Hvala Davidu Lynchu. Bila je ovo nezaboravna tromjesečna vožnja, kroz bizarno, nadrealno, jezovito, komično, nostalgično i prije svega apsurdno, ili, kako bi to rekli brojni svjetski TV kritičari, “nikad viđeno na televiziji”. Nemali broj puta ovih mjeseci zatekao sam se kako se istinski prezirem jer sam, gledajući pred sobom stara i nova lica, shvatio kako sam potrošio sat ili dva svoga života gledajući zbunjeno u ekran, tražio po internetu objašnjenja o čemu se zapravo radi - i to u vrijeme trajanja epizode - sve do jednog trenutka, negdje na pola sezone, kada sam shvatio, ili, bolje reći, odlučio da znam što su nam David Lynch i Mark Frost željeli poručiti u novoj trećoj sezoni Twin Peaksa. Stoga, prije nego što si napravite hrpu sendviča i odlučite krenuti tim suludim putovima, upozoravam vas kako će vas Lynch provocirati, nervirati i uznemiravati.

Pretpostavimo kako ste se tijekom života imali prilike susretati s djelima dotičnog gospodina, pokušavali shvatiti o čemu se radi u “Lost Highwayu” ili “Plavom baršunu”, jer, ako niste, ne vidim ni jedan iole dobar razlog zbog kojega bi treća, povratnička, sezona Twin Peaksa bila vaša karta za ulazak u sanjivi, bolje reći, košmarni svijet Davida Lyncha.

Početkom stoljeća Woody Allen snimio je jedan od svojih najzabavnijih filmova u posljednjih 15 godina “Hollywoodski svršetak”. U njemu Allen parodira sebe glumeći Vala Waxmana, uglednog filmskog redatelja koji je nakon odličnih uradaka na početku karijere spao na snimanje televizijskih reklama. U pomoć mu priskače bivša supruga Ellie, koja živi s vlasnikom velike holivudske producentske kuće. Međutim, tijekom priprema Val iznenada oslijepi, što ga uskoro dovede do histerične paranoje, no uz pomoć prijatelja odluči zataškati problem i nastaviti snimati projekt o kojem, osim Vala, ovise mnogi. Problem je i činjenica da je kao kamerman uposlen slavni kineski snimatelj koji, naravno, ne razumije engleski, a prevoditelj je jedan od onih koji znaju Valovu tajnu. Nakon što je film premijerno prikazan, američki su ga kritičari pokopali jer “izgleda kao da ga je snimio slijepac”. U klasičnom holivudskom svršetku pomireni Val, kojemu se vratio vid, i Ellie odlaze u Francusku, gdje će surađivati na novom filmu, jer su francuski kritičari oduševljeni njegovim posljednjim uratkom, točnije, smatraju ga egzistencijalnim remek-djelom. “Hvala Bogu pa postoje Francuzi”, reći će Val u posljednjoj sceni filma.

Mnogi kritičari smatraju novu sezonu “Twin Peaksa” totalno promašenom, zamjerajući Lynchu i Frostu pregršt toga. S druge strane, kritičar Rolling Stonea Sean T. Collins napisao je kako je treća sezona “najrevolucionarnija u povijesti”, a Howard Rosenberg iz Los Angeles Timesa ističe “genijalnost u spajanju melodrame i misterija”. Komu vjerovati? Nezavisnim blogerima, portalima koji se pokušavaju ugurati u globalnu podsvijest ili već tradicionalnim i afirmiranim velikanima novinarstva? Može li se uopće (iako je možda bolje postaviti pitanje - trebamo li) ikome od medija vjerovati? Nemojte zaboraviti da se radi o proizvodu jedne od najvećih američkih televizijskih mreža, ABC-ja, kojoj nije problem potrošiti dodatnih nekoliko milijuna kako bi cijeli projekt pratile pozitivne vibracije.

