasti u dugoročni status quo, kao što se to može vidjeti u brojnim primjerima diljem Europe.(D.J.)
Dr. sc. Vedran Obućina, politolog iz Rijeke, pročelnik je Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije.
JUNCKEROV GOVOR
Promjenjenja retorika o dvije brzine
Kako komentirate Junckerovo godišnje izvješće i plan EU-a u idućem razdoblju? Govori se i o dvije brzine EU-a... Gdje je tu Hrvatska?
- Predsjednik Europske komisije održao je sjajan motivacijski proeuropski govor kojim želi pokrenuti procese jačanja europske integracije i tako spriječiti da ostane zapamćen samo po tome što je u njegovu mandatu Britanija napustila Uniju. Juncker je bitno promijenio retoriku o dvije brzine i jasno definirao da ni jedna država članica EU-a ne smije biti država dugog reda, a ni jedan državljanin EU-a ne smije biti građanin drugog reda. Hrvatskoj, unatoč slovenskim prijetnjama, otvara nišu članstva u Schengenskoj i Eurozoni, a to je za nas izrazito važno.