Drugo je, možda još važnije, pitanje trebaju li umjetnici podilaziti vlastitoj publici, točnije, obožavateljima koji se oduvijek smatraju neizostavnim dijelom cjelokupnog mita o nekom djelu. A mit o “Twin Peaksu” jedan je od najvećih u povijesti američke televizije.

Uzmite za primjer “Ratove zvijezda”. Kada je George Lucas, 1999., snimio “Fantomsku prijetnju” obožavatelji, koji su uostalom i zaslužni za cjelokupni univerzum koji je stvoren nakon prvotne trilogije, bili su bijesni, razočarani i uvrijeđeni. Nisu pomogla ni dva kasnija nastavka, CGI cirkusarije “Klonovi napadaju” i “Osveta Sitha”, no Lucas je neprestano tvrdio kako ga ne zanima što obožavatelji misle, jer u konačnici “Ratovi zvijezda” njegovo su djelo, a o svemu je čak snimljen i odličan dokumetarac “The People vs. George Lucas”. A onda je starom Georgeu dojadilo neprestano se braniti od svih tih sumanutih napada, pa je prodao prava Disneyu, a rezultat svega je “Sila se budi”, koja je zapravo kopija svih važnijih trenutaka prve trilogije naguranih u dva sata. Ali fanovi su bili zadovoljni.

Slično se dogodilo i s “Igrom prijestolja”, čiji su autori, D. B. Weiss i David Benioff, odlučili u posljednje dvije sezone besramno podilaziti ogromnoj bazi fanova pa smo dobili sunovrat u scenarističkom djelu serijala, iako moram priznati, kao veliki fan, kako su mi baš sve scene sa zmajeviima u posljednjoj, sedmoj, sezoni spektakularne.

David Lynch i Mark Frost odlučili su se u trećoj sezoni našaliti (bit ću pristojan pa neću upotrijebiti izraz koji mi je neprestano na pameti) na račun obožavatelja i kompletne mitologije oko “Twin Peaksa”. Kako drukčije objasniti činjenicu da su okupili sve preživjele članove prvotne postave, od važnijih jedino nedostaju Michael Ontkean kao šerif Truman i Lara Flynn Boyle kao Donna Hayward, i dali im minorne role u seriji. Tijekom cijele sezone imao sam osjećaj da su sve te likove koje smo upoznali prije 25 godina zapravo vratili samo kako bi izazvali nostalgiju u svima nama fanovima, a već u sljedećem trenutku radnja je prebačena na Kylea MacLachlana, koji, to moram skrušeno priznati, jednostavno briljira u dvostrukoj ulozi.

A onda se dogodila osma epizoda i sat vremena fantazmagorične ludorije koja mi je otvorila oči i došao sam do spoznaje. Koja možda apsolutno nema nikakve veze sa serijom i onim što se ova tri mjeseca odvijalo pred mojim očima svaki ponedjeljak, ali jednostavno moram to podijeliti s vama. David Lynch i Mark Frost u trećoj sezoni Twin Peaksa odlučili su se pozabaviti ljudskom glupošću, odnosno do krajnjih, povremeno nepodnošljivih i vrlo često negledljivih granica iskarikirati sve ono zbog čega prezirete Ameriku. Od atomske bombe, preko TV propovjednika, nasilja, siromaštva, nejednakosti, glamura Las Vegasa, prihvaćanja da je glupost normalna i poželjna, a znanje nepotrebno, pa sve do gotovo opsjednute američke mitologizacije svega - hrane, kave, misterija, ljubavi, seksa, slobode, droge, mladosti, smrti, vjere i svega što mi u ovom trenutku ne pada na pamet.

“Twin Peaks” je prije 25 godina promijenio televiziju. Svaka dobra serija koja se u međuvremenu snimila pokupila je nešto od te čarolije koju su u prvoj sezoni i nekoliko epizoda druge na male ekrane donijeli Lynch i Frost. Stoga. Nije postojao bolji i efikasniji način da se obračunaju s vlastitom ostavštinom nego da snime 18 sumanutih sati negledljive i apsurdne serije. Zaista revolucionarno, zar ne